Voditelj Odjela psihijatrije Županijske bolnice Čakovec, dr. med. Živko Mišević, spec. psihijatrije, subspec. alkoholizma i drugih ovisnosti te psihoterapeut sistemske obiteljske terapije, za portal Medjimurski.hr objašnjava zašto je proživljavanje pandemije za ljude slično kao proživljavanje rata, zašto će se posljedice za naše duševno i tjelesno zdravlje tek vidjeti u skoroj budućnosti te kako si možemo pomoći.
Emocionalno opterećenje i stres koji doživljavamo sigurno će, smatra ovaj ugledni psihijatar kojem u očaju kucaju na vrata i izvan radnog vremena ambulante, polučiti negativne posljedice. Depresija, nesanica, posttraumatski stresni poremećaj, panični poremećaji, poteškoće prilagodbe, porast alkoholizma… sve su to reakcije na stres koje će biti sve izraženije.
Sama epidemija uzrokuje strah od bolesti i smrti, objašnjava psihijatar Mišević, a tu je i niz različitih utjecaja vezanih uz pandemiju, koji utječu na osobe svih dobnih skupina.
- Kod mladih i djece to je distanca od prijatelja i škole, kod osoba srednje životne dobi tu je briga oko poslovne i financijske sfere, preopterećenost i 24-satna online dostupnost poslodavcima i sl., a kod starijih socijalna izolacija, zabranjivanje posjeta u domovima i bolnicama i sl. Dakle, sve ide k usamljivanju i ljudi se osjećaju sve usamljenijima - kaže dr. Mišević.
S druge strane, ističe, tu je i prisutna nedostupnost zdravstvene zaštite drugim bolesnicima, jer, dok se liječnici bave pandemijom, ne stignu se baviti svim ostalim bolestima.
- Tu vidimo i fenomen velike nelagode pacijenata, koji ne žele ići na preglede, u bolnicu jer smatraju da ima većih problema. Nepravedno doživljavaju krivnju, što nije u redu! - upozorava psihijatar.
Prave posljedice pandemije vidjet ćemo, ističe dr. Mišević, u skoroj, neposrednoj budućnosti, a pritom nitko nije izuzet.
- Ovdje imamo tzv. post-covid sindrom, u kojem je dobar dio sumiran pod pojmom: psihičke i emocionalne posljedice proživljavanja pandemije. Čak i oni koji kažu da ih se to ne tiče, tiče ih se. Takvi često obolijevaju od infarkta, autoimunih bolesti ili karcinoma. Duševno, a time i tjelesno zdravlje svih nas sada je narušeno i opterećeno. I karcinomi su posljedica duševne patnje koja je možda trajala godinama. Netko će zbog stresa otići u duševni poremećaj, a netko u tjelesnu bolest - kaže dr. Mišević.
- Evidentno da je pandemija stresogeni događaj za stanovništvo snažne potencije, otprilike u razini rata, te nije ni čudno da će više ljudi stradati u pandemiji nego u ratu. Prvo, direktnim utjecajem virusa, ali i indirektnim utjecajem stresa koji utječu na sve. Tek ćemo sada vidjeti negativne posljedice. Neposredna budućnost donosi nam velik porast duševnih i tjelesnih poremećaja.
Ne zna se što uzrokuje više stresa - sama bolest ili socijalne promjene koje ona donosi
Tako tematika zbog kojih su ljudi prije tražili psihološku pomoć, a to su najčešće bili obiteljski i poslovni odnosi, kao što su rastava, odsutnost oca, preopterećenost majki, nedostatak vremena, stres na poslu, brze socijalne promjene, ekonomski izazovi te financije i dr., uz pandemiju postaje još dodatno izraženija.
- Ne zna se što je u biti stresogenije za ljude: sama bolest po sebi ili ono što ona donosi: zatvaranje (lockdown), inflacija, strah od gubitka posla, socijalna izolacija, koju ljudi teško podnose jer to je na neki način za njih kazna… Epidemiološke mjere mogu se definirati kao gubitak slobode, a to je nešto što mnogi ljudi teško podnose. Lockdown sam po sebi ne može imati pozitivnog učinka i on je izrazito štetan. Socijalna izolacija je sama po sebi kazna - govori dr. Mišević.
Ističe i kako je kod covida važan sam strah od smrti, odnosno od zaražavanja i bolesti.
- Tako su neki u panici i cijepili bi se i pet puta jer se boje bolesti, dok se neki ne bi cijepili niti jednom jer misle da će imati posljedice zbog cijepljenja. Ljudi koji se bave javnom djelatnošću moraju respektirati ljudske strahove i ne smiju ih banalizirati. Ti svi strahovi su realni, iako su utemeljeni na preuveličavanju problema - istaknuo je te dodao kako potpuno shvaća otpor vezan uz trenutnu epidemiološku situaciju i odluke:
- Tu je i ljudska ljubav, odnosno želja za slobodom, koju također treba razumjeti. Postoji parola „Bolje grob nego rob”, koja je ostala u srži svijeta. Svi koji se bave javnom djelatnošću, moraju toga biti svjesni. Ljudi mogu toliko voljeti slobodu da zanemare opasnost i ako im oduzmete slobodu, mogu se ponašati neracionalno, emocije mogu zavladati. U radu s ljudima važno je da im uvijek date izbor i da taj izbor bude odraz njihove slobode i slobodne volje, što su vrlo važne kategorije.
Dodao je i kako se ljudi danas ne smiju dijeliti na cijepljene i necijepljene već društvo mora uključivati sve i kako je on doktor svima.
Na stres se treba prilagoditi. Novo normalno nova je priča na koju se čovjek mora prilagoditi, ističe dr. Mišević i napominje kako će socijalna distanca, neprestana online dostupnost te usamljivanje svakako dovesti do depresivnih stanja, preopterećenosti, a doći će i do porasta zlouporabe psihoaktivnih supstanci svih vrsta, posebno alkohola, i veće suicidalnosti, pri čemu ističe kako je Hrvatska iznad prosjeka Europe po suicidalnosti, a Međimurje iznad prosjeka Hrvatske.
- Sve više nam se javljaju mladi. Naši pacijenti su sve dobne skupine, od djece do staraca, jer svi trpe i imaju neki problem zbog cijele promijenjene strukture.
Kako si možemo pomoći?
- Ljudima bih poručio da nisu sami! Oslonimo se i na obitelj, i na prijatelje, i na susjede, kao u dobra stara vremena. Lako je s nekim feštati, ali teško je s nekim plakati. Ljudi su nam potrebniji za pomoć u nevolji i jadu, nego za druženje. A to se zaboravilo. Ljudi su nekad bili okrenuti jedna drugome iz nevolje. Iz toga su se izrodila brojna prijateljstva. Nevolja, a ne veselje, ljude tjera na komunikaciju. Ljudi se u nevolji trebaju zbližavati, a ne udaljavati se - objašnjava psihijatar, a posebno naglašava i kako socijalna distanca djeluje kontraproduktivno u psihološkom smislu.
- Uvijek pozivam ljude da se druže, a ne da se otuđuju. Čovjeku je uvijek lakše kad se izjada nekome… na kavici kod susjede, kod frizera, bilo gdje… to jadanje se često pretvara u jedan vid narodne psihoterapije odnosno samopomoći, gdje ljudi žaleći se jedan drugome imaju osjećaj da im netko pomaže.