Slavko Linić: Skandinavci su mi uzor u kreiranju porezne politike

Strukturni problemi fraza su koja se često provlači kroz hrvatski govor, no malo tko razumije dubinu i značenje tih riječi.

Kada govorimo o strukturnim problemima Hrvatske , treba znati da smo zadnjih desetak godina rast temeljili na porastu potrošnje, kako države, tako i građana, što je rezultiralo pravom eksplozijom uvoza. Imali smo, naravno, i rast investicija, no uglavnom smo ih usmjeravali u cestovnu infrastrukturu i šoping-centre. A sve su to neproizvodna ulaganja, ona koja su nam povećala uvoz a da istodobno nisu dovela do rasta izvoza i otvaranja novih radnih mjesta.

Povratak u stvarnost

Kriza iz 2008. polako nas je vratila u stvarnost; nema više gospodarskog rasta, padaju i državna i osobna potrošnja, a ranija ulaganja u nekretnine sada su uzrok ogromne nelikvidnosti i povećanih rizika banaka. Ne želim time ni na koji način reći da nam prijeti grčki ili ciparski scenarij, ali da su problemi u Hrvatskoj veliki - jesu!

Vlada na to ima odgovor, koji se u suštini svodi na proizvodne investicije. Kada govorimo o proizvodnim investicijama, govorimo o ulaganjima u hidroelektrane i termoelektrane, ulaganjima u obnovljive izvore eneregije i rafinerije, te u iskorištavanje mineralnih resursa, kao i o investicijama u turizmu, neovisno o tome je li riječ o obnovi starih objekata, gradnji novih ili dodatnim sadržajima, poput gradnje golf-terena. To je ta bitna strukturna promjena: mi više ne idemo na povećanje konačne potrošnje, nego na dizanje rasta kroz proizvodnju. Učinci toga su višestruki jer ćemo tim ulaganjima povećati proizvodnju, smanjiti uvoz, postati energetski neovisniji i osigurati održivi rast.

No, klima u društvu ne ide nam na ruku. Pravo je pitanje je li hrvatsko društvo spremno za tržišnu utakmicu? Moje je mišljenje da nije. Vidi se to po mnogočemu. Recimo, na sam spomen daljnje privatizacije i Croatia osiguranja, i Hrvatske poštanske banke, i dijela proizvodnje u HEP-u gotovo cijelo društvo pruža otpor. Ili barem mediji stvaraju taj privid. Mogu shvatiti da su tome uzrok negativne uspomene na ranije privatizacije, ali ljudi moraju shvatiti da je neodrživo da država time upravlja. Nama je potreban privatni kapital, bez njega nećemo moći dalje. Veliki otpori, opet na bazi prijašnjih loših iskustava, postoje i kada govorimo o promjenama radnoga zakonodavstva. No, ni bez njegove fleksiblizacije nećemo moći naprijed.

Na žalost, strah od promjena potiču i političke elite. Ni mediji ne pomažu. Puno je površnosti u pristupu, utjecaja s raznih strana, nedostatka analitičnosti, ali i povjerenja u institucije.

Opet uzroke treba tražiti u lošem naslijeđu. To je okruženje koje je zatekla sadašnja Vlada. Javnost je nestrpljiva, kriza traje već četvrtu godinu, no stvari se ne mogu mijenjati preko noći, a svi bi promjene koje neće dokačiti baš njih. Komunikacija unutar Vlade, bez obzira na predodžbu koju se mnogi trude stvarati, dobra je i otvorena, postoji visok stupanj suglasnosti o temeljnim ciljevima, iako ponekad do izražaja dolaze i različiti interesi. Tako se, primjerice, Ministarstvo financija, po logici stvari, bori za što manji deficit, a to znači veće prihode u proračunu i manje rashode. S druge strane, pojedina ministarstva žele što manje stope PDV-a.

Ista ocjena vrijedi i za komunikaciju Vlade s HNB-om i drugim institucijama. Imali smo vrlo dobru suradnju s bivšim guvernerom Željom Rohatinskim, kao što je imamo i sa sadašnjim Borisom Vujčićem.

Štoviše, ne pamtim da smo se oko bilo čega razilazili s njima, a razmišljanja monetarne vlasti da treba više učiniti na reformama u fiskalnoj politici podržava i Ministarstvo financija. Za razliku od mnogih analitičara, koji rješenja pokušavaju tražiti na strani monetarnih vlasti, Ministarstvo financija to ne podržava - dakle, uz HNB smo.

Zaoštrena disciplina

U Ministarstvu financija dosta je toga promijenjeno. Prije svega, zaoštrena je financijska disciplina u prikupljanju poreza i doprinosa, izmijenjen je Opći porezni zakon, krenuli su fiskalizacija i predstečajne nagodbe, a istodobno su poduzete mjere koje su pomogle gospodarstvu. Tu spadaju mjere HBOR-a i smanjenje doprinosa za zdravstvo, te PDV-a na turizam i ugostiteljstvo. Porez na nekretnine, oko kojeg je bilo puno otpora, neće ni na koji način dodatno opteretiti građane. Ministarstvo financija je odradilo posao, zakon je pripremljen, a daljnje odluke su na Vladi.

Sada idu mjere za pomoć građanima, kojima ćemo reprogramirati i dijelom otpisati porezne dugove. Tom će mjerom biti obuhvaćeno više od 200.000 građana, od kojih država, na ime glavnice i kamate, potražuje oko 12 milijardi kuna.

Kao uzor bi nam trebale služiti skandinavske zemlje. One imaju jako gospodarstvo, što im omogućuje i snažnu socijalnu politiku. No, treba voditi računa da i u Skandinaviji na prvo mjesto dolazi gospodarska aktivnost, a mi bismo ovdje htjeli gospodarsku politiku skandinavskog tipa, dok u isto vrijeme imamo niz administrativnh prepreka, pa ne želimo ni hidroelektrane, ni termoelektrane, ni golf-terene... To tako ne ide, to treba mijenjati.

Mijenjati naposljetku treba i nepotrebnu papirologiju, ali kada to pokušamo, i tu se srećemo s otporima. Uzmimo samo Zakon o strateškim investicijama koji kaže da Vlada može skratiti procedure i vrijeme potrebno za izdavanje dozvola, te umanjiti utjecaj lokalnih sredina.

Pogledajmo koliki otpor u javnosti izaziva jedan takav dokument, koji će nam omogućiti investicije i otvaranje novih radnih mjesta. Bez novih investicija nema ni novih radnih mjesta.

Smanjivanje nepotrebne papirologije usko je vezano uz informatizaciju. No, treba reći da smo strahovito zaostali u IT tehnologiji i da ćemo tek sada, nakon reformi u Ministarstvu financija i Ministarstvu uprave, sve više biti u mogućnosti imati baze podataka koje će nam donijeti i skraćivanje procedura.

Intenzivno i kvalitetno se radi na tome. Ali za sređivanje stanja jednostavno je potrebno neko vrijeme. Već sljedeće godine građani i tvrtke sami će moći doći do potrebnih podataka i sve manje će ovisiti o dolasku u tijela državne uprave. Pogledajmo nadalje kakvo nam je stanje u prostoru. Za nered u prostoru u velikoj su mjeri odgovorni urbanisti i arhitekti. Naravno da u takvoj situaciji ne možemo očekivati da bi se na arhitektonske urede, primjerice, moglo prenijeti izdavanje građevinskih dozvola. Veliki nered u prostoru razlog je što imamo tako složene procedure u izdavanju dozvola. Ali i to se mijenja. Legalizacija objekata omogućena je svima pod povoljnim uvjetima.

Moramo odraditi posao

Na kraju, uoči ulaska u EU, treba reći da je to veliki poticaj za naše gospodarstvo, koje bi trebalo iskoristiti prednosti koje mu nosi ulazak na jedinstveno tržšte s više od pola milijarde potencijalnih potrošača. To je, dakle, izazov, ali isto tako moramo shvatiti da imamo neracionalno zdravstvo, ogromne deficite u mirovinskom sustavu i preveliko porezno opterećenje rada, a premalo porezno opterećenje imovine. Ukratko, i dalje trošimo znatno više nego što stvaramo. U svemu tome Europska komisija bit će nam znatno neugodnija od MMF-a. Morat ćemo promijeniti sebe jer Europsku komisiju nećemo moći. Ona je vrlo odlučna i beskompromisna.

O nama samima ovisi hoćemo li biti novi europski bolesnik ili uspješna europska priča. Ako imamo odgovornu Vladu, a ja smatram da imamo, sami ćemo odraditi posao. Tu sam optimist.