Većina mladih u Hrvatskoj, njih 53 posto koji su danas u dobi između 18. i 30. godine života smatra da puno zna o ratnim zločinima koje su u Domovinskom ratu Srbi počinili nad Hrvatima. Ostatak 47 posto ih tvrdi da o tim zločinima znaju tek ponešto ili ništa.
Kad su međutim, u pitanju ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj omjeri su drugačiji - tek 18 posto mladih smatra da su dobro informirani o toj vrsti zločina, dok ih 82 posto tvrdi da o zločinima nad Srbima znaju tek ponešto ili ništa.
Znanje mladih o ratnim zločinima hrvatske strane nad Bošnjacima u BiH još je skromnije - svega 10 posto ih izjavljuje da dosta znaju o toj temi, dok ih 90 posto tvrdi da o tome znaju tek ponešto ili ništa.
Pokazalo je to istraživanje koje je u ožujku ove godine provedeno na reprezentativnom uzroku od 514 punoljetnih mladih ispitanika u Hrvatskoj rođeni u razdoblju od 1992. do 2004. dakle odrastali su nakon rata. Cilj je bilo ustanoviti kako se prema pripadnicima hrvatskih oružanih snaga osuđenim za ratne zločine odnose mlade generacije u Hrvatskoj koje danas imaju između 18 i 30 godina, Ispitivani su imaju li znanje o zločinima počinjenim s hrvatske stane, što misle o presudama Haaškog suda, koji su im izvori informiranja o tome i tko je i presudno utjecao na njihove stavove o tome?
Istraživanje je provedeno na zahtjev nevladine udruge Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska uz suradnju dr sc. Anje Gvozdanović, znanstvene suradnice Instituta za društvena istraživanja iz Zagreba.
Rezultati istraživanja, koji su nekim aspektima prilično uznemirujući, u drugim ponešto ohrabrujući predstavljeni su na samom početku ovogodišnjeg Forma za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim zemljama kojeg svake godine organizira regionalna mreža pomirenja REKOM, a koji je u prvoj polovici ovoga tjedna održan u Zagrebu.
Dominantna stajališta mladih o ovim temama, rečeno je na početku skupa, govore o društvu u kojem su mladi ljudi koji danas imaju između 18 i 30 godina odrasli, ali i o smjeru društvenih trendova koje možemo očekivati u budućnosti. Suočavanje s prošlošću bez predrasuda i mitova, istaknuto je na skupu, jamstvo je da sukobi u zemljama nastalim na postjugoslavenskom prostoru, neće iznova eskalirati.
Istraživanje je pokazalo da je za mlade najznačajniji izvor znanja o tamnim stranama Domovinskog rata, njihova uža obitelj: čak 77 posto ispitanih tvrdi da se o toj temi puno ili donekle informiralo od roditelja i unutar najuže obitelji.
Drugi po važnosti izvor je razgovor s osobama koje imaju izravno ratno iskustvo. Taj izvor je važan za 67 posto ispitanih. Treći po važnosti izvor znanja mladih o Domovinskom ratu je posjet Vukovaru koji je od 2014. za učenike osmih razreda obavezan.
Čak trećina ispitanih izjavila je kako su posjetom Vukovaru stekli puno znanja o domovinskom ratu.
Mediji, prvenstveno televizije i portali također predstavljaju značajan izvor informacija o toj temi, puno veći od razgovora s nastavnicima u školi. Ovo istraživanje pokazuje i da civilno društvo, ni crkva, niti razgovori s vršnjacima, nemaju značajnu ulogu u formiranju znanja i stavova mladih o domovinskom ratu.
Vjeruju li da su se ratni zločini nad Srbima doista dogodili?
Na pitanje smatraju li da su se zločini nad Srbima u Hrvatskoj uopće dogodili, 35 posto mladih je odgovorilo da su se sigurno dogodili, 44 posto ih misli da su se vjerojatno dogodilo, 11 posto nije sigurno je li zločina bilo ili nije, dok je 8 posto mladih uvjereno da zločina nad Srbima u Domovinskom ratu uopće nije bilo.
Kad ih se pita za koje su konkretne ratne zločine nad Srbima čuli, najviše, 57 posto ih je čulo za zločine u akciji Bljesak, 52 posto ih je čulo za ubojstvo zagrebačke obitelji Zec, dok ih je 48 posto, dakle manje od polovice čulo za ratne zločine nad srpskim civilima nakon akcije Oluja. Za ubojstva srpskih civila u akciji "Medački džep" čulo je svega 26 posto mladih. Za zločine nad muslimanskim civilima u Ahmićima u BiH čulo je tek 19 posto mladih u Hrvatskoj, dok je za mučenja i ubojstva civila i ratnih zarobljenika u splitskom vojnom zatvoru Lora čulo je njih 18 posto.
Više ih je čulo za ratne zločince nego za mirotvorce
Istraživanje je pokazalo i da su mladi u Hrvatskoj koji su danas punoljetni i mlađi od 30 godina bolje informirani o osuđenima za ratne zločine nego o osobama koje su se zalagale za mir ili probijanje zida šutnje o ratnim zločinima nad hrvatskim Srbima. Istraživanje je pokazalo da većina mladih, čak 54 posto, nikada nije čula za policijskog načelnika u Osijeku Josipa Reihl Kira koji je u prvoj polovici 1991. upornim pregovorima između tamošnjih Srba i Hrvata pokušavao spriječiti eskalaciju međuetničkog sukoba zbog čega je u ljeto 1991. likvidiran hicima ispaljenim s hrvatske strane.
Više do polovice mladih, čak 56 posto nikada nisu čuli ni za Milana Levara hrvatskog branitelja koji je tijekom 90-ih bio jedan od prvih koji je progovorio o ratnim zločinima nad Srbima u Gospiću, zbog čega je u kolovozu 2000. likvidiran podmetnutom eksplozivnom napravom u dvorištu obiteljske kuće, a počinitelj toga terorističkog čina do danas nije otkriven. U skupini ispitanih (46 posto) koja je čula za Reihl Kira i Levara najbrojniji su (trećina svih ispitanih) oni koji imaju neutralan vrijednosni sud o toj dvojici, dakle nemaju o njima ni negativno ni pozitivno mišljenje. Samo 12 posto mladih ima pozitivan stav o Reihl Kiru, a 7 posto ih ima pozitivno mišljenje o Milanu Levaru.
I dok za navedenu dvojicu nije čulo više od polovice mladih, broj onih koji nikada nisu čuli za dvojicu osuđenih ratnih zločinaca, Slobodana Praljka i Tomislava Merčepa bitno je manji. Za Slobodana Praljka nikada nije čulo 24 posto ispitanika dok je 31 posto onih kojima ime Tomislava Merčepa ne znači ništa.
Među mladima koji su odgovorili da znaju tko su Tomislav Merčep i Slobodan Praljak više od trećine je onih(42 posto u Merčepovom i 38 posto u Praljkovim slučaju) koji o njima nemaju ni pozitivan ni negativan, već neutralan vrijednosni sud. O Praljku 23 posto mladih ima pozitivno mišljenje, pa se ispostavlja da dvostruko više mladih ima pozitivan stav o Praljku nego o Reihl Kiru i trostruko više nego o Milanu Levaru. O Tomislavu Merčepu pozitivan stav ima 11 posto mladih, podjednako kao i o Reihl Kiru i više nego o Levaru.
Heroji ili zločinci?
Na pitanje jesu li ratni akteri Ante Gotovina, Blago Zadro, Slobodan Praljak i Tomislav Merčep heroji ili zločinci, Gotovina i Zadro su za uvjerljivu većinu mladih oni su ratni heroji. Gotovinu herojem smatra 76 posto mladih, a Zadru 73 posto. Za osuđenike za ratne zločine Praljka i Merčepa relativna većina ispitanih (od 41 do 48 posto njih) ne zna i nije sigurna u koju kategoriju bi ih svrstali. Međutim, kad se neodlučni ispitanici zanemare i pogleda omjer onih koji njima imaju vrijednosni sud, i Praljka i Merčepa više ispitanika doživljava herojima nego zločincima. Praljak je za 41 posto mladih još uvijek heroj, a za 18 posto njih zločinac. Merčep je za 33 posto heroj dok ga 19 posto ispitanika smatra zločincem.
Načelna podrška kažnjavanju ratnih zločina, ali...
Čak 85 posto mladih načelno podržava stav da ratne zločine treba kazniti neovisno o nacionalnoj pripadnosti počinitelja. Iako je načelna podrška kažnjavanju ratnih zločina snažna, ona ipak primjetno slabi na 61 posto kad se ispitanicima postavi pitanje misle li da treba kazniti sve one koji su činili zločine nad srpskim stanovništvom tijekom Domovinskog rata. Polovica mladih, 51 posto izjavila je da ih pomisao na nekažnjavanje ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane ispunjava sramom, Relativna većina (43) posto osuđene ratne zločince iz redova pripadnika hrvatskih snaga ne smatra herojima, ali više od polovice mladih (57 posto) ih usprkos sudskoj presudi ili doživljava herojima, ili ne zna kako bi se o tome pitanju odredilo.
Dr.Sc. Anja Gvozdanović s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu primijetila je da značajan dio ispitanika - od jedne četvrtine do dvije petine njih- o većini pitanja vezanih uz odnos prema ratnim zločinima s hrvatske strane nema jasno izgrađeno mišljenje i ne zauzima nikakvu vrijednosnu poziciju. Jedan od mogućih razloga tako velike raširenosti neutralnog stava može biti taj da mladi slabo poznaju teme koje se nalaze izvan okvira dominantnog službenog narativa o domovinskom ratu, i to im donekle otežava zauzimanje konkretne moralne i vrijednosne pozicije, istaknula je Gvozdanović.
Zbunjenost mladih i neznanje o tome što treba, a što ne treba zabraniti posebno se, naglasila je Gvozdanović, ogleda u setu pitanja vezanih uz relativizaciju ratnih zločina i građanskih prava. Jedan od simboličkih načina relativiziranja ratnih zločina je i oslikavanje javnih površina licima osuđenika za ratne zločine.
Zbunjenost i nesigurnost oko simboličke relativizacije ratnih zločina
Čak 80 posto mladih u ovom istraživanju izjavilo je kako simboličko iskazivanje podrške ratnim zločincima kao što su murali s licima ratnih zločinaca, treba zakonski sankcionirati, što je ohrabrujući podatak.
Međutim, Gvozdanović je primijetila kako mladi istodobno pokazuju priličnu zbunjenost i neznanje oko drugih simboličkih gesta. Tako je čak 55 posto ispitanika odgovorilo da bi zakonski kaznilo upotrebu ćiriličnog pisma u javnim institucijama u Vukovaru.
Nadalje, podjednak je broj mladih (36 posto) koji misle da zakonom treba propisati kazne za poklič "za dom spremni" i onih (33 posto) koji smatraju da zakonom treba zabraniti javnu upotrebu antifašističkog pozdrava "smrt fašizmu- sloboda narodu", što pokazuje da poistovjećuju vrijednosno posve suprotstavljene simbole što je ozbiljan izazov za gradnju demokratskog društva koje počiva na vrijednostima antifašizma. Gvozdanović je naglasila da je s demokratskog stajališta posebno zabrinjavajuće da čak 31 posto ispitanika tvrdi da zakonski treba kažnjavati javno prozivanje i kritiziranje hrvatskog vodstva iz vremena Domovinskog rata.
Primjeri iz regije
"Istraživanje pokazuje da je obiteljski narativ o ratnim devedesetima iznimno važan za formiranje stavova mladih o tome razdoblju", istaknula je na skupu Anja Gvozdanović. Uočena je snažna povezanost obiteljskog iskustva tijekom rata i stavova ispitanika o ratnim devedesetima. Mladi čiji član uže obitelji ima status branitelja ili su im članovi obitelji u ratu stradali kao civilne i vojne žrtve skloniji su relativiziranju ratnih zločina, kritičniji su prema ulozi i presudama Haaškog suda i skloniji zakonskoj zabrani ćiriličnog pisma u Vukovaru.
Sociolozi kao i predstavnici inicijativa mladih za ljudska prava na Kosovu i Srbiji te predstavnik Mreže lidera transatlantske inkluzije njemačkog Marshallovog fonda koji su sudjelovali na Konferenciji ReKoma istaknuli su da sličan problem postoji i sa stavovima mladih u Srbiji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Stavovi mladih o ratu devedesetih, velikim su dijelom, rečeno je na konferenciji odraz službenog narativa u kojem se glorificira rat i njegovi akteri pa čak i onda kad su osuđeni za ratne zločine, a prešućuju žrtve Drugih.
"Djeca u obrazovnom sustavu već na prvom koraku upijaju jednostrani herojski narativ o ratu i ne pruža im se prilika da čiju drugačiji narativ. Umjesto gradnje inkluzivne kulture sjećanja, dijaloga i empatije u kojem će u fokus biti na žrtvi bez obzira na njezinu nacionalnost, rat se u obrazovnom sustavu i javnom narativu slika isključivo herojski čak i kad su njegovi akteri ratni zločinci. Upravo gledamo što se događa na sjeveru Kosova i kako visoke politike uništavaju sve naše napore za dijalogom i pomirenjem i održavaju monoetničke zajednice nedodirljivima." kazala je predstavnica Inicijative mladih za ljudska prava Kosova, Marigona Shabiu.
O glorifikaciji ratnih zločinaca poput Veselina Šljivančanina i drugih u Srbiji, na Konferenciji ReKoma, govorila je predstavnica Inicijative mladih ljudska prava Srbije, Sofija Todorović. Osvrnula se i na činjenicu da je u srbijanskim osnovnim školama u upotrebi osam udžbenika povijesti koji sadrže faktografske netočnosti. Navela je i primjer knjige za djecu uzrasta do 8 godina koji faktografski netočno prikazuje napad NATO-a na Srbiju, a u kojem se o srpskim vojnicima govori kao o "božjoj vojsci". Knjigu se, napomenula je, teško može pronaći u knjižarama - jer je rasprodana.
Ovo istraživanje, kazao je Samir Beharić član Mreže lidera transatlantske inkluzije njemačkog Marshallovog fonda, otvara zanimljivo pitanje- zbog čega se oko 40 posto mladih u bitnim pitanjima vezanim uz rat ne zna vrijednosno pozicionirati? Zato što zaista ne znaju što da misle, ili se boje reći što misle? Istaknuo je da je situacija u BiH još složenija jer mladi odrastaju u tri paralelna službena nacionalistička narativa- hrvatskom, bošnjačkom i srpskom. "U kojim uvjetima stasaju mladi ljudi", napomenuo je, "govori i činjenica da primjerice na Palama (kod Sarajeva, Republika Srpska) možete živjeti u ulici nazvanoj po jednom ratnom zločincu, zatim proći kroz park nazvan po drugom ratnom zločincu i put će vas dovesti na trg nazvan po trećem ratnom zločincu. Ne vidim načina kako to drukčije promijeniti nego da mladi na zapadnom Balkanu koji u takvim uvjetima ne žele živjeti i sami uđu u politiku jer je to jedini način da stvari promijene",kazao je Beharić.