Čovjek ne može više ni mito tražiti, a da bude siguran da ga neka tamo bitanga ne snima mobitelom

U biografskom filmu o Edwardu Snowdenu, koji je 2016. režirao Oliver Stone, postoji scena u kojoj najslavniji zviždač današnjice prvi put odluči javnosti obznaniti svoj identitet. Scena se zbiva u hongkonškom hotelu gdje se Snowden susreće s novinarkom i dokumentaristicom Laurom Poitras.

Poitras dolazi u hotelsku sobu s nakanom da se upozna s tajanstvenim zviždačem. Ali - prije nego što počnu razgovor - Snowden traži da Poitras i njen snimatelj mobitele pohrane u mikrovalnu. To je jedini način, objašnjava joj, da budu sigurni da ih nitko ne prisluškuje.

Ni Edward Snowden, ni Oliver Stone nikad se nisu bavili divotama hrvatske demokracije. Nijedan od njih dvojice zacijelo nikad nije čuo ni za Požegu, ni za Vir, ni za Oroslavje. Svejedno, čini se da bi u uredima hrvatskih javnih ustanova uskoro mogli svjedočiti prizorima koji će biti sasvim nalik onom iz Snowdenove hongkonške sobe.

Budete li idućih mjeseci odlazili na razgovore s mjesnim načelnicima ili pročelnicima, budete li odlazili po građevinsku dozvolu ili konzervatorski elaborat, budete li u bolnici dogovarali operaciju srca ili sjedili na koalicijskom sastanku, nemojte se iznenaditi ako u kutu ureda - malo ispod hrvatske zastavice i zlaćanog raspela - ugledate diskretnu, ispod čekića novu mikrovalnu peć. I - nemojte se iznenaditi ako vas načelnik (ili pročelnik, župan, konzervator ili kirurg) zamoli da prije početka razgovora izvadite mobilni telefon. I spremite ga tamo, u mikrovalnu.

Jer, ako postoji žanr koji dominira hrvatskom audioproizvodnjom u sezoni 2020./21., onda je to žanr soundtracka korupcije. Nakon što je novinar Drago Hedl snimio političara koju mu nudi mito, nakon što je požeški komunalac Vitez snimio gradonačelnika i njegova zamjenika kako štelaju javni natječaj te nakon što je zagorski lokalni vijećnik Šimunić snimio kako izgleda prosječni hrvatski koalicijski sastanak, hrvatska je demokracija dobila novog, utjecajnog aktera. Taj akter je mlad, prpošan i svemoćan, on kroji stranačke liste i odlučuje o političkim sudbinama. A njegovo je ime diktafon.

U trenucima kad je žanr koruptivnog soundtracka na vrhuncu popularnosti, kad kroji vrhove top-lista i novinske stupce, bilo bi se pošteno prisjetiti rodonačelnika tog zvučnog žanra. A taj rodonačelnički audio političke korupcije dugujemo dvojcu lokalnih vukovarskih političara, tadašnjem SDP-ovu gradonačelniku Željku Sabi te školskoj nastavnici i HDZ-ovoj vijećnici Mariji Budimir.

Te 2016. Sabi je nedostajala jedna ruka da u vukovarskom Vijeću skupi većinu, pa je na sastanak pozvao vijećnicu rivalske stranke. Za ruku podrške u Gradskom vijeću ponudio joj je ono što se obično u koalicijama nudi: malo novca, ponešto funkcija i jedan Nadzorni odbor. Nevolja po Sabu je bila to što je vijećnica Budimir razgovor snimala. Taj je razgovor Sabu koštao 16 mjeseci zatvora.

Sabo nije bio prvi hrvatski političar snimljen u marifetluku. Godine 2015. virskog je načelnika Kristijana Kapovića svjedokinja snimila kako općinskim službenicima nalaže da moraju jutarnju kavu piti u njegovu lokalu, a ako ne dođu na jutarnju kavu ili čaj u Vagabundo, to će se smatrati nedolaskom na posao. Sud je tu snimku izdvojio kao nedozvoljeni dokaz, pa je Kapović oslobođen, a afera čaj-kava pala u zaborav. Kod Sabe je, međutim, Vrhovni sud prelomio drukčije. Prvi je put presudio da tajno snimanje sugovornika može biti zakoniti dokaz ako za to postoji javni interes. Sabo je prvi to osjetio na koži, a hrvatska je politika dobila novi diskografski žanr.

Ostalo je, kako znamo, povijest. Koji mjesec kasnije požeški političar Franjo Lucić snimljen je kako novinaru nudi novac za neobjavljivanje teksta. Trogirski dopredsjednik Gradskog vijeća Ivo Milić snimljen je kako u kontejneru prima mito od kooperanta komunalnog poduzeća, a taj su put korupciju registrirale i videokamere internog nadzora.

Splitski kirurg Cristijan Bulat snimljen je kako iznuđuje mito od supruge srčanog bolesnika. Splitski urbanistički aktivist Baldo Đanović snimio je 2018. sastanak u lokalnom konzervatorskom uredu tijekom kojega lokalni konzervator ne želi izdati zabranu za nezakonite radnje u Dioklecijanovoj palači te lamentira kako on ne može ništa jer su za sav nered i bezakonje "krivi Turci".

Početkom 2020. direktor požeškog komunalnog poduzeća snimit će gradonačelnika i načelnika koji mu naređuju da krivotvori natječaj za energetsku obnovu zgrada, a u proljeće iste godine zagrebačka liječnica, HDZ-ovka Dijana Zadravec, snimljena je kako kod ministra zdravstva lobira da prilagodi natječaj za ravnatelja bolnice kako njoj paše. Novi žanr svoj je ultimativni hit dobio ovaj tjedan kad je nezavisni vijećnik iz općine Oroslavje prvi put snimio "basement tape" koji dokumentira kako u Hrvatskoj izgledaju koalicijski pregovori. Sa sastanka u kleti uglednog HDZ-ovca mogao je izići kao budući ravnatelj nacionalnog parka. Umjesto toga, otišao je u USKOK i istražiteljima predao novi diskografski biser.

Nakon te vukovarske 2016., ukratko, probudili smo se u sasvim novom svijetu. Ako se prije hrvatski čovjek mogao uzdati u hrvatskog čovjeka, ako je mogao računati da će se ponašati "ljudski" i da će sve ostati iza zatvorenih vrata, sad su sve te civilizacijske skrupule pale. Čovjek ne može više ni mito tražiti, ni o koaliciji pregovarati, a da bude siguran da ga neka tamo puritanska bitanga ne snima mobitelom.

Pokušajte samo zamisliti kakve će to dalekosežne posljedice imati za ovo društvo. Pokušajte zamisliti kako će odsad to izgledati kad budete išli u zavod za urbanizam, u konzervatorski odjel, u načelnički ili pročelnički ured. Svaka će stranka mobitel morati staviti u mikrovalnu, kao Laura Poitras. Stranke i službenici razgovarat će kao mafijaši. Držat će ruke preko usta i govoriti u šiframa, o vrećama krumpira i dostavi paketa. Oko mita će se morati dogovarati ceduljicama - kao Sanader u Marcellinu - pa će se ti papirići spaljivati nad kaminom. Zamislite samo koliko je tu komplikacija, koliko će ta nova, soundtrack-demokracija zakočiti javne službe!

Nije stoga čudo da su se u ovom deliriju populističke zluradosti javili rijetki glasovi razuma koji upozoravaju o kakvom je zlogukom trendu riječ. Nije također čudo da se među prvima javio baš Željko Sabo, koji je odmah nakon objave oroslavskih vrpci u izjavi za Novi list pohvalio premijera što je stao u obranu svog čovjeka. "Svaka čast Plenkoviću. Pokazao je kako čelnik političke stranke štiti svoje ljude, članove stranke", izjavio je Sabo za riječke novine, podsjećajući još jednom građane čemu točno služe političke stranke u Hrvatskoj.

One su - uz pokoju iznimku - u osnovi interesne formacije koje svojim članovima služe kao ulaznica u dioničkom komadanju javnog novca i funkcija. Kao u patrijarhalnoj obitelji, gdje "krv nije voda", a "naš je naš", tako i u stranci "ćaća" mora "štititi svoje ljude", a na kao taj izrod Grbin koji je Sabu izbacio kroz prozor.

A pošto je politika "postala trgovina" te pošto su oroslavske vrpce živi dokaz kako ta trgovina funkcionira, nije čudo što o tome nešto ima reći i najslavniji trgovac među političarima - propali poduzetnik Željko Kerum. Dan nakon što su objavljene "Oroslavje tapes", javni je RTV servis upravo bivšeg splitskog gradonačelnika pozvao da komentira slučaj u "Otvorenom".

Suvišno je i spominjati da se Kerum u emisiji nije zgražao nad političkim dilovima, nego - upravo suprotno - nad nemoralnim zviždačem koji je "zlonamjerno iskoristio dogovor". "Koalicijski partneri sve dogovaraju. To je standard. Drugačije ne ide, ne može se od toga uteć. Ako se to zove trgovina, to je ok", kazao je u prime-timeu propali trgovac, vidno zadovoljan što se u Hrvatskoj dvije njegove struke - trgovina i politika - prepliću u produktivnom amalgamu.

A ako itko zna da je "to standard", onda Kerum zna. Jer, splitski glasači već nekoliko godina obitavaju u živom oprimjerenju tog "standarda". Obitavaju u gradu u kojem je Kerum na temelju trgovine oroslavskog tipa zagrabio dvije petine javnih funkcija. U gradu u kojem je na osnovi sličnih, "oroslavskih" dogovora zgrabio polovinu školskih odbora, upravljanje sportskim objektima i upravljanje Marjanom, a kao sukus društvene groteske Kerum je u diobi funkcija tražio i trećinu kazališta - točnije, mjesto ravnatelja Opere.

Pritom su se razgovori između Keruma i HDZ-a odvijali bez sudjelovanja ubogog gradonačelnika, i to izvan Splita, na Kerumovu feudu u Stupin Rogoznici. Prema urbanoj legendi, Kerum je HDZ-ovsku trgovinsku delegaciju dočekao s punjenim paprikama, pa je rezultat političkog dila kolokvijalno nazvan "paprika koalicija".

Stoga, da: Kerum je u pravu. "To je standard." Mjesta ravnatelja opera, škola i nacionalnih parkova koja se dijele u haciendi, uz punjene paprike, onkraj zakona, procedure i natječaja: to jest "standard" hrvatske politike. A svima vama koje taj "standard" guši, kojima je takav "standard" pokvario živote, oteo zaslužena radna mjesta, unakazio zavičaje i ugušio aspiracije, svima vama koje taj "standard" još nije otjerao u Vancouver i Dublin, preostaje bar jedno majušno sredstvo otpora.