Bio je početak lipnja 1990. Podne. Topla ljetna kiša u naletu bubnjala je o prozorska stakla kad se na vratima Kabineta za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Splitu pomolio nizak, mršav, bljedunjav i dobroćudan čovjek. Veli mi: “Ja sam Zvonimir Marković, stomatolog. Splićanin. Zastupnik u Hrvatskome saboru. Član sam Hrvatske demokratske zajednice. HDZ-a. Šalje me predsjednik stranke Franjo Tuđman s porukom da dođete u Zagreb razgovarati o preuzimanju funkcija ministra vanjskih poslova u budućoj Vladi Republike Hrvatske”.
Iznenađen, zahvalio sam i odbio poziv. Nisam bio član ni jedne političke stranke, a mjesto ministra vanjskih poslova svaka politička stranka rezervira za svoje članove.
Davorin Rudolf u društvu stomatologa Zvonimira Markovića, koji mu je prenosio Tuđmanove pozive da se pridruži njegovoj Vladi kao ministar
Nakon nekoliko dana opet netko pažljivo kuca na vrata kabineta. Zvonko Marković! Veli mi: “Predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman poziva vas na razgovor radi preuzimanja Ministarstva pomorstva. Nova hrvatska Vlada želi pokloniti posebnu pažnju jadranskoj orijentaciji. Moru, pomorskome gospodarstvu, otocima. Predsjednik smatra da ste vi najpogodnija osoba u Hrvatskoj za ostvarivanje takve politike”.
Prihvatio sam poziv i doputovao u Zagreb. Uspeo sam se uz Becićeve stube u središtu grada i ušao u zgradu u kojoj je stolovao vrh HDZ-a. Na prvome katu čekao me Franjo Tuđman, lider političke stranke koja je pobijedila na prvim demokratskim i višestranačkim izborima u Hrvatskoj. Znanstvenik, povjesničar, umirovljeni general, hrvatski uznik i disident.
Zgurio se nekako za stolom, otmjeno odjeven, šezdesetogodišnjak otprilike, mrka pogleda, bez šarma, vojnički krut. Prvi put smo se sreli. Čitao sam neke njegove radove, a o njemu uglavnom novinske članke u kojima je isticano Tuđmanovo stradavanje zbog naglašenoga hrvatskog nacionalizma. I njegov politički uspon zadnjih dviju godina.
Razgovaramo kurtoazno, a onda me zove da s pijeska zajedno otisnemo u more Zvonimirovu lađu. On će, za kormilom, jamčiti sigurnu plovidbu. I pristajanje u luci o kojoj Hrvati maštaju stoljećima. “Povijest zove”, veli patetično, “valja dohvatiti vesla!”
Pristao sam. Ustao je sa stolice, ispratio me agramerski uljudno i suho. Veli: “U Ministarstvu pomorstva, u kompletnom obalnom, otočnom i morskom području, sve prepuštam vama. O detaljima kat niže. Čeka vas čovjek koji će sastaviti Vladu. Zove se Stipe Mesić.”
Jasno, oštro i kratko. Izašao sam i tiho izustio: “General!”
Napustio sam Pravni fakultet u Splitu i 1. srpnja 1990. postao član hrvatske Vlade, prvi hrvatski ministar pomorstva.
Davorin Rudolf, Franjo Tuđman i Slaven Letica u Washingtonu 1990. godine
Kada smo se sredinom 1991. približili razdoblju povijesnih odluka, proglašenju neovisne i suverene države Hrvatske, Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, povjerio mi je Ministarstvo vanjskih poslova. Predsjednikov prijedlog bio je najprije podržan na sjednici Vrhovnoga državnog vijeća 15. travnja, potom prihvaćen u Saboru. U Vladi sam zadržao i resor pomorstva.
Nisam bio član nijedne političke stranke, a sad, odjednom, “dvostruki” hrvatski ministar! Nikada nisam odgonetnuo što je Predsjednika inspiriralo ili nagnalo na tu odluku. (...)
Predsjednik Tuđman bio je istinski protivnik fašizma. Smatrao je fašizam, jednako tako njemački nacizam i boljševički komunizam zlima 20. stoljeća u svakom pogledu.
U vrijeme dok sam bio veleposlanik u Rimu, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, predsjednik Tuđman je u Zagrebu rekao nešto o talijanskom iredentizmu. Rimski dnevnik Repubblica objavio je tom prigodom na prvoj stranici karikaturu našeg Predsjednika: Tuđman u generalskoj uniformi ukrašenoj brojnim fašističkim znamenjem i odličjima. A ispod crteža tekst kako prijeteći grmi: “Fašistička Italija!” Donio sam mu primjerak tih novina i pokazao karikaturu. Smrknuo se. Nije ga osobno pogodila karikatura jer se njegov odnos prema fašizmu zna. Potužio se, međutim, što će se talijanska demokratska javnost pitati kakvu to državu sada ima u susjedstvu. Podsjetio sam Predsjednika da je odavno netko ustvrdio kako je demokracija najbolja među svim lošim društvenim uređenjima i najjeftinija među onim postignućima koja se u modernoj civilizaciji smatraju najdragocjenijima. Ustao je, uzeo novine i bacio ih u koš. “Dosta mi je da imam doma Feral, sad mi još i to treba!” Nije se, međutim, zabrinuo zbog Ćosićevih i Isakovićevih izjava. Smatrao ih je propagandnim srpskim folklorom.
Jednom je Beograd vodio trgovačke razgovore s Rimom na račun Hrvata, rekao je, ali u drugim povijesnim prilikama. Srbi, sasvim sigurno, ne će odlučivati o sudbini hrvatskoga teritorija. Ne će ni Talijani. Nije nas brinulo ni to što je talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis nedavno rekao da bi se mogli osvježiti iredentistički talijanski zahtjevi za teritorijem ako se Slovenija i Hrvatska odcijepe od Jugoslavije. U Dalmaciji je partizanski pokret tijekom Drugoga svjetskoga rata bio najmasovniji, jer je prvenstveno bio protutalijanski, protiv osvajača, a ne komunistički, premda ga je potaknula, organizirala i vodila Komunistička partija. U Splitu su, u jednoj od glavnih ulica (u vrijeme Jugoslavije u Ulici prvoboraca, danas Zvonimirovoj), usred dana gnjevni pripadnici partizanskoga pokreta bacili bombu na talijansku vojnu glazbu. Ljudi su masovno završavali u partizanskim postrojbama, a da nisu imali pojma o komunizmu.(...)
Razgovarali smo o Josipu Brozu, pod čijom je vlašću, prema mojemu mišljenju, Jugoslavija prošla tri različita razdoblja: (a) grube diktature i rigidnoga boljševičkoga “revolucionarnoga terora” nakon završetka Drugoga svjetskog rata i svađe Tita sa Staljinom, potom (b) fazu smirivanja nakon obnove prijateljstva sa Sovjetskim Savezom 1953. i, naposljetku (c), kad je Tito zašao u poznije godine, razdoblje ostvarivanja “socijalizma s ljudskim likom”. Pamtit će se i po velikim utopijama, “bratstvu i jedinstvu” i “socijalističkom samoupravljanju”. Po meni, Tito je najdosljedniji i najuspješniji bio u vanjskoj politici. Tijekom Drugoga svjetskog rata nosio se s neprijateljima i saveznicima kao vojskovođa i vješt državnik. Nakon rata sačuvao je i proširio državni teritorij, primjerice u Istri i Dalmaciji, uredio je granice, svađao se efektno s Rusima. Organizirao je dobru diplomaciju i lukavo iskorištavao novčanu i vojnu pomoć Zapada. Naravno, težak su mu teret ubojstva u ratu bez suđenja, masovne egzekucije zarobljenika i izbjeglih civila nakon završetka rata, progoni “narodnih neprijatelja”, podmukla ubojstva emigranata, posebice hrvatskih, Goli otok na kojem su bili internirani i zlostavljani stvarni ili izmišljeni protivnici njegova sučeljavanja sa Staljinom. Zbog tih različitih razdoblja jedni drže Tita povijesnom ličnošću, a drugi ga svrstavaju među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća.
Predsjednik Tuđman je u Titovu djelovanju nalazio postignuća koja je smatrao važnima, primjerice utopiju nesvrstanosti. Grubom policijskom šapom držao je Jugoslaviju na okupu. Isticao je multietničnost države, ravnopravnost republika i naroda, ali je istodobno dopuštao da nâs Hrvate Srbi diskriminiraju.
Hrvatska je itekako platila sve jugoslavenske privredne reforme. Panonski i dalmatinski dio Hrvatske nikada nije povezan cestom. Nitko ne zna u što je potrošen novac koji su 1970. prikupili Hrvati za autocestu Zagreb - Split. Posebice je zamjerio Titu što je muslimanima dao nacionalnost i tako hrvatsko-srpske animozitete proširio i na njih. Zakomplicirao je na dugi rok međusobne odnose Hrvata, Srba i Muslimana.
Nakon Hrvatskoga proljeća 1971. Broz je shvatio - pod jakim utjecajem Edvarda Kardelja - utopijsku narav “bratstva i jedinstva” i stvaranja jedinstvene “jugoslavenske svijesti”. Suočen s nacionalnim partikularizmom prihvatio je nacionalne razlike i u Ustav iz 1974. unio više autonomije za republike i pokrajine. Srbi taj obrat i novinu nikada nisu prihvatili.
Zapazio sam razliku između Tuđmanova i Titova poimanja zajedništva. Tito je svoju doktrinu “bratstva i jedinstva” provodio silom državnoga policijskog aparata. Tuđman je stabilnost države Hrvatske gradio na hrvatskoj pomirbi građana različitih ideologija, vjera i nacionalnosti. Tito je stvorio nacionalni komunizam, a Tuđmanov je projekt civilizacijski i demokratski nacionalizam.
U vanjskoj politici Tuđman se oslanjao na zapadni krug država i tekovine zapadnoeuropske civilizacije, a Broz je, unatoč povremenim oscilacijama, čitav život bio privržen komunističkoj jezgri država i sovjetskom modelu despocije u međunarodnim odnosima. Na žalost, vrstan Tuđmanov eksperiment međusobno tolerantne multietičnosti temeljen na nacionalnoj pomirbi prvi su potkopali “antifašistički” elementi u Hrvatskoj.
Josip Broz Tito i Franjo Tuđman
Pitao sam Predsjednika jesu li u vrhu Armije, dok je boravio u Beogradu, razgovarali o Titovom životu i o njegovim kontroverznim djelatnostima u Sovjetskom Savezu prije Drugoga svjetskoga rata. Ponekad, u užim krugovima, odgovorio je. Pouzdano će se znati detalji iz tog razdoblja njegova života kada se otvore svi arhivi u SSSR-u, uključujući arhiv Centralnoga komiteta sovjetske Komunističke partije. Prema sačuvanim bilješkama evo kako je tekao dio razgovora o Josipu Brozu Titu. Počeo sam s tvrdnjom:
- U svojim radovima i razgovorima s novinarima tvrdite da je Josip Broz Tito bio političar velikoga formata, “povijesna osoba hrvatskoga i jugoslavenskoga tla”.
- Da, u tom smislu. U prijelomnome razdoblju Drugoga svjetskoga rata znao je da komunistički pokret u Jugoslaviji može uspjeti samo ako riješi nacionalno pitanje. Takvu ideju mogao je nositi i ostvarivati samo pripadnik marksističkoga pokreta iz Hrvatske, pripadnik, dakle, nesrpskoga naroda. Svrhu je ostvario u državnom obliku jugoslavenske federacije, usprkos nezadovoljstvu Srbije. Srbi nisu željeli federaciju, već unitarnu državu. Pogledajte koliko im, čitavo ovo vrijeme, smeta autonomija kosovskih Albanaca.
- Zašto 1943. ili 1945. Broz nije stvorio još jednu republiku, sedmu, Kosovo? Na Kosovu je Albanaca bilo više nego Makedonaca u Makedoniji ili Crnogoraca u Crnoj Gori?
- Zbog osjetljivosti Srbije. Nakon Drugoga svjetskog rata Srbi su morali progutati makedonsku nacionalnost i Republiku Makedoniju i još dvije autonomne pokrajine. Darovan im je hrvatski istočni Srijem, ali to ih nije zadovoljilo.
- Koliko se sjećam, vi ste prije dvije-tri godine u razgovoru za “Polet” branili Broza, iako ste izjavili da je bio staljinist.
- Bio je, dakako, komunist, lenjinist i staljinist. Komunistička partija Jugoslavije provodila je revolucionarni teror i za vrijeme rata i neposredno poslije rata. Bilo je krvavog gušenja stvarne i tobožnje kontrarevolucije. Svrha je bila na svaki način, pa i grubom prisilom, očuvati vlast… Prisile, zločini i teror zakonitost su svake revolucije. Pogledajte, molim vas, veliku Francusku revoluciju.
Izjavili ste da je suodgovoran za revolucionarno obračunavanje sa svojim protivnicima.
- Da. Ali nije radio ono što je radio Staljin u Sovjetskome Savezu. Ima i drugih razlika između Tita i Staljina. Primjerice, Staljin nije bio Rus, već Gruzijac, pripadnik, dakle, maloga naroda, a ostvarivao je velikorusku politiku. Titu se ne može spočitnuti da je provodio velikohrvatsku politiku.
- Vi ste 1960. napisali tekst za “Vojnu enciklopediju” o raspadu stare Jugoslavije i o Hrvatskoj u narodnooslobodilačkom ratu. Vaši ideološki protivnici su skočili, bilo je i teza da NOB-a u Hrvatskoj nije bilo, pa je general Gošnjak s vašim tekstom upoznao Tita. Nakon nekoliko dana dobili ste natrag tekst s vlastoručnom Titovom napomenom “Nemam nikakvih primjedaba - Tito”. U obračunu s hrvatskim proljećarima 1972. vas su optužili za špijunažu. Mogli su vas kazniti zatvorom u trajanju od 12 do 15 godina.
- Krleža je zbog toga intervenirao, pa je Tito poručio “Tuđmanu ne pakovati”. Zahvaljujući toj Krležinoj intervenciji osuđen sam 1972. samo na dvije godine zatvora. Vrhovni je sud tu kaznu kasnije smanjio. Krleža mi je zapravo spasio život. (priredio Zdravko Milinović)