21 GODINA HSLS-a

Butković: Stranka koja je rušila HDZ opet je na aparatima

 Ronald Goršić/CROPIX

Prije otprilike dva mjeseca održana je svečana sjednica Hrvatske socijalno liberalne stranke u povodu 21. rođendana prvoosnovane hrvatske nekomunističke stranke.

Buđenje političkog života

HSLS je svoj rođendan, u nazočnosti većine veterana i osnivača, uključujući Dražena Budišu i Slavka Goldsteina, obilježio kao dio vladajuće koalicije, a samo nekoliko tjedana kasnije napustio je Vladu a da nije osigurao mjesto u oporbenoj koaliciji, što, prevedeno, znači da nije osigurao mjesta u parlamentu poslije sljedećih izbora. A to pak, još izravnije rečeno, znači da ni sam opstanak stranke trenutno nije siguran: neparlamentarne stranke, kako se zna, nikome ne trebaju, nemaju financijske uvjete za djelovanje i faktički ne postoje.

Ovaj paradoks, koji je, istini za volju, iznuđen (da Darinko Kosor sada nije izašao iz saveza s HDZ-om, on više uopće ne bi mogao pregovarati sa Zoranom Milanovićem), samo je jedan od manjih u inače potpuno paradoksalnoj povijesti HSLS-a, koja mi je, kao jednom od utemeljitelja stranke, razmjerno dobro poznata.

Prvi paradoks o HSLS-u jest danas već zaboravljena činjenica da je prva hrvatska liberalna stranka zapravo zamišljena kao socijaldemokratska stranka. Naime, vrijedni Slavko Goldstein, stvarni začetnik HSLS-a, krajem 1988. godine u svom je ondašnjem uredu u Ilici (Goldstein je bio urednik u izdavačkoj tvrtki Cankarjeva založba) sastavljao politički program s jasnim socijaldemokratskim predznakom i sa socijaldemokratskim nazivom.

Prvi draft programa bavio se načelima socijaldemokracije i mogućnošću njihovih primjena u hrvatskom političkom životu, koji se tek stao buditi.

Slavka Goldsteina upoznao sam otprilike godinu dana ranije, kada smo ga Dubravko Grakalić i ja intervjuirali za Studentski list (čiji je glavni urednik u ono vrijeme bio sadašnji izvršni urednik Jutarnjeg Ivica Buljan).

Božić 1998.

Negdje oko Božića 1988. Goldstein me nazvao i pitao imam li vremena svratiti k njemu na kavu. Budući da smo Goldstein i ja u ono vrijeme bili susjedi, došao sam za pola sata, a u njegovu je stanu u Maksimirskoj ulici već sjedio Božo Kovačević, u ono vrijeme mladi, razbarušeni filozof, koji je također stanovao u blizini, u maloj Krežminoj ulici, iznad lokalnog Doma zdravlja (ovdje je zanimljivo primijetiti koliko je HSLS bio vezan uz Maksimir: prvi frakcijski raskol u stranci, još početkom devedesetih, izazvala je nogometna sekcija HSLS-a, koja se okupljala na srednjoškolskom igralištu na obližnjoj Ružmarinki. Šef te nogometno-desne frakcije koja je prije 1995. napustila stranku bio je kasniji direktor Fonda za privatizaciju Damir Zorić).

Goldstein nam je izložio ideju o osnivanju novog, nekomunističkog političkog saveza, koju sam prihvatio s oduševljenjem.

Prvo, smatrao sam sudjelovanje u osnivanju nekomunističke političke organizacije prirodnom građanskom dužnošću, i drugo, kao novinar, želio sam biti na samom izvoru informacija.

Antikomunistički segment

Nekoliko dana kasnije povezao sam Slavka Goldsteina s mojim fakultetskim profesorom, dr. Zvonkom Lerotićem, u ono vrijeme također vrlo istaknutim javnim intelektualcem.

Lerotić je na inicijalnom sastanku HSLS-a, u Klubu sveučilišnih nastavnika u Hebrangovoj ulici, početkom veljače 1989., zapravo presudno utjecao na ime stranke.

Naime, Goldsteinova ideja o socijaldemokratskoj političkoj organizaciji pokazala se, u vrijeme nacionalnog buđenja i još tihog, ali sve prisutnijeg antikomunističkog sentimenta, nedovoljno privlačnom, pa je evoluirala prema liberalnoj političkoj organizaciji.

Odbijenica HDZ-u

Dr. Lerotić, koji je samo dvije godine poslije osnivanja HSLS-a, postao savjetnik predsjednika Tuđmana, inzistirao je da, zbog trenutnih političkih razloga, prva nova stranka dobije i socijalni predznak. Pa se većina složila oko imena Socijalno-liberalni savez Hrvatske.

Onda je ustao Božo Kovačević i glasno rekao: “Ja, kao Srbin iz Hrvatske, inzistiram da Hrvatska izađe iz genitiva!”

I tako je nastao HSLS, Hrvatski socijalno-liberalni savez (termin stranka u ono vrijeme još nije bio zakonski dopušten; mogli ste registrirati savez, ali niste smjeli registrirati stranku), politička organizacija čiji je put vodio od ponosa i slave, preko bezbrojnih političkih pogrešaka i afektivnih reakcija, do niza ritualnih samoubojstava, koji su doveli do nekoliko mutiranih nasljednika originalne stranke: ustvari, pravo je čudo što HSLS, poslije svega, još postoji. Ovdje je, usput govoreći, zanimljivo spomenuti da je i Vladimir Šeks, zabludom, bio povezan, ako već ne s osnivanjem HSLS-a, o onda s povratkom u politiku Dražena Budiše, prvog HSLS-ova pravog predsjednika.

U vrijeme osnivanja političkih stranaka Šeks, koji je tada živio u Osijeku, došao je do jednog dokumenta o utemeljenju HDZ-a. Ispod dokumenta nalazilo se i ime Dražena Budiše, jer je Tuđman ozbiljno računao na Budišu.

Budući da je Budišino ime bilo na kraju liste dvadesetak ljudi, koji su, po Tuđmanovoj zamisli trebali osnovati HDZ, Šeks je pomislio kako je Budiša, zapravo, glavni inicijator HDZ-a, pa je Budiši poslao pismo s primjedbama na tekst deklaracije (Budiša kaže da su primjedbe bile razumne) i s molbom da ga, eto, Budiša učlani u HDZ. Dražen Budiša tada je, međutim, već odbio Tuđmana i sudjelovao u organiziranju HSLS-a.





Tuđman, Sanader i agenti

Prvi javni raskol u HSLS-u dogodio se u proljeće 1994., kada je već spomenuta, nogometno-desna frakcija koja je igrala nogomet na Ružmarinki, 200-tinjak metara od Dinamova stadiona, odlučila žestoko napasti Goranka Fižulića: Fižulić i njegova supruga Biserka bili su među utemeljiteljima HSLS-a.

Pojednostavljeno rečeno, Damir Zorić, koji je bio u vrlo dobrim odnosima s Draženom Budišom, tražio je od Budiše da minimalizira Fižulićev utjecaj u stranci.

Budiša je to odbio pa su Zorić i njegovi momci napustili HSLS i prešli u HDZ, ili čak u HSP, a Zorić, fanatični navijač Dinama, kasnije je postao šef Fonda za privatizaciju.

Taj prvi javni sukob u HSLS-u, koji je imao velike odjeke na političkoj sceni, jer je HSLS izvrsno prošao na parlamentarnim izborima 1992. pa je u prvoj polovici 90-ih bio jedina ozbiljna oporbena stranka), zapravo je uspostavio uzorak kasnijeg dijeljenja HSLS-a po ključu snažnije ili manje snažne nacionalne orijentacije.

Momci oko Zorića, kao i neki od ljudi koji su još 1989. ušli u HSLS (novinari Milan Ivkošić i Maja Frundlich, primjerice), bili su žestoki nacionalisti, naprosto prežestoki za jednu liberalnu stranku.

Kasnije, 1997., kada je Vlado Gotovac napuštao HSLS, javnost je to doživjela kao poraz liberalne ideje u stranci, i pobjedu nacionalne ideje koju je simbolizirao Dražen Budiša (Gotovac, uostalom, svojoj novoj stranci, LS-u, nije htio dati nacionalni predznak).

Naposljetku, kada se HSLS zadnji put dijelio, kada je, dakle, u prvoj polovici dvijetisućitih Dražen Budiša izbacio Gorana Granića i njegove suradnike iz stranke, opet se, u suštini, radilo o nacionalnom pitanju. Budiša je napustio Račanovu Vladu, jer je smatrao da pristanak na politiku Haaškog suda dugoročno šteti hrvatskim nacionalnim interesima.

Goran Granić, dugogodišnji Budišin suradnik, ali i zamjenik premijera Račana, bio je, pak, glavni predstavnik hrvatske Vlade za suradnju s Haaškim sudom.

No, da se HSLS uspinjao i padao, dijelio i mutirao samo zbog visokih političkih načela, priča o toj stranci bila bi neusporedivo nezanimljivija.

HSLS je, naprotiv, baš kao u solidnijim političkim trilerima, bio žrtva pravih urota, prevelikih taština i dramatično zategnutih osobnih odnosa.

Prvu veliku podjelu u HSLS-u, 1997. godine, od koje se stranka srećom jest oporavila, inicirali su Franjo Tuđman i Ivo Sanader.

Franjo Tuđman naredio je Ivi Sanaderu da pozove na ručak Vladu Gotovca, ondašnjeg predsjednika HSLS-a.

Poraz Gotovčeve grupe

Sanader i Gotovac našli su se u Klubu književnika, gdje je Sanader predložio Gotovcu da razmisli o suradnji s Tuđmanom i HDZ-om.

Istodobno se u javnosti pojavilo više što autentičnih, što potpuno falsificiranih dokumenata, od kojih su jedni optuživali Dražena Budišu da želi izaći iz opozicije i pridružiti se HDZ-u, dok su drugi (famozni plan Lisica) sugerirali da HSLS priprema nekakav izvanparlamentarni udar protiv HDZ-a. U vodstvu HSLS-a nastao je potpuni kaos. I Budiša i Gotovac tvrdili su kako oni nemaju i ne žele imati ništa s HDZ-om, no velik dio javnosti nije im vjerovao, osobito ne Budiši.

Jedne večeri, dok se kaos još nije približavao razrješenju, sjedio sam u posebnoj sobi pizzerije na Opatovini (koju je onda vodio Rene Bakalović), s Vladom Gotovcem i troje drugih čelnika HSLS-a (jedan je sada u Ustavnom sudu, jedan je veleposlanik, a treći je, nevino optužen, proveo nekoliko godina u zatvoru).

Tih troje ljudi, koji su u svakoj drugoj rečenici, onako usput, upućivali pregršt komplimenata Vladi Gotovcu, hladno mi je objašnjavalo kako su, eto, uspješno izveli akciju javnog kompromitiranja Dražena Budiše i kako će sada, napokon, preuzeti punu kontrolu nad HSLS-om. Vlado Gotovac se pomalo neugodno smješkao.

Gotovčeva se grupa, međutim, preračunala. Budiša je pobijedio u prvom velikom stranačkom ratu, što su ga, ponovimo, inicirali Tuđman, Sanader i obavještajne službe, a Gotovac i njegovi podržavatelji otišli su osnovati Liberalnu stranku (čiji je prvi tajnik bio general Karl Gorinšek, a čiji je zadnji ministar bio dr. Ivo Banac).

Apsolutni politički vrhunac HSLS je doživio 3. siječnja 2000., kada je skupa sa SDP-om pobijedio na parlamentarnim izborima.

No, samo nekoliko tjedana kasnije bilo je jasno da idila neće dugo trajati. Ne toliko zato što je Dražen Budiša izgubio na predsjedničkim izborima, nego zato što se Ivica Račan nije pojavio u Budišinu stožeru na izbornu noć.

Psihološki govoreći, raskol Račan i Budiše počeo je te večeri, a Račan je, iz današnje perspektive gledajući, učinio mnogo toga da se taj raskol produbljuje.

Primjerice, i danas mi je nevjerojatno da je Dražen Budiša, kao glavni politički partner u Račanovoj vladajućoj koaliciji, informaciju o interesu Haaškog suda za generala Petra Stipetića, ondašnjeg načelnika Glavnog stožera, doznao od mene, poslije jedne večere u rezidenciji britanskoga veleposlanika, a ne od predsjednika SDP-a i predsjednika Vlade.

Kada sam, šest ili sedam mjeseci poslije, Budiši rekao da se priprema optužnica protiv Gotovine, predsjednik HSLS-a opet ništa nije znao o tome. Dapače, otklonio je tu vijest, koju smo objavili na naslovnici Globusa (baš kao i priču o Stipetiću), kao potpunu dezinformaciju. Račan je, naravno, znao sve o slučaju Gotovina.

Izlaskom iz Račanove koalicije, Dražen Budiša nanio je golemu dugoročnu štetu HSLS-u, ali je ostao dosljedan svojim političkim stavovima, koje i danas zagovara. Kada smo se nedavno, en passant, dotakli Račana, Budiša mi je opisao njihov oproštajni razgovor uoči raspada koalicije SDP-a i HSLS-a. U tom je razgovoru, uz nekoliko whiskeyja previše, Budiša Račanu objašnjavao da najviše žali zbog propasti strateški važne koalicije; koalicije jedne nacionalne stranke predvođene bivšim robijašem, s nasljednicom komunističke stranke, koju predvodi bivši izvršni sekretar SKH.

U svakom slučaju, Dražen Budiša bio je, gotovo sigurno, najnekorumpiraniji čovjek koji je ikada sjedio u hrvatskom državnom vrhu.

Poslije Budišina odlaska iz Vlade HSLS se ponovo podijelio, ovaj put na Libru, koja je ostala uz Račana, a kasnije se utopila u HNS-u, i na Budišinu frakciju, koja je zadržala originalno stranačko ime.

Zbunjujuća priča

U jednom su trenutku na hrvatskoj političkoj pozornici djelovale čak tri liberalne stranke: sve su tri već bile podjednako beznačajne. HSLS se od tada pa do danas održavao na životu samo zahvaljujući lokalnim uspjesima Đurđe Adlešič i Ivana Čehoka, koji upravo napušta stranku.

Tako se svojedobno velika nacionalna stranka, prva koja je rušila komunizam, i jedina dosad koja je, skupa sa SDP-om, srušila HDZ, svela na manju regionalnu stranku sjeverozapadne Hrvatske. Teško je reći postoji li još imalo stvarnog političkog prostora za novi pokušaj oživljavanja HSLS-a kao važne nacionalne stranke, ili je zabavna, paradoksalna i zbunjujuća priča o HSLS-u došla do konačnog svršetka.

Fotografije u središnjici često zastarijevaju

HSLS-ovoj središnjici na Zrinjevcu opet je potrebno unutarnje uređenje. Zbog čestih raskola te odlazaka istaknutih članova, fotografije koje krase stranačke pros-torije brzo zastarijevaju. Do sredine 2000. središnje je mjesto u sjedištu stranke pripadalo velikoj karikaturi na kojoj su bili tadašnji najvažniji dužnosnici - od Gotovca, Radoša i Gorana Granića do Škrabala i Budiše. Ta je karikatura otišla u povijest jer nitko osim Dorice Nikolić nije ni bio član stranke, jedino se Budiša nedavno vratio u stranku. U međuvremenu je na zidu osvanula velika fotografija sa Sabora ujedinjenja HSLS-a i LS-a iz 2006., s koje se smiješe tadašnja šefica Đurđa Adlešič i potpredsjednici Kramarić, Vojković, Čehok, Zrilić i Janjić. No, ni ona više nije aktualna jer je nedavno Vojković napus-tio HSLS, otprije četiri dana član više nije ni Janjić, a zbog neslaganja s odlukom o izlas-ku iz vladajuće HDZ-ove ko-alicije jednom je nogom izvan stranke i Čehok. ( S. Barilar)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:38