ZAGREB - Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?“ Ovu jednostavnu uputu za svaku moguću raspru ili polemiku dao je Isus iz Nazareta stražaru velikog svećenika Josefa bar Kajafe koji ga je udario po obrazu, ako je vjerovati Ivanu evanđelistu (Iv 18, 22-23).
Usuđujem se podsjetiti na taj pasus predragog kolegu Ivana Miklenića, uz to monsignora, glavnog urednika i glavnog komentatora Glasa Koncila, glavnog glasila Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu.
Strane špijunaže
U komentaru rječito naslovljenome “Postupci koje treba iskorijeniti” (blago, po mogućnosti bez prolijevanja krvi - rekao bih) dobri monsignor Miklenić tvrdi: “Mediji u Republici Hrvatskoj objavili su neizmjerno mnogo priloga koji su svojoj biti izrazito antihrvatski, antidržavni, antidruštveni, antikatolički, anticrkveni i antivrijednosni a da nitko ni od novinara ni od urednika ili vlasnika medija za to nije javno ni prozvan a kamoli da bi bio sankcioniran”.
Portali su vijest o tome naslovili također rječito: “Kaptol bi sankcionirao sve antidržavne i anticrkvene tekstove u medijima”.
Nadalje, monsignor Miklenić tvrdi da su autori tih tekstova agenti stranih špijunaža, te KOS-a i UDB-e, da mediji napadaju onoga na koga ih nahuškaju “moćnici”, te tvrdi da je bilo nedopustivo objaviti fotografije svećenika okrivljenoga za pedofilske napade jer to - prosuđuje katolički svećenik Miklenić - nije “prekršaj ni jednog građanskog pozitivnog propisa ni zakona” (lov na penise malodobnih nećaka očito je time otvoren - rekao bih).
Bozanić i urednici
Iz svega toga monsignor zaključuje da mediji u Hrvatskoj nisu slobodni dok se ne oslobode tog “postupanja” (ne zaboravimo: mediji su tisak, radiofonija, telefonija, televizija, Internet itd. - ali lako je moguće da dobri novinar Miklenić to ne zna pa misli da su mediji Glas Koncila, Vjesnik, Radio Koprivnica itd.).
E-Varaždin.hr primjećuje: “Zanimljivo je da je komentar objavljen dan prije susreta kardinala Josipa Bozanića i svih glavnih urednika hrvatskih medija, koji se tradicionalno održava u svibnju, a koji će se sutra održati u prostorijama Hrvatske biskupske konferencije. Ako i kardinal Bozanić dijeli Miklenićeve stavove, onda će na tom susretu doista biti zanimljiva rasprava između glavnih urednika medija u Hrvatskoj i aktualnog crkvenog vrha.”
Prije pet mjeseci je u Večernjem listu moj bivši partijski sekretar (koji je to ostao dugo nakon mog izlaska iz Partije) na slično moje pitanje iskusno odrezao: “Kad bi se nekad, u bajnoj Titovoj državi, nekoga tko bi u novinama iznio mišljenje koje se nije podudaralo s proklamiranom i jedino dopuštenom istinom htjelo eliminirati, ne bi se udarilo izravno na njega, nego bi se na red pozivale novine koje su inkriminirano mišljenje objavile.”
Podsjetimo, Miklenić bi sankcionirao i urednike i nakladnike.
Miklenićev nakladnik
A moj bivši partajsekreter je u prosincu prisnažio da već i samo pitanje misli li kardinal Bozanić ono što piše Glas Koncila znači pokušaj zatvaranja kardinala u Lepoglavu.
Pustimo, dakle, Miklenićeva nakladnika, smatrajmo da monsignor piše za svoj račun, ne mareći za gledišta Crkve koja ga je imenovala glavnim urednikom (koji je agent nakladnika a ne novinarskih kolega), pa se zadržimo zaista samo na onome što piše monsignor Miklenić, koji bi sankcionirao za krimen mišljenja, i zapitajmo ga: na koje on to tvrdnje reagira svojim općenitim etiketama?
Nije se proslavio
Ako je netko krivo rekao, neka dokaže da je krivo. A ako nema argumenata, onda je moguće da je to što monsignoru smeta ipak pravo, pa zašto udara? Monsignor, naime, ni vlastite tvrdnje ne argumentira.
Na argument se može protuargumentom, na grube insinuacije - da novinari kleveću hrvatstvo, državu, društvo, katolištvo, crkvu, vrijednost (e, ova mu je dobra: “antivrijednosni”), da nešto pišu ne zato što tako misle i znaju, nego zato što su agenti nekih neprijatelja - ne može se uzvratiti, jer monsignor pažljivo izbjegava uzvratiti argumentom.
I ondje gdje ga je uporabio, oko onoga nesretnika koji je napastovao nećaka i maštao o svojim malim učenicima, nije se Miklenić proslavio ni istinom ni logikom. On izbjegava i “agente” prozvati imenom, da ne bi odgovarao i morao platiti odštetu. Umjesto toga se svećenik Ivan Miklenić u komentaru služi metodama Kajafina stražara.