ZAGREB - Kada se 1990. godine Savez komunista Hrvatske našao pred sigurnim gubitkom izbora, proces tranzicije vlasti tekao je relativno glatko. Jest da je bilo teških riječi, poput Račanove ocjene da je HDZ stranka opasnih namjera, izrečene samo dva mjeseca prije izbora.
Međutim, niti jedan važniji član ondašnjega hrvatskog komunističkog vodstva (koje su, osim Ivice Račana i još dvojice ili trojice ozbiljnijih političara, uglavnom činili trećerazredni, antipatični partijski aparatčiki), nije osporavao legitimitet onda pobjedničke Hrvatske demokratske zajednice.
I uistinu, prijenos vlasti dogodio se bez najmanjeg incidenta i bez najmanjeg osporavanja HDZ-ove izborne pobjede koja je bila znatno manje uvjerljiva od rezultata što bi ga Milanovićeva koalicija trebala zabilježiti prekosutra.
Zima 2000. godine
Prije skoro dvanaest godina izbori su se, usprkos jednako lošoj, čak i goroj ekonomskoj situaciji od današnje, održavali u gotovo svečanom ozračju.
Dražen Budiša i Ivica Račan putovali su Hrvatskom i nastupali na predizbornim rock koncertima, organiziranima pod egidom “Budi ponosan”. Mlađi gledatelji mogu pogledati snimke tih koncerata.
Veliki specijal Jutarnjeg IZBORNI STOŽER 2011 >> sve o izborima pratite OVDJE
Voditelj viče: Tko je ponosan?!!!
Na pozornicu izlaze Račan i Budiša. Slijedi skandiranje dostojno dobro posjećene i jako uzbudljive utakmice.
Te se zime činilo da politika ponovo ima duboki moralni i emotivni sadržaj, a u redovima ispred birališta u nedjelju ujutro dominiralo je ozračje državnog blagdana.
Čak se i HDZ, premda duboko izjeden borbom za vlast u stranci poslije smrti predsjednika Tuđmana, ponašao dovoljno pristojno da ni sa čim ne ugrozi izbornu proceduru. Jedino se bivši predsjednik Dinama Zlatko Canjuga, inače autor duhovitog HDZ-ova izbornog slogana “Leve iti ne” (neusporedivo sugestivnijeg od logičke besmislice “Najbolji kad je najteže”), usudio dovesti u pitanje pobjedu Račanove i Budišine koalicije, ali nitko u HDZ-ovu vodstvu, pa čak ni opravdano ozloglašeni Ivić Pašalić, Canjugu nije htio slušati.
Hrvatska se danas nalazi pred jednako izvjesnom promjenom vlasti kao što je to bilo 1990. godine kada je uvjerljivo pobijedio Tuđman, i kao što je to bilo 2000. godine kada su trijumfirali Budiša i Račan.
U nedjelju će pobijediti Milanović.
Nema nikakve sumnje da u vodstvu HDZ-a znaju da odlaze u opoziciju.
Nije problem u tome što HDZ to ne želi priznati; kada bi već danas priznali poraz, učinili bi besmislenim sam svoj izborni nastup.
Problem je u tome što se niti jedni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu odigravali u ovako tjeskobnoj atmosferi kao preksutrašnji.
A za takvo je ozračje pretežno krivo sadašnje čelništvo Hrvatske demokratske zajednice.
Ovogodišnja HDZ-ova kampanja zapravo nije bila prljava kao što smo predviđali prije nekoliko mjeseci.
Ona je, međutim, protekla u znaku nevjerojatnog podcjenjivanja javnosti; ona je protekla u znaku nedostatka elementarnih vještina javnog komuniciranja, u znaku niskog stila i ozbiljne odsutnosti bilo kakvog političkog talenta.
Jesmo li šta doznali
O manjku državničke odgovornosti da ne govorimo.
Današnja Hrvatska demokratska zajednica, dakle Hrvatska demokratska zajednica Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka i Vladimira Šeksa (ostali članovi HDZ-ova vrha javno su irelevantni) u proteklih je nekoliko mjeseci strahovito kontaminirala hrvatski javni prostor.
Mi tijekom kampanje nismo uspjeli doznati za što se HDZ zalaže (osim što vole Tuđmana i što ne žele smanjivati primanja raznim korisnicima državnog proračuna), ali smo zato čuli da će se gospođa Kosor žaliti Europskoj Uniji jer je SDP planira zatvoriti.
Smrad i Goli otok
Pa smo, dapače, čuli da će se za članove HDZ-a otvoriti Goli otok.
Pa smo čuli da atmosfera u zemlji “smrdi po Jugoslaviji”.
Pa smo čuli da Državno odvjetništvo drhti od straha pred jednim, još nekoliko dana opozicijskim političarom.
Pa smo čuli da Državno odvjetništvo mora istražiti kako je predsjednik SDP-a kupio stan (premda je javno poznata visina Milanovićeva kredita i visina rate koju uplaćuje svaki mjesec).
I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje...
Ovo su sve, naravno, potpune gluposti.
Ali, više je nego žalosno što su se čelni ljudi Hrvatske demokratske zajednice tijekom kampanje služili gotovo isključivo glupostima.
Još je žalosnije što su sve ove besmislice izrečene u kampanji tek pojačan odraz HDZ-ovih stavova i izjava tijekom dvije i pol godine vlasti Jadranke Kosor.
O čemu se, ovdje, zapravo radi?
Hrvatska je, sasvim sigurno, imala opasniju, zločestiju i korumpiraniju vlast od vlasti Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka i sadašnjeg Vladimira Šeksa.
Ali, Hrvatska nikad nije imala nekompetentniju, netalentiraniju, neosobniju i intelektualno inferiorniju vlast od aktualne.
Iza vlasti gospođe Kosor, kako smo već jednom bili napisali, ostaje samo mučnina. Hrvatskoj treba jaka desna stranka. Valja se nadati da će to biti Hrvatska demokratska zajednica.
Nadajmo se...
Ali, to mora biti drastično obnovljeni HDZ, a ne ova skupina trećerazrednih političara s puno smisla za samoporicanje i s malo smisla za političku hrabrost, što sve karakterizira sadašnje čelništvo HDZ-a.
HDZ Jadranke Kosor i Vlada Jadranke Kosor svojim su niskim stilom, neznanjem, nesposobnošću i neuvjerljivim lažima dugoročno kontaminirali hrvatski javno-politički prostor. Nadamo se da se takvo što neće ponoviti za dugo, dugo godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....