Još jedna rasprava o upitnim pitanjima i rješenjima na ispitima državne mature pokrenuta je zbog tri zadataka na ispitu iz vjeronauka. Čitatelj koji se obratio Jutarnjem upozorava kako se formulacijama pitanja na maturi propagira pogrešno tumačenje sekularizma, nacizma i eutanazije.
Spornim smatra što se kao odgovor na pitanje „Kako se naziva poimanje svijeta prema kojemu se svijet tumači samim sobom i odbacuje postojanje Boga?“ točnim smatra - sekularizam.
Sekularizam nije nikakvo "poimanje svijeta", niti se u njemu "odbacuje postojanje Boga". Sekularizam je koncept odvajanja države od Crkve, drugim riječima, država se ne bi trebala uplitati u vjeroispovijest svojih građana ili religijsku problematiku (to ne znači nametanje ateizma). Sekularna država ne odbacuje postojanje Boga, nego se uopće ne bavi time, navodi čitatelj.
Problem je uočio i u 25. pitanju u kojemu stoji da su nacizam i komunizam ateistički sustavi - komunizam svakako jest to bio, ali ne i nacizam. Nacizam nije u svojim ideološkim postavkama imao ikakve veze s ateizmom. Dapače, velik dio nacista bio je protestantske vjeroispovijesti, ali i rimokatoličke, kao i najveći dio njemačkog stanovništva u to vrijeme. I sam Hitler često se pozivao na kršćanstvo, upozorava čitatelj i nastavlja s trećim problematičnim pitanjem:
Ono glasi: "Kako se naziva namjerni zahvat kojim se bolesna osoba usmrćuje uskraćivanjem liječenja ili davanjem smrtonosnih tvari?". Kao točan odgovor priznaje se - eutanazija.
- Ovo je apsolutno izokretanje definicije eutanazije. U pitanju nigdje nisu navedeni ključni elementi vezani uz eutanaziju - pristanak bolesnika na vlastitu smrt kako bi se skratila patnja usred ionako smrtonosne bolesti. U pitanju se jasno implicira ubojstvo bolesne osobe u uobičajenom smislu riječi, navodi čitatelj (podaci u redakciji), uz zaključak - ova tri pitanja, sastavljena od tobožnjih stručnjaka, ne samo da pokazuju nepoznavanje činjenica, već u svojim formulacijama propagiraju pogrešno tumačenje sekularizma, nacizma i eutanazije. Posve je skandalozno da ovakvo što dopušta Ministarstvo i da se vjernicima (a i potencijalno nevjernicima) nameće izokrenuta slika stvarnosti, upozorio je čitatelj.
Objašnjenje smo zatražili od Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja i dobili opsežan odgovor stručne radne skupine za vjeronauk:
Odgovor na prvu primjedbu:
- Pojmovi “sekularizacija” i “sekularizam” dobivaju različita značenja i naglaske u pojedinim znanostima i kontekstima u kojima se rabe. U vjeronauku razlikujemo sekularnost kao posljedicu sekularizacije kao odvajanja države od utjecaja religijskih institucija (Crkve) te smanjenje društvene važnosti religije i sekularizam kao ideologiju, svojevrsni “svjetonazor” (pogled na svijet) koji objašnjava i usmjerava proces sekularizacije te doprinosi funkcioniranju svijeta bez potrebe za religijom i Bogom.
Prema autoru Ivanu Cifriću, sekularizacija je „proces autonomnog obnavljanja svjetovnosti unutarnjom svjetovnom snagom samoga društva koja je sebe shvaćala kao jedinu snagu, snagu racionalnosti“, a sekularizam je „ideologija koja pozitivno objašnjava i usmjeruje taj proces“ [1].
Donosimo također tekst iz vjeronaučnog udžbenika za 4. razred srednjih škola:
„Iako po svojoj naravi nije protivna kršćanstvu, sekularizacija je – umanjujući važnost i značenje religije i njezinih institucija – bitno utjecala na ponovno promišljanje čovjekova odnosa prema Bogu i Crkvi. Ne smije se zaboraviti da je sekularizacija imala i pozitivno značenje za Crkvu….. Daljnja posljedica tog procesa jest sekularizam koji pogoduje oblikovanju društva u kojem se sve zbiva kao da Boga i religije, kao čovjekova odnosa s Bogom uopće nema. Iako su međusobno povezani, pojmovi sekularizacija i sekularizam se razlikuju. Dok se sekularizacija definira kao proces odvajanja religije i društva, Crkve i države, sekularizam označava zatvaranje tog društva u njegovu ideološku samodostatnost koja odbacuje i negira Boga.“
„Sekularizam je poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta. Takav sekularizam, da bi priznao čovjekovu moć, na kraju napušta Boga i, štoviše, počinje ga nijekati.“ Papa Pavao VI., Evangeli nuntiandi, br. 55
U prilog razlikovanju sekularnog i sekularističkog upućujemo i na Opći religijski leksikon, str. 850-851 te Hrvatski enciklopedijski rječnik, svezak 9, str. 300.
Učenicima je bilo sasvim jasno koji je od ponuđenih odgovora na postavljeno pitanje točan.
Odgovor na drugu primjedbu:
Nacizam se možda nije izravno deklarirao kao „ateistički“, ali je to praktično bio, i ne samo ateistički, već i antihumanistički. Ni Evangelička ni Katolička crkva u Njemačkoj nisu podržale, već su, dapače, osudile Hitlerov totalitarni nacionalsocijalizam kao protivan kršćanstvu, počevši od pape Pia XI. i njegove enciklike „Mit brennender Sorge“ iz 1937. godine kojom ga osuđuje kao što je 1931. godine osudio i talijanski fašizam. U Njemačkoj, „Stotine svećenika dobilo je zabranu propovijedanja i naredbu kućnog privora, a mnogi su, kao i brojni vjernici koji su pružali otpor ideologiji, završili u zatvorima i koncentracijskim logorima.“
Udžbenik katoličkog vjeronauka „ Odvažni svjedoci“ za 2. razred srednjih školi na stranici 154. također navodi:
„Nacistička slika nadčovjeka nespojiva je s kršćanskim naukom o potpunoj jednakosti svih ljudi. U razdoblju od 1934. do 1939. nacizam sve otvorenije nastupa protiv vjere i Crkve. Zabranjena su crkvena udruženja, u školama se zabranjuje vjeronauk….zatvaraju se brojni samostani, katolička sveučilišta i teološki fakulteti….“.
Odgovor na treću primjedbu:
U odgovoru zapravo nema ništa sporno, jer se eutanazija definira intencionalnošću ili izravnog zahvata ili izostanka liječenja koje će izazvati smrt bilo da to osoba čini sama sebi ili po njenoj želji to čine drugi.
Udžbenik „ Životu ususret“ za 3 razred srednjih škola na str 115 navodi:
„Za razliku od ostalih bioetičkih pitanja, pojam i praksa eutanazije poznati su još iz antičkih vremena. Eutanaziju je podržavao Platon, dok su joj se Ciceron i Hipokrat izričito protivili. Kršćanstvo posve odbacuje eutanaziju, a briga za bolesne i odbačene postaje osobiti put kršćanske ljubavi.
U svakodnevnom govoru označava namjerno izazvanu smrt terminalnoga bolesnika, uskraćivanjem liječenja ili davanjem smrtonosnih tvari. Terminalni bolesnik je bolesnik u završnoj fazi kronične ili neizlječive bolesti kod kojega medicina svojom dijagnostikom i terapijom te znanstveno-tehnološkim pristupom više ne može otkloniti bolest.
Etimološko značenje riječi eutanazija (blaga ili dobra smrt) ne odgovara značenju u medicinskom, pravnom i zakonskom govoru. U tom smislu eutanazija podrazumijeva namjerno planiran zahvat kojem je svrha u prvom redu prekinuti život kada se nalazi u stanju trpljenja, neizlječivosti ili blizu smrti. O eutanaziji govorimo na razini namjere i na razini korištenih sredstava. Na razini namjere ako se želi okončati život ili ubrzati smrt neke osobe. Nije riječ o eutanaziji ako davanje lijekova protiv bolova može ubrzati smrt terminalnoga bolesnika. Na razini korištenih sredstava kada se namjerno okončanje života postiže davanjem smrtonosnih tvari ili izostavljanjem redovite terapije, primjerice, disanje, hranjenje i dr. Također, nije riječ o eutanaziji ako se izostavljaju terapije koje bolesniku više ne koriste. S kršćanskoga stajališta eutanazija je uvijek moralno nedopustiva i neprihvatljiva, čak i onda kad se provodi iz samilosti i na vlastiti zahtjev bolesnika.“.
Moralni teolog i bioetičar Luka Tomašević piše ovako: Eutanazija „danas najčešće znači nanošenje smrti nekome drugom da se eliminira bol. Pobornici eutanazije, a danas se već govori o pravu na smrt, žele sebi i drugima:
- omogućiti izbjegavanje da postanu žrtve distanazije ili terapeutske upornosti koja samo uzaludno produžava smrtnu agoniju i nanosi umirućemu bol;
- izbjegavanje tehnologizirane smrti pod raznim aparatima okruženi samo stranim osobama;
- omogućavanje bezbolne smrti koju hotimično traže od liječnika ili je sami ostvaruju uz njegovu pomoć jer zbog starosti ili teške bolesti trpe silne boli i gube svako ljudsko dostojanstvo“.
Iz Nacionalnog centra tvrde kako na navedena pitanja iz vjeronauka nije bilo prigovora, konkretnije – na cijeli ispit iz vjeronauka nije uložen nijedan prigovor pristupnika.