Berislav Badurina general je postao u 42. godini života. Iz vojne brzo je ušao u diplomatsku službu, postao pomoćnik saveznog sekretara, a 1975. je imenovan veleposlanikom SFRJ u Tunisu. Položaj je bio ispod razine čovjeka koji je smjerao prema mnogo većemu. Kada je 1. srpnja 1977. imenovan šefom Kabineta predsjednika Republike, kako se službeno zvao kompleks ureda nekadašnjeg Maršalata, Badurina je konačno došao do najvažnijeg mjesta u životu.
U blokovima
Badurina je pisao puno. Činio je to u Generalštabu, a pisao je i uz Tita, bilježio sastanak, svaku Titovu rečenicu koju je smatrao intrigantnom. U mirovinu, u Zagreb, vratio se nakon što je prestao biti ambasador SFRJ u Madridu. Knjigu o svojoj ulozi i onome čemu je svjedočio želio je napisati krajem 90-ih. Badurina je, kao i toliki drugi, Tita obožavao. Teško se mirio s time da Tito odlazi. No, bilješke su ostale neobrađene, u blokovima i bilježnicama. Berislav Badurina svjedočio je svemu što se na Dedinju događalo. Prihvatio je, pisao je u bilježnici 24. listopada, “preko Steve Krajačića”, postići da “ Jovanka prijeđe u Zagreb u vilu Zagorje”. “Ja, inače, malo dolazim tamo”, podvukao je Tito, naglasivši da ne vjeruje da će ona prihvatiti. Krajem veljače 1978. u 13 sati, tijekom ručka prije odlaska u SAD: “Ja postavio pitanje o njegovoj garderobi. Jednobojna odijela. (PR(edsjednik) rekao da ne voli štofove na pruge i sl., da ljeti voli bež), sako na jedan red ili dupla prsa (P rekao da pretežno nosi na jedan red, da ne nosi prsluk, mada on krije stomak).”
O papi Pavlu VI.
Tito je slao pozdrave Krleži i zahvaljivao Terezi Kesoviji na divnom pjevanju. Odlazak na Sutjesku iste godine doživio je posebno emocionalno. “Bio je malo uzbuđen. Vjerojatno je to doživljavao kao svoj oproštaj od S(utjeske)”. Priče o prošlom, odrastanju i ratu bile su važan dio razgovora Josipa Broza. Na Badnjak 1978. ispričao je anegdotu kako mu je u Jajcu, malo nakon 2. zasjedanja AVNOJ-a 1943., došao seljak. “Jednom čovjeku uzet kazan - on došao da se žali VK (vrhovnom komandantu). Rekao mu da je AVNOJ uzeo kazan. Tito intervenisao kod Ribara - vraćen mu. Seljak mislio da je AVNOJ jedna ličnost”, zapisao je Badurina.
Savezni sekretar za unutarnje poslove Franjo Herljević obavijestio je Tita 22. svibnja 1978. da su u Prizrenu pronađeni leci u povodu 100. godina Prizrenske lige, ali i da “konferišu danas u Zgb Đilas, Tuđman, Veselice, Gotovac i neki drugi… smatra da će imati sadržaj razgovora”. Pojedini su političari lobirali da posjeti njihovu republiku, a katkada je, vidi se kod Badurine, u neke sredine odbijao otići. “PR oštro reagovao - rekao šta da ide tamo u ovoj situaciji kada nam drugovi u SR(M)akedoniji prave teškoće s Grčkom”. Badurina mu je sugerirao da ipak ode, intervenira, jer “svaki drugi savezni funkcioner bio bi optužen za miješanje u poslove SR i SAP za centralizam”.
U borbi za nesvrstane uoči 6. konferencije u Havani, mada u 87. godini, Tito je mnogo putovao, susretao se. Kad je potpredsjednik Kampučije boravio u Beogradu, rekao je da je nesvrstanost Fidela Castra smiješna. “Castro na španskom znači konj”, a on “igra ulogu besnog mustanga koji se suprotstavlja celoj ergeli”. Kad je u kolovozu 1978. umro papa Pavle VI, komentirao je kako je to “bio veliki čovjek, učinio mnogo na reformi Crkve - pitanje je kakav će biti njegov nasljednik”.
U bunilu pričao ruski
Na Novu godinu 1. siječnja 1980. Tito je iz apartmana izašao rano. “… Malo radio na pošti, pa se vratio na kat, gdje već bio okupljen veći broj drugova koji će biti gosti na ručku - drug Bakarić i dr. Postupno pristizali i ostali. Drug P. sjedio malo s njima i pričao pa u dva navrata prošetao od kraja do kraja i natrag kroz salu i veliku salu gdje će biti ručak. U toku šetnje nekoliko puta osjetio jaku bol u nozi. Pratili ga ja i admiral Kostić. U 13 h intiman ručak.” Potom se stanje pogoršalo, odlučeno je da se odleti u Ljubljanu. Bolovi u nozi bili su sve jači, ali amputaciju Tito nije želio. Sa zemlje želi otići cijeli. “…Ako dođe do najgorega, on zna kako da sebi prekrati muke. Imam sa sobom pištolj, tablete (nitroglicerin i dr.), to u tašnama, zaključano, ključ kod njega - šta da se radi?” pitao se Badurina.
Zatim je obavljena prva operacije noge. Nakon zahvata, 15. siječnja 1980., malo nakon ponoći, “nastupile komplikacije - visoka temperatura, ubrzan puls, visoki tlak, dva puta slabost srca, edem pluća. (…) Vodila se bitka za život. P bio u bunilu - držao govore svojim borcima i starešinama - govorio …ruski - pjevao ruske romanse, pričao o svojim razgovorima krajem rata s Churchillom i Alexandrom. Nije se orijentisao u prostoru i vremenu, govorio da je na Galebu. Pitao zašto je Galeb stao, zašto ne plovi.” Stanje se smirilo, ali su bolovi u nozi i dalje bili veliki. Sve se odvijalo kako su liječnici pretpostavili.