Imam kćer od tri godine koja obožava vrtić i svoje tete. Ali, novi model nije pravedan. Evo zašto...

OBAVIJEST: Izvolite do 30. lipnja u vrtić dostaviti hrpu dokumenata o svojoj obitelji ili ćete od 1. srpnja vrtić za svoje dijete plaćati 2000 kuna!

Otprilike takva nas je obavijest dočekala u vrtiću naše trogodišnje kćeri. U našem sandučiću, gdje inače stoje uplatnice za vrtić. Tete su slijegale ramenima, dovedene u neugodnu situaciju da ih se traži objašnjenje o odluci na koju ne mogu utjecati niti znaju što s njom učiniti. Suprug mi je kući donio taj smiješni svežanj papira. Bez zaglavlja, bez potpisa, bez objašnjenja, ali s puno podcrtanih riječi, boldanih, pisanih velikim slovima, s puno uskličnika i prijetnji. Izvoli predati papire u vrtić! Donesi iz porezne uprave potvrde o tome koliko zarađuju članovi tvojeg kućanstva (ne uže obitelji, nego kućanstva)! Donesi potvrdu o tome tko sve živi u tvojem kućanstvu! A ako ne doneseš, naplatit ćemo ti vrtić 2000 kuna! Uhvatio me smijeh dok sam zabrinutom suprugu objašnjavala ovu suludost. - Pa kakva je to, pobogu, obavijest? Tko ju je pripremio? Tko ju je dostavio? Potpisao? Na osnovi koje odluke? Pa nismo valjda ludi da po njoj postupamo! Što ako nam sutra netko anoniman ostavi u kasliću OBAVIJEST da mu odmah, bez odlaganja, na taj i taj račun svaki mjesec uplatimo, recimo, 5000 kuna, a ako to ne učinimo, on će nas opljačkati? Hoćemo li platiti jer će nam taj netko, kad nas dođe opljačkati, lijepo reći da nas je upozorio? Ne bismo li trebali nazvati policiju i obavijestiti ih da netko prijeti? - sa smijehom sam objašnjavala. Jer upravo se o tome ovdje radi. O prijetnji. O samovolji jednog čovjeka, koji je - samo zato što to može - taocima učinio desetke tisuća građana ovog grada.

Mi smo neizmjerno zadovoljni roditelji djeteta koje pohađa gradski vrtić. Kći je krenula u jaslice nakon navršenih godinu dana. Ima izvanredne tete, jako dobre uvjete.

Za takvu uslugu plaćala sam donedavno 200 kuna mjesečno. - Pa kako je moguće da jaslice, koje su najskuplja usluga u predškolskom odgoju, plaćamo u visini jednog obiteljskog izlaska s tri pizze, soka i sladoleda? - pitala sam druge mame. - To ti je Bandićeva mjera pronatalitetne politike. Ali nemoj se bojati, jednog će nam je dana masno naplatiti - rekla mi je proročanski druga mama. - Dobro, a uzima li se u obzir kakav dohodovni ili imovinski cenzus? Plaćaju li neki manje, a neki više? - pitala sam. - Ne, svi isto. Jaslice 200 kuna, vrtić 400 kuna. Katastrofa. To je Bandić učinio prije jednih izbora. Kako mu sada ide, ne bih se čudila da prije sljedećih odluči da će jaslice koštati 2000 kuna - rekla mi je druga mama. Odmahnula sam rukom. Za sve ipak postoji granica, postoji neki srednji put. - Ne znam, mislim da bih ja ipak trebala plaćati više od prijateljice koja zarađuje dvostruko manje. U svakom slučaju, 200 kuna ne mogu plaćati. To je smiješno - rekla sam. To me toliko svrbilo da sam čak odlučila pisati temu o prejeftinim zagrebačkim vrtićima. Razgovarala sam s Gradskim uredom za obrazovanje. Smijali su mi se. - Pa nemojte, molim vas, raditi gluposti, budite sretni da živite u ovakvom gradu.

Hm, da. Najskuplji vrtići, pokazalo se tada, bili su u Varaždinu, gdje su postojali neki dohodovni razredi i oni s najvišim primanjima plaćali su 800 kuna. Varaždin, dakako, ima mnogo niže stopa prireza od zagrebačkih 18 posto. No, meni se činilo da bi takav raspon - ili onakav kao u Sisku, do 700 kuna - bio ipak pravedniji. Nije me, naravno, nitko poslušao.

A zašto i bi? Mjesec dana kasnije, naš je gradonačelnik izvijestio da je dosta subvencionirane cijene vrtića - koju je sam uveo! - i da on uvodi pravdu i pravednost. Oni koji nemaju neće plaćati, a oni koji imaju puno plaćat će puno, objasnio je. I to stvarno puno - 2000 kuna! Takav će biti raspon - od nula do 2000 kuna. Zašto baš tako? Zato što je on tako odlučio. Bit će to najskuplji vrtići u ovom dijelu Europe. Pritom će se, odlučio je, pri izračunu cijene za pojedino dijete u obzir uzeti sva primanja u kućanstvu i podijeliti na sve članove kućanstva. One prijavljene, dakako. Neće uzeti u obzir olakšice, poput stambenih kredita ili rate podstanarstva. I ubrzo nam je stigla famozna OBAVIJEST. Nasmijala sam se. Papire predati neću dok mi netko s potpisom to ne naredi, dok mi ne da izbor. I nisam ih predala. Ni ja ni trećina zagrebačkih roditelja. Uplatnice za srpanj još uvijek nisu stigle. Ne znam kakve će biti. Čekamo. Gdje je Bandić našao baš takav model? Nigdje, jer on ne postoji. Smislio ga je sam. U Ljubljani, primjerice, od ukupnih prihoda obitelji - ne članova kućanstva - oduzimaju se rate stambenog kredita i tada se, od tih prihoda, određuje cijena vrtića. Kod nas neće biti tako. Kod nas nije nemoguće da imate vilu na Pantovčaku i firmu koja odlično posluje. Žena je nezaposlena, suprug prijavljen na minimalac. Djeca će ići besplatno u vrtić. S druge strane, ako imate završen fakultet, radite deset sati dnevno i imate plaću od, recimo, devet tisuća kuna, plaćat ćete gotovo maksimalnu cijenu.

Moja prijateljica dijete je imućnih roditelja. Kupili su joj stan u centru grada. Ona nema stambeni kredit i ne plaća podstanarstvo. Upravo si zato ona može priuštiti da radi četiri sata dnevno na nezahtjevnom poslu i da se bavi djetetom. Njezina i suprugova primanja veća su od primanja moje obitelji, kad nam se oduzme visoka rata stambenog kredita. Moja prijateljica plaćat će, po novom, vrtić 400 kuna. Mi bismo trebali plaćati barem trostruko više. Njezina imovina, dakako, daleko je vrednija od naše. Tata dobre prijateljice moje kćeri direktor je u jednom bogatom poduzeću. Plaća mu je, kako mi je sam rekao, 40.000 kuna neto. Mama zarađuje manje od 5000 kuna. No, tata se, iz čiste komocije, nikada nije prijavio na adresu na kojoj već pet godina živi s obitelji. I zato oni neće plaćati vrtić! Prihod po članu kućanstva - a uzima se u obzir samo primanje majke i dijeli na sve članove kućanstva, dakle njih dvije - takav je da im je vrtić besplatan. Ući će, kako Bandić kaže, u 45 posto siromašnih. Mogla bih nabrajati do unedogled primjere te Bandićeve pravde i pravednosti, onu koja je najviše pogodila obrazovane ljude, prijavljene na adresi na kojoj žive, zaposlene kod pristojnih poslodavaca koji su ih prijavili na pune plaće. Na stranu sad politička prepucavanja koja su uslijedila. Smatram da je vrtić u Zagrebu za mnoge prejeftin i da treba povećati cijene. Ali sve dok se to ne učini barem s mrvicom zdravog razuma i elementarne pristojnosti, ja na njega neću pristati. Ovaj je prijedlog - i način njegove provedbe - uvredljiv, pretjeran, neargumentiran i bezobrazan. I zato, s još 10.000 zagrebačkih roditelja, nisam predala papire.