Politika štednje omrznuta je sintagma dviju glavnih stranaka, SDP-a i HDZ-a, u ovo službeno predizborno vrijeme, a SDP veći dio svojih parola čak temelji na sloganu “Rezovi ili rast”. Pritom SDP prokazuje HDZ kao stranku koja sada samo fingira da neće provoditi rezove ako dođe na vlast te iz vladajuće koalicije upozoravaju javnost kako će ih HDZ prevariti i da će u slučaju preuzimanja vlasti odmah krenuti smanjivati broj zaposlenih u javnom sektoru i njihove plaće, te mirovine i sve druge socijalne izdatke. Podsjetimo, iz HDZ-a su nekoliko mjeseci prije izbora stigle najave o “dolini suza” i “bolnim rezovima” koje će morati poduzeti kada osvoje vlast kako bi stabilizirali državne financije, ali su, navodno, kad su ankete pokazale da im počinje padati izborni rejting u odnosu na SDP, odustali od takve retorike i sada javno govore samo o smanjivanju poreza i raznim subvencijama.
Tako na političkoj sceni imamo dva glavna politička bloka koji problem javnog duga i manjka u državnoj kasi ne namjeravaju riješiti i zamrzavanjem ili čak i smanjivanjem rashoda, nego isključivo obećanjima o gospodarskom rastu koji će onda pozitivno utjecati na neutraliziranje budžetskog deficita i neodrživog rasta javnog duga.
Nisu nužni rezovi
No, ono što je zanimljivo jest to da ni jedni ni drugi ne najavljuju neke jače poteze koji bi javni sektor i institucionalni okvir napravili efikasnijim - od reforme pravosuđa do manjeg broja jedinica lokalne uprave, kako bi se mogao ostvariti taj obećani snažniji gospodarski rast. Naime, od reformskih poteza spominje se jedino uvođenje varijabilnog dijela plaće u javnu upravu, ali ni tu se ne spominje mogućnost destimulacije, već samo stimulacije zaposlenika. Uz to, i SDP i HDZ govore o nastavku privatizacije tvrtki u državnom vlasništvu, ali bez detalja. No, što je “najljepše”, i jedni i drugi, u pisanom ili verbalnom obliku, najavljuju jaču kontrolu Hrvatske narodne banke od strane Vlade, a to je baš ono što ponajviše plaši sve one koji su upućeni u zloupotrebe monetarne vlasti od vladajućih političara.
Gledano s teoretske strane, SDP izravno napada politike štednje kao neoliberalnu ekonomsku politiku, namjerno unoseći pomutnju između pojmova “štednje” i “povećanja efikasnosti javnog sektora”, jer ta dva procesa ne moraju nužno značiti drastično smanjivanje plaća ili nekih drugih rashoda. HDZ nije tako ideološki verbalno precizan u svojim istupima, ali uglavnom se i njihov službeni program svodi na to da se gospodarski rast može ostvariti samo boljim korištenjem fondova EU i golom činjenicom da će oni doći na vlast umjesto SDP-a. Iako bi zbog niza razloga službene programe obje stranke bilo jako teško nazvati “kejnezijanskim” (po ekonomistu Maynardu Keynesu koji je, pojednostavljeno rečeno, kao lijek za recesiju i slabi rast predlagao povećanje fiskalne potrošnje u cilju poticanja gospodarskog rasta), u jako nategnutoj podjeli između “neoliberala” i “kejnezijanaca” obje naše glavne političke koalicije koje smjeraju na obnašanje vlasti u idućem mandatu mogli bi svrstati u “kejnezijance”. Naravno, još jednom podsjećamo kako smo radi potrebe ovog teksta namjerno pojednostavili primjenu tih ekonomskih paradigmi, koje su u svojoj biti mnogo kompleksnije i nisu uopće tako jednoznačne.
Keynes i reforme
Tu kvazikejnezijansku poziciju u dosadašnjim su javnim istupima, međutim, izravno i neizravno kritizirali i “neoliberali” i “kejnezijanci”. Tako je, na primjer, Vladimir Gligorov, ugledni profesor Ekonomije s Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije (kojeg ćemo za potrebe ovog teksta kategorizirati u tabor “kejnezijanaca”), nedavno ustvrdio da je tvrdnja koju nastoje gurati u SDP-u, a prema kojoj je aktualna Vlada već napravila najveći dio reformi, jednostavno daleko od istine. Gligorov, kao “kejnezijanac”, nije za štednju u proračunu u vrijeme krize, ali ističe kako Vlade moraju provoditi niz mjera kojima će omogućiti privatnom sektoru da lakše posluje. A to u svojim programima, navodi Gligorov, ne iskazuju ni SDP ni HDZ. S druge strane, “neoliberalni” IFO Institut za ekonomska istraživanja iz Münchena, kojeg je angažirao HDZ u izradi svojeg programa, daje naslutiti kako je malo što od njihovih “naputaka” ušlo u službeni program HDZ-a. Naime, u komentarima koje je Jutarni list nedavno dobio od tog Instituta tvrdi se kako države poput Hrvatske, “koje su propustile provesti strukturne reforme dok je vrijeme bilo povoljno, moraju to učiniti sada u nepovoljnim okolnostima, jer to je jedini način da obnove ekonomski rast i učine svoja gospodarstva održivima”. “Investitori se žale da hrvatska ekonomska politika nije vjerodostojna. Poigravanje s poreznim stopama u takvim okolnostima je rizično. Daleko je važnije istaknuti vjerodostojni program reformi u javnim financijama. Samo strukturne reforme mogu Hrvatsku ponovo učiniti atraktivnom za investitore. Takve reforme pomoći će Hrvatskoj da obnovi svoju konkurentnost i pošalje signal da su njezine financije zdrave. Investitori izbjegavaju zemlje o kojima imaju dojam da su financijski nesolidne, jer strahuju da neće moći povratiti svoj novac. Snižavanje poreza na dodanu vrijednost bilo bi kontraproduktivno jer bi potkopalo povjerenje investitora u javne financije. Usto, ne bi puno pomoglo ako se roba ne proizvodi lokalno nego se uvozi. Ako investitori dođu, oni će potaknuti ekonomsku aktivnost i sa strane ponude i sa strane potražnje. Održivi rast nije moguće generirati većom potrošnjom. Ono što je Hrvatskoj sada potrebno je više investicija, a ne više potrošnje. Investicije će generirati rast, a kasnije će također generirati i veću potrošnju. Ekonomije koje krenu s većom potrošnjom završe jako loše”, decidirani su u IFO institutu, u kojem, kao “neoliberali”, smatraju da se fiskalnom potrošnjom, u uvjetima velikog javnog duga, ne može generirati održivi rast. Stoga tvrde da zemlje koje potencijalni investitori smatraju prezaduženima neće moći generirati održiv rast i zaposlenosti ekspanzivnim mjerama, pogotovo ako će u njima izostati vjerodostojni programi strukturnih reformi usmjerenih na konsolidiranje njihovih javnih financija.
Ulaganja iščezla
“Kreatori politike moraju pogoditi ravnotežu između vraćanja javnih financija na solidne temelje i očuvanja socijalnih potreba. Kejnezijanska politika labavog proračunskog ograničenja je poput droge: čini da se privremeno osjećate dobro, ali cijena toga je da postajete bolesniji”, jasni su i u svojoj ideološkoj poziciji u IFO institutu, posebno napominjući kako je proces privatizacije u Hrvatskoj “zaglibio”. “Državnim tvrtkama se nerijetko upravlja na temelju političkih, a ne tržišnih motiva. Izravna inozemna ulaganja su praktički iščezla. Osim toga, čini se da je u Hrvatskoj isplativije raditi u sivoj ekonomiji nego legalnoj. Pokretanje poduzeća u Hrvatskoj je skupo, sporo i tegobno. Svim tim pitanjima kreatori politike se hitno moraju posvetiti”, istaknuli su u IFO-u.
Podsjećamo, ovo su stavovi Instituta koji je angažirala HDZ-ova Zaklada hrvatskog državnog zavjeta da istraži, kako su pojasnili u IFO-u, “kako poboljšati međunarodnu konkurentnost Hrvatske i ojačati ekonomske performanse zemlje”.
Priredili studije
“Stoga smo, na temelju naše teorijske i empirijske analize, blisko surađujući s hrvatskim stručnjacima i kroz diskusiju na nizu radionica, priredili 14 detaljnih studija s primjerenim preporukama za vođenje politike.”, naglasili su u tom Institutu.
Ipak, na kraju valja reći da većina domaćih ekonomista nije u pretjeranom strahu od slatkih i nerealnih predizbornih obećanja HDZ-a i SDP-a, a glavni argument im je da će bilo koju iduću Vladu “u red” dotjerati Europska komisija u sklopu procedura za smanjivanje prekomjernog deficita i makroekonomskih neravnoteža. A kako je u ovom trenutku taj dio “procedura” više naslonjen na “neoliberalne” nego na “kejnezijanske” mjere, s priličnom sigurnošću se može reći kako će nakon izbora pobjednička koalicija zanemariti svoja predizborna obećanja i krenuti u stvaranje boljih uvjeta za poslovanje gospodarstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....