- Ne želim ni za sebe ni za svojeg sina ništa što mi po zakonu ne pripada. Ali želim da osobe poput mojeg Hrvoja mogu u Hrvatskoj dostojanstveno živjeti, bez da traže milostinju - poručio je branitelj Tihomir Cvetković, otac 27-godišnjeg Hrvoja s progresivnom multiplom sklerozom, čije je otvoreno pismo prosvjednicima na Savskoj cesti 66 dirnulo Hrvatsku.
Nakon objave pisma, kaže, nije mu se javio nitko od nadležnih s ponudom konkretne pomoći, niti bi on dopustio da se njegovu sinu sada odjednom “riješe” neka prava na koja do jučer, kao anonimna osoba s invaliditetom, nije imao: on želi da se status civilnih invalida riješi sustavno.
Ipak, kako doznajemo, članovi obitelji Cvetković ovih dana mogu očekivati poziv nadležnog centra za socijalnu skrb kako bi stručnjaci detaljno proučili njihovu situaciju i provjerili može li im se ikako pomoći s obzirom na niz tragedija koje su ih zatekle. Osim što je sin Hrvoje u vrlo teškom stanju - ne hoda, ne govori, gotovo je potpuno slijep te jedva guta, njegova majka Marica boluje od karcinoma maternice u uznapredovaloj fazi, a stric, za kojega se obitelj također brine, obolio je od karcinoma debelog crijeva.
Jedino pravo koje Hrvoje ostvaruje je 1250 kuna invalidnine, a pravo na njegovatelja - nema.
- Naša je priča dirnula mnoge građane, vidim da mnogi komentiraju, neki čak pokreću inicijative da se skupi novac i da nam se pomogne. Od srca svima na tome zahvaljujem, ali ih molim da to ne čine. Kao što ne tražim nikakva prava mimo zakona, tako ne tražim ni milostinju. Radim, zdrav sam i prehranit ću svoju obitelj. Skupljajte za one kojima je to puno potrebnije. Cilj mojeg pisma nije bio da se meni prikupi novac, nego da pokažem kako hrvatska stvarnost doista izgleda i kako institucije funkcioniraju. Htio bih da sustav bude pravedan - kaže Tihomir Cvetković, koji ima pun fascikl odbijenica na zahtjeve za različita prava što ih je pokušao ostvariti za svojeg sina.
Tihomirova supruga prije nekoliko je godina zatražila status roditelja njegovatelja za svojeg sina, kojem treba 24-satna pomoć, kao što to Zakon o socijalnoj skrbi propisuje. No, odbijena je uz obrazloženje da Hrvojeve poteškoće (još) nisu takve da bi mu trebao njegovatelj. U njegovu sadašnjem stanju nema spora da bi majka mogla ostvariti taj status, no majka, zbog vlastitog zdravstvenog stanja, više nije u stanju brinuti se za sina te bi takav zahtjev bio bespredmetan.
Najveći dio brige o Hrvoju vodi njegov brat Ivan, 22-godišnjak koji ne može naći posao, a opet, kako kaže, čak i da ga dobije, ne zna ni što bi s njim jer se mora brinuti za Hrvoja. Brat, pak, prema Zakonu o socijalnoj skrbi, nema pravo na status njegovatelja, koji bi mu osigurao državnu plaću od 2500 kuna uz pripadajuće doprinose.
Kako je objasnilo Ministarstvo socijalne politike, prema Zakonu, član obitelji s kojim invalidna osoba živi i koja se brine za nju može dobiti status njegovatelja samo ako su roditelji osobe s invaliditetom “umrli ili nijedan od roditelja ne živi s djetetom i o njemu se ne brine ili živi s djetetom, ali nije u mogućnosti pružiti mu potrebnu njegu zbog svojega psihofizičkog stanja”. Majka zbog zdravstvenog stanja potpada pod tu zakonsku kategoriju, ali brat ne može dobiti status njegovatelja sve dok s njima živi otac. Otac bi zasigurno dobio status roditelja njegovatelja kad bi ga zatražio - pitanje je samo od čega bi obitelj tada živjela, ako i otac, po struci vatrogasni tehničar, da otkaz u sisačkoj Rafineriji?