“Poslije predsjedničkih izbora nisam imao namjeru da idemo dalje. Ali onda nas je (Miroslav) Škoro počeo nagovarati da ipak uđemo u utrku za parlament. Rekao sam mu da je to skroz nova bitka i da moram prvo pričati sa suprugom, a kako je i ona dobra sa Škorinom suprugom ispalo je da je i ona podržala Škoru. Rekla mi je: ‘Na neki način ti si njega nagovarao na predsjedničke izbore, pa ne možeš ga sad ostaviti’. I odluka je pala. Pa sad kad smo u to ušli, idemo do kraja”, počinje razgovor poduzetnik Mario Radić, politički tajnik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro i suvlasnik Pevexa.
Radić je uz Škoru od prvog dana predsjedničke kampanje i njegov je dugogodišnji prijatelj, istodobno je poslovni čovjek i na glasu je kao strateg projekta Škoro. O njemu se govori kao o možda i najutjecajnijem Škorinom prijatelju. Njegovo je mišljenje prevagnulo u Škorinoj odluci da ipak krene u utrku na Pantovčak, dok je Škorino, očito, prevagnulo da Radić sa Škorom krene u bitku za parlamentarne izbore.
Radić je Vukovarac, podrijetlom iz Imotskog, a posljednjih 27 godina živi i radi u Osijeku.
U ovom projektu Radića i Škoru je, kaže, ujedinila želja da pomognu Hrvatskoj, pogotovo jer su obojica nezadovoljni današnjim HDZ-om.
“Kad smo krenuli, iskreno, nisam mislio da će to poprimiti te razmjere. Dugo smo promišljali, bi li ili ne bi. Okidač je bio intervju koji je Škoro dao Sandri Križanec na N1 televiziji u kojem je najavljivao svoju Ravnicu i koncert, ali to je zapravo ispao politički intervju. Osobno sam se iznenadio, odmah sam ga nazvao i pitao što je to. Javila mu se tada i nekolicina drugih ljudi koja je pozitivno reagirala. Na izborima 2016. osobno sam podržao Kolindu Grabar-Kitarović, ali uoči posljednjih predsjedničkih izbora uvidio sam da je taj njezin mandat postao smiješan i nisam mogao zamisliti da je ponovno podržim”, priča Radić.
PEZ bomboni
Radić i Škoro potječu iz obitelji koje su podrijetlom iz Imotskog i koje su bile radničke. Radićev otac Radovan bio je sudionik Hrvatskog proljeća, zbog čega je u zatvoru proveo dvije godine, a kasnije je kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu braneći Vukovar.
“Tijekom te opsade poginuli su mi i otac i stric. Stric Stjepan poginuo je 14. rujna tijekom jednog od prvih pokušaja proboja iz grada, a otac je ubijen 18. studenoga 1991. Tijelo mu nikada nije pronađeno. Neki događaji jednostavno te životno odrede”, priča Radić.
Inače je diplomirani inženjer telekomunikacija, ali u struci je radio svega nekoliko godina na početku karijere.
“90-ih sam radio u jednoj od tehnološki najjačih firmi u Slavoniji, bila je među tri vodeće firme. Radio sam godinu i nešto dana. U ratu smo izgubili sve. Ranije smo imali restoran, imanje, kuću, ali ostao sam bez svega i radio sam u toj tvrtki za nekih 200 njemačkih maraka. Nisam vidio kako s takvom plaćom zaraditi za stan, auto... U HT-u je tada bio neki natječaj za inženjera, nudila se plaća od 350 maraka, shvatio sam da s takvom plaćom zaista neću uspjeti. Tako sam i krenuo s Juricom Lovrinčevićem, partneri smo i rođaci, a 1994. smo osnovali tvrtku Dicentra, koja je lani proslavila 25 godina postojanja, ali zbog predsjedničke kampanje to nismo uspjeli obilježiti. Jurica i ja smo kupili te godine hladnjaču u Njemačkoj i igrom slučaja počeli smo distribuirati sladoled. Nitko nije htio taj sladoled u vrijeme rata voziti u Bosnu po NATO-ovim bazama, pa smo to radili nas dvojica. To je bio riskantan, ali dobro plaćen posao”, prisjetio se Radić svojih poslovnih početaka.
U tvrtki Dicentra Radić i Lovrinčević su ravnopravni partneri, kao i u svim drugim zajedničkim tvrtkama. Tvrtka Dicentra počela je poslovati zastupajući razne strane proizvode i robne marke poput Philipsa, Chupa Chupsa, PEZ bombona i slično.
Potom su šest godina kasnije osnovali tvrtku Filir. S tom tvrtkom tijekom 2002. investirali su u kupovinu dijela Vuteksa koji je tada bio u stečaju. Zapravo su kupili poslovne hale koje su bile u Vuteksovu vlasništvu te inicirali osnivanje podunavske poslovne zone.
Ondje je u jednom periodu bilo zaposleno više od četiri stotine građana Vukovara koji su, među ostalim, proizvodili cipele, tekstil, alufolije i slično.
“Bilo je to ulaganje od pedesetak milijuna kuna, najveće dotad u Vukovaru”, prisjeća se Radić.
Dominantan utjecaj
Preko tvrtke Filir od austrijske poslovne grupacije Lorenz Snacks Group 2012. kupili su tvrtku Bobi snacks, koja se bavi proizvodnjom štapića i drugih sličnih prehrambenih proizvoda. Potom su tijekom 2016. počeli kompleksnu poslovnu operaciju preuzimanja trgovačkog lanca Pevec.
Na tada održanoj godišnjoj skupštini pojavile su se tri grupacije koje su pokušale ostvariti dominantan utjecaj na poslovanje Peveca.
Pomalo neočekivano prevlast je sa 66 posto glasova na skupštini dobila grupa koju su činili tvrtka Dicentra, dotad mali dobavljač Peveca i dioničar s 0,2 posto dionica koji je uspio okupiti i animirati više stotina malih nezadovoljnih Pevecovih dobavljača da na skupštini glasuju.
Prvi put tada poslovnu suradnju ostvaruje s Pavlom Vujnovcem iz PPD-a, a i zbog te suradnje u medijima se često spominje mađarski utjecaj na ljude okupljene oko Škore.
“Pavla znam više od dvadeset godina. Živim u Osijeku 27 godina, a on je rođeni Osječanin. Sjećam se da sam imao firmu koja je već zapošljavala 70-ak ljudi, a Pavao je tek završavao fakultet i počinjao karijeru. Prvi posao koji je dobio pomogli smo mu naći prijatelji i ja, i to je bio upravo u tom PPD-u. Tada je to bila mala tvrtka u problemima, a Vujnovca su zaposlili na prodaji plina. I tako smo se intenzivnije počeli družiti. Brzo je napredovao, izuzetno je inteligentan čovjek koji brzo razmišlja i vrstan je matematičar, nitko ne voli protiv njega kartati ili igrati šah, uvijek pobjeđuje. Kad je otišao u Zagreb, manje smo se družili. Prvi put u posao ušli smo kad je 2016. bila ta skupština, tadašnjeg Peveca. Skupila se ekipa nas malih dioničara, tada je to bio prevelik zalogaj za nas i tako mi je Pavao pao na pamet. I on je pristao uložiti, ne u smislu upravljanja već ulaganja. Nikad se nije ni u što petljao, niti je išta tražio. Čak sam ga zbog tih sad konotacija zamolio da vlasničke udjele prebaci na sebe osobno, da nije tvrtka suvlasnik, i on je to napravio. Osobno nisam ni pod kakvim mađarskim utjecajem, više sam sklon SAD-u, zbog njihova pristupa poslovanju, standarda, pa do prilika koje takav sustav pruža svojim građanima. Vujnovac nema apsolutno nikakve veze s projektom Škoro”, kaže otvoreno Radić te dodaje da su, naprotiv, njegovi poslovni partneri Lovrinčević i Vujnovac pomalo negodovali zbog njegova ulaska u politiku.
Cilj Domovinskog pokreta je, naglašava Radić, Hrvatsku pozicionirati uz Ameriku kao strateškog partnera i za to postoji niz razloga, od sigurnosnih do financijskih.
“Nisam nikad bio član ni jedne političke stranke, ali oduvijek sam desno orijentiran kad su u pitanju neki nacionalni interesi, ali sam istodobno i socijalno osjetljiv. Primjerice, kad smo preuzeli Pevex povećali smo plaće do razine onih i u drugim našim tvrtkama, ta operacija nas je stajala više od 40 milijuna kuna”, govori Radić i dodaje da prosječna plaća sad iznosi oko 5000 kuna.
Vraćamo se političkim temama, Radiću je drago da je Ivan Penava istupio iz HDZ-a te da će sada s njim krenuti u pregovore.
“Ivana poznajem godinama, znam njegova oca. Penava je bio nezadovoljan u HDZ-u. Teško je gledati poziciju Vukovara iz Zagreba. Osobno mogu napraviti odmak, ali kad se sjetim godina kad smo se počeli vraćati kućama u Vukovaru, kad smo vidjeli da je sve razrušeno, a onda vidiš da na susjedovoj kući sve stoji, pa ugledaš svoji crijep na njegovu krovu, te svoj traktor u njegovu dvorištu, pa vidiš da su oni koji su maltretirali zaposleni u MUP-u, pravosuđu, da je gospodarstvo uništeno, da nema posla... Penava je dosta napravio za grad. Premijer Andrej Plenković kad je došao na vlast i prvi put posjetio Vukovar, bili smo na večeri, podržavao sam ga, odmah nam je obećao novi zakon o obnovi grada Vukovara...”, prisjeća se Radić.
“Slično kao što danas obećava Zagrebu?” pitam ga.
“Da, vrlo slično, jer to se toliko razdužilo i nikad nije donesen taj zakon. I to je ostalo visjeti kao latentan sukob. Imate sad u Vukovaru, primjerice, situaciju da braća Đorđić žele graditi hotel na obali Dunava, žele uložiti 200 milijuna kuna, ali Ministarstvo kulture je obalu Dunava stavilo pod zaštitu kao kulturološko dobro gdje se ne smije ništa mijenjati i projekt stoji jer ne može dobiti građevinsku dozvolu. Kažu da bi taj Hilton u Vukovaru poremetio vizuru grada, a ovaj hotel Dunav koji je ruševina u centru ne remeti vizuru grada?” ukazuje Radić na nelogičnosti.
Žao mu je, priznaje, jer su propali pregovori s Mostom.
“Još me Nikola (Grmoja) opisao kao da sam neka ‘babaroga’ koja iz mraka upravlja Škorom. A to nije istina. Moja funkcija u Škorinu pokretu je javna, piše da sam u predsjedništvu i da sam politički tajnik. Pa nije politički tajnik ‘neki čovjek koji je bio na pregovorima’. Od prvog dana sam s njima bio na svim pregovorima. Zna se tko sam. Miroslav Šimić je moj prijatelj i cijelo vrijeme smo svi bili na pregovorima. Ali nismo uspjeli naći zajednički jezik. Oni danas imaju 10 zastupnika i oni bi najradije ostali sa 10 zastupnika, ali to nije realan parametar za pregovore. Želim im sve najbolje, procijenili su što misle da je najbolje za njih i ništa loše ne mislim ni o Nikoli, ni o Boži, pošteni su to ljudi. Dugo smo pregovarali i osobno mi je krivo što nije uspjelo. U životu sam puno puta pregovarao, imamo 5000 kupaca, dobavljača, sa svima sam pregovarao, to je dio moje svakodnevice, ali u biznisu je cilj drugačiji, konkretan je, dok je politika više percepcija”, opisuje Radić te dodaje da ih nije iznenadilo ni to što ih je napustio vinar Ivan Enjingi.
Pregovori s Petir
“Ivo je dobar čovjek, odmah nam je to rekao, smatrao je da na izbore moramo izaći sami, a kad je vidio da to neće biti tako, povukao se. Bila je to rasprava sami ili okupljeni, odlučili smo se za ovo drugo. Sad još slijede pregovori sa Zelenom listom, Marijanom Petir, pa Brunom Esih, a i s HSP-om. Ne vidim problem sjesti s bilo kim. Škoro misli da će to ujediniti desnicu, možda je ideja malo utopistička, ali zašto ne bismo probali. Karamarko je napravio Domoljubnu koaliciju, ali nije potrajala, vrijeme će pokazati što će biti s nama. Ali u parlament ulazimo sigurno s dvoznamenkastim brojem mandata”, uvjeren je Radić koji ne odbacuje ni mogućnost kasnije suradnje s HDZ-om, ali nikako prije izbora.
Pred nama su, drži Radić, povijesni izbori, kao i samo doba.
“Vrijeme je toliko izazovno da bi nas možda mogla dopasti i sama vlast, i to baš kad će situacija biti najgora. Baš kad je ‘sprženo’ 40 milijardi kuna za dva i pol mjeseca, Domovinski rat je koštao 10 i pol milijardi maraka, a oni su sad potrošili 40 milijardi kuna za dva i pol mjeseca i stvaraju percepciju da je sve u redu. Po mjerama smo u vrijeme korone bili najstroži, prema istraživanju Oxforda, odnosno treći poslije Sirije i Srbije. Nisam epidemiolog, ali ipak mi se sad čini da to nije tako strašna bolest, ali lijek je bio užasan, kao da odrežeš nogu čim te komarac ugrize”, kaže Radić. Pitam ga jesu li oni u Pevexu iskoristili mjere za radnike, odgovara da jesu za jedan mjesec.
“Ali netko vas zatvori, zabrani vam rad, i onda kaže da nitko ne smije otpuštati jer će država isplaćivati plaće. Onda to iskoristiš, pa te javnost pribije na stup srama. To nije korektno”, smatra Radić i dodaje da mu se čini da se stvorila prevelika panika i da se ipak trebalo bolje balansirati između očuvanja gospodarstva i zaštite najugroženijih.
U politiku se, govori, upustio iz sebičnih razloga.
“Želim bolji život za sve, pa i za moje dijete jer ne želim da ode u Irsku, kao brojne obitelji iz njihove škole”, dobacuje na kraju.