BORIS DEŽULOVIĆ o Bozaniću i njegovom doktoratu na slavnom Zagrebačkom sveučilištu: Naš Desmond Tuta Bugarin

Njegova Uzoritost kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, blagoslovljen je ovih dana počasnim doktoratom slavnog Sveučilišta u Zagrebu, i oko toga se, kako vidimo, u krugovima hrvatske nezavisne inteligencije digao omanji oblak sitne, fine prašine, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

A ja sve otada nešto razmišljam, i sve otada ne pada mi na pamet baš nitko tko bi takav blagoslov - počasni dakle doktorat jednog svjetski i europski posve beznačajnog, beskarakternog, bezuglednog, bezidejnog, bezličnog i bezveznog univerziteta - zaslužio više od jednog posve beznačajnog, beskarakternog, bezuglednog, bezidejnog, bezličnog i bezveznog biskupa poput Bozanića, kakvih na svakoj koncelebriranoj misi na Bleiburgu ima za kolegij Medicinskog fakulteta.

Čak i kad je najviše plasirano na sezonskim ljestvicama najboljih svjetskih i europskih sveučilišta, u četrdesetak europskih država postoji najmanje dvjesto boljih, i svaki put kad ubuduće u novinama pročitate kako je od slavnog zagrebačkog sveučilišta opet bolje svako slovensko, srpsko ili moldavsko, sjetite se da se ipak radi o univerzitetu koje je u prijelomnim godinama svjetske historije - u vrijeme nezabilježenih znanstvenih dostignuća, preispitivanja svega postojećeg i rekonstrukcije cjelokupne političke, ekonomske i kulturne karte svijeta - počasni doktorat dalo čovjeku koji na sve to ima reći samo da smo se “udaljili od Boga“.

Što je zaista snažno odjeknulo u znanstvenom svijetu. U ljutoj i dramatičnoj utrci s Harvardom, Stanfordom, Berkeleyem i Cambridgeom komisija za počasne doktorate zagrebačkog sveučilišta ipak je bila najbrža. Prestižnim svjetskim univerzitetima preostalo je da svoje počasne doktorate dijele kojekakvim književnicima, umjetnicima, nobelovcima, rock pjesnicima i borcima za takozvana ljudska prava.

Opet, ima li Sveučilište u Zagrebu - buvlja pijaca second-hand znanja na kojoj časni profesori troše budžetski novac na autorske honorare, poput švercera sa smotuljcima zamašćenih novčanica - pogodnijeg počasnog doktora od mutavog kardinala koji je jednom, hrabrošću pripitog domobranskog kaplara u kolodvorskoj gostionici, promucao nešto o “grijehu struktura“, nakon čega je u pizdunskoj intelektualnoj javnosti promoviran u počasnog narodnog heroja i hrvatskog Desmonda Tutua?

I ima li naš Desmond Tuta Bugarin - seoski pop koji mudrost crpi iz poslanica Pavla apostola Coelha, i koji svoju samoubilačko hrabru, ubojito preciznu i matematički konkretnu sentencu o “grijehu struktura“ nikad više u životu nije ponovio, sve uz duboko, ponizno izvinjenje primajući od grešnih struktura novac za biskupske dvore i palače - bolje adrese za počasno postdiplomsko usavršavanje od Sveučilišta u Zagrebu, autonomnog koliko i kakva područna osnovna škola u području od posebne državne skrbi?

Jedan od parametara kojima se gradi znanstveni ugled sveučilišta, pa tako i rejting na onim godišnjim ljestvicama najboljih - po kojemu, između ostalog, zagrebačko sveučilište i jest provincijska katolička srednja škola sa začelja europske županijske lige - jest i broj doktoranata na univerzitetu. U nedostatku mladih doktora s njihovom diplomom, na Sveučilištu u Zagrebu posegnuli su, kako vidimo, za jednostavnijim rješenjem.

Doktorat bez ijednog relevantnog rada i citata u znanstvenoj periodici, a pri tom posve legalno - kad su na Sveučilištu čuli za koncept počasnog doktorata, bogami ih je krenulo.

- A šta je ovo? - pitat će inspektori državne revizije, otkrivši u papirima nekoliko hiljada polaznika studija koji nikad ni fakulteta ni predavanja vidjeli nisu.

- Ah, to - odgovorit će im na Sveučilištu. - To su počasni studenti, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.