PIŠE BORIS DEŽULOVIĆ Zasrali smo živote vlastitoj djeci

Nadigla se u Hrvata kuka i motika – ili kako se to kaže u toolsima ovoga doba, gadget i gigabajt? – nadigao se dakle gadget i gigabajt zbog jednog kratkog televizijskog spota, u kojoj se moderni, radoznali i razigrani cool klinci obraćaju starijima, svojim roditeljima, naraštaju koji je od njih, kako ono, posudio svijet pa ga sjebao. Obraćaju se klinci starcima bahato, drsko i bezobrazno, onako kako je vazda bio red i kako se mladost starosti obraćala otkako je Fejsa i tajmlajna.

“Po vama smo svi mi lejm. A vi ne znate ni što je lejm. Dajte si više zguglajte neš’”, kaže tako gnjevna mladost u spotu. “Nemam plan?! Kao da ste ga vi imali!”, gleda nas onda podozrivo jedna tinejdžerka: „Sigurno neću radit u istoj firmi cijeli život!” “Samo nam je do zabave?!”, dodaje njen vršnjak: “A vi ste samo kao čitali ruske klasike?” I sve tako, dok jedna od njih ne zaključi: “Znam ja zaš’ vam mi idemo na živce - zato što smo mi mladi, a vi niste!”

Pa ponavlja: “A vi niste! Niste!!!” ”Sorry”, kaže na kraju vođa maloljetničke bande, “al’ netko vam je to trebao reći!”

Kratko, efektno, u glavu. Netko nam je to konačno trebao reći: “Odjebite, zasrali ste!” I jesmo. Gdje god smo mogli i gdje nismo, zasrali smo živote vlastitoj djeci.

Srednji prst

Nadigla se, međutim, kuka i motika na gadget i gigabajt, i autentični glas “generacije Y” - kako se sad po novome zove taj naraštaj - pokrenuo je nezapamćenu međugeneracijsku polemiku, kao da klinci nikad roditeljima nisu pokazali srednji prst, kao da isto to nismo i mi govorili svojim starcima, i oni svojima, kao da je ovo prvi takav spot, prvi film, prva pjesma i prvo “starci, odjebite!” u cjelokupnoj povijesti ljudskog razmnožavanja, kao da takvu pjesmu nisu pisali i punkeri prije trideset-četrdeset godina, i kao da je prije njih nije pisao Bob Dylan, i prije njega Keoruac, i Wilde i Rimbaud i svi tamo do antičke Grčke i dalje, jer cijela je povijest čovjekova tek rodoslovlje sjebane “generacije Y”.

Dobro, osim što ovo i nije bio baš film ili pjesma gnjevne “generacije Y”: ova ne završava paljenjem gitare ili razbijanjem pojačala, pokazivanjem srednjeg prsta, hvatanjem za jaja, policijskom racijom i dvomjesečnim zatvorom zbog remećenja javnog reda. Himna ove generacije završava drugačije: “Skroji svijet uz novu zakon tarifu: tisuću petsto megabajta i isto toliko minuta i poruka zajedno, kombiniraj kako želiš za pedeset kuna mjesečno! Zagrli život!”

Cijela se ozbiljna društvena polemika zakotrljala tako oko jedne obične i uobičajeno imbecilne televizijske reklame za mobilnog operatera: autentični glas „generacije Y“ nije, naime, artikulirao ni novi Johnny Rotten, ni novi Edo Maajka, već skupina copywritera nakon radnog ručka u japanskom restoranu i brainstorminga u klimatiziranom uredu, objašnjavajući sutradan ujutro šefovima iz austrijskog Telekoma komunikacijsku strategiju napravljenu – citiram - „na temelju istraživanja fokus grupa koje su pokazale da mladi imaju osjećaj da se o njima govori s predbacivanjem“, pa definiranu na ideji da se „mladima pruži prilika da progovore o problemima vlastitim jezikom i iz svojeg kuta gledanja“.

- Odlično, bravo, wunderbar! Ali ja bih bio još žešći – javio se nakon prezentacije predsjednik uprave. – Oni su mladi, ljuti i nemaju što izgubiti. Možemo li dodati na kraju, štajaznam, „fuck off!“, „jebite se!“, tako nešto?

- Razmišljali smo i o tome - požurio je mladić u dizajnerskoj majici s likom Stevea Jobsa. – Prva je ideja bila zatamnjenje, pa telop: „Imate li roditelje? Zašto ih ne poubijate?“ I onda: „Zagrli život.“

- To je jako. Sjajno. I u čemu je bio problem?

- Agencija za elektroničke medije – kratko je odgovorio mladić.

- Jebena Agencija – opsovao je predsjednik uprave, pa zakopčao sako. – Odličan posao, dečki. Netko nam je to zaista trebao reći. Idemo sad na golf, nadam se da ste malo vježbali od posljednje partije.

Slogani i parole

Nesretna, istinski sjebana i gnjevna „generacija Y“, kako vidite, nije ništa drugo doli, kako ono, „fokus grupa“ velikih korporacija, čiji im marketinški geniji smišljaju slogane, parole i grafite, i estetiku i poetiku, pa im Revolucija nije ništa drugo doli konkurentski korisnički paket s tri gigabajta prometa i neograničenim brojem razgovora unutar mreže.

Generacija Y, naime, nepresušni je i samoobnovljivi resurs bolji od nafte i plina. Mlada rebelija iz reklame ne pamti, jer se nije ni rodila one davne 1999., kad se teleoperater s uslugom grljenja života tek pojavio na mladom hrvatskom tržištu, nudeći svojim kratkim, efektnim reklamama šarena čudesa novog doba poput prepaida, MMS-a i Blackberryja, jednako pozivajući tadašnje tinejdžere da „zagrle život“ kao moderni, radoznali i razigrani cool klinci koje ne razumije nitko na svijetu. Osim, jasno, njihovog odjela marketinga.

Fokus grupa koja je u to vrijeme imala petnaest godina, danas je - hvala na pitanju – ušla u četvrto desetljeće života, zagrlila ga je mlohavo kao Povjetkin Klička u dvanaestoj rundi, povazdan „gugla neš’“ po portalu posao.hr i odavno je već oguglala, jedva se usuđujući da sanja kako u istoj firmi radi godinu dana, a kamoli cijeli život.

Resurs je potrošen, generacija je sažvakana, ispljunuta i bačena kao stari Blackberry, došla je sljedeća i trajat će taman koliko pretplatnički ugovor za novi Samsung Galaxy S5 s četiri gigabajta i petnaest megapiksela na dvadeset četiri mjeseca otplate.

“Nemam plan?! Kao da ste ga vi imali!”, izgovara ona tinejdžerka iz reklame svoju gnjevnu rečenicu što ju je oduševljeno prihvatila cijela fokusna grupa. Nismo imali plan?! Draga djeco, itekako smo ga imali. Kompanija koja se rodila kad i vi, danas – hvala na pitanju – ima gotovo dva milijuna korisnika, godišnji prihod od četiri stotine milijuna eura i plan da gubitak od jeftinijeg europskog roaminga u sljedećoj fiskalnoj godini nadoknadi novim nevjerojatnim paketima usluga.

Vama će to, jasno, biti „usluga koja se ne odbija“, ali „nikad ne tražite usluge od moćnijih od sebe“.

Ako već ne čitate ruske klasike, dajte si barem pogledajte neš’ od filmskih.