BLAGO REAGIRAMO NA TALIJANSKE I MAĐARSKE PROVOKACIJE, A KADA SU U PITANJU SRBI HISTERIZIRAMO 'I danas postoje talijanske pretenzije na naš teritorij'

Hrvatska je trebala reagirati puno brže i oštrije čim su se u Italiji pojavile prve teritorijalne pretenzije na naš teritorij, a posebno odmah nakon otvaranja tršćanske izložbe posvećene Gabrieleu D’Annunziju. Da je nešto slično napravila Srbija, momentalno bi skočili hrvatska Vlada i predsjednica, a ovako je sve napravljeno puno sporije, u ime nekakvih dobrosusjedskih odnosa. Slično se postupa i s porukama koje dolaze iz Mađarske, što je neprimjereno politikantstvo ovdašnjih vlasti”, rekao je Ivica Maštruko.

Prvi hrvatski veleposlanik u Italiji precizno je detektirao novonastali međunarodni skandal sa susjednom državom nakon što je u četvrtak, točno na dan kad je jedan od preteča fašističkog pokreta u Italiji Gabriele D’Annunzio prije 100 godina sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša okupirao Rijeku, na Piazzi della Borsa u centru Trsta svečano otkrivena njegova skulptura.

Dan ranije talijanski su neofašisti objesili zastavu Kraljevine Italije na Guvernerovoj palači u Rijeci, a na fasadi hrvatskog konzulata u Trstu tri mlađe muške osobe zalijepile su plakate s provokativnim sadržajem na kojima stoji D’Annunzijev citat da cijeli talijanski narod traži da se “Rijeku poveže s domovinom”. Usto, neofašisti su pokušali privatnim avionima ući u Hrvatsku, ali su spriječeni policijskom akcijom. Za sve ovo vrijeme iz Rima nije stigla nikakva ograda na ove provokacije dok je u Zagrebu Ministarstvo vanjskih poslova reagiralo prosvjednom notom, a oglasili su se i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te premijer Andrej Plenković, iako kudikamo smirenije nego kada slične provokacije dolaze iz Srbije.

Brži i žešći odgovor

“Moralo se odgovoriti brže i žešće jer Italija je, baš kao i Mađarska, dugogodišnji hegemon na hrvatskim prostorima. Razumije se da i s jednima i s drugima treba graditi prijateljske odnose, ali postoji granica koja se ne smije prijeći, a to su ovakvi događaji. No, naša Vlada će ih skroz prešutjeti, ali će se fiksirati na Srbiju, kao da odatle dolazi sve zlo”, upozorava iskusni diplomat koji je bio savjetnik predsjednicima Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću.

Ivica Maštruko je uvjeren kako talijanske pretenzije prema nekim dijelovima postoje i postojat će i u budućnosti, a prisjetio se situacije iz 1992. godine kada je bio sudionik uspostave međudržavnih odnosa.

“Iako je tadašnji talijanski predsjednik Francesco Cossiga došao u Zagreb, čime su uspostavljeni hrvatsko-talijanski diplomatski odnosi, odmah nakon što je EU priznala Hrvatsku, odmah su se pojavili prvi problemi. Talijansko Ministarstvo vanjskih poslova nije žurilo s priznanjem Hrvatske kao sljednice Jugoslavije, koja je imali niz sklopljenih ugovora s Italijom. Pritom nisu dovodili u pitanje manje važne ugovore, ali jesu onaj najvažniji, a to su bili Osimski sporazumi. Čak su se u tamošnjemu Ministarstvu vanjskih poslova pojavile ideje revizije Osimskih sporazuma, prema kojima se Jugoslavija obvezala obeštetiti talijanske državljane koji su je napustili nakon 1945. godine, a ti se ljudi zauzvrat oko naknada zbog izgubljene imovine više nisu mogli obratiti Jugoslaviji, nego isključivo Italiji. Ovaj primjer sam naveo kao pokazatelj da u Italiji i dalje postoje snage koje zastupaju takve ideje i koje neće brzo nestati”, ispričao je Maštruko.

Jedno je već očigledno - u posljednjih pola godine Hrvatska se nekoliko puta zatekla u kriznim situacijama sa Srbijom, Mađarskom i Italijom, ali reakcije ovdašnjih vlasti u tim incidentnim slučajevima bile su potpuno drugačije, od histerije sa Srbijom do puno mirnijih odgovora Mađarima i Talijanima. Recentni slučaj s D’Annunzijem nije jedina ovogodišnja eskapada iz Italije. Prije nekoliko mjeseci MVEP je najoštrije osudio objavu gradskog vijećnika Trsta Lorenza Giorgija na njegovu Facebook profilu u kojoj je prikazao zemljovid Italije s pripojenim hrvatskim dijelom Istre, Primorjem i dalmatinskom obalom Republike Hrvatske.

“Ovakvi iredentistički ispadi jednog lokalnog političara, člana stranke Forza Italia, ne pridonose daljnjem jačanju dobrosusjedskih odnosa dviju država. Svaki pokušaj povijesnog revizionizma i izražavanje teritorijalnih pretenzija, bez obzira s koje razine dolazili, najoštrije osuđujemo te isto očekujemo od svih političkih opcija jedne države članice Europske unije”, napisala je tadašnja šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić.

Povijest skandala

Prije toga, u veljači je skandal izazvao predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi u Basovizzi, koji je svoj govor zaključio prisvajajući Istru i Dalmaciju Italiji. “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine”, rekao je Tajani. Na to su pobjesnjeli u Sloveniji jer su u svojim nastupima i Tajani i Giorgi posegnuli i za slovenskim dijelom Istre, što je izazvalo revolt Ljubljane.

Zatim su 5. lipnja u Mađarskoj obilježavali Dan nacionalne kohezije, a na službenim stranicama Ureda premijera Viktora Orbána, “About Hungary”, plasiran je tweet s fotografijom Velike Mađarske i naslovom “Oduzeli ste nam dvije trećine teritorija”. Na fotografiji je prikazana šaka koja na slici grabi “Mađarsku”, na donjem dijelu joj otima Hrvatsku, a ispod piše 63.497 km2 i 593.000 Mađara. Ukratko, poruka je jasna - od Baranje i Međimurja do Rijeke i Dalmacije, sve je to teritorij koji je pripadao Mađarskoj, ali je otet prije 99 godina. Za one koji ne znaju, u Orbánovu uredu se pozivaju na Trianonski sporazum, prema kojemu je nekadašnjem Ugarskom Kraljevstvu nakon Prvoga svjetskog rata oduzeta većina teritorija, a potpisan je 4. lipnja 1920. godine. U Trianonu su Mađarskoj oduzeli čak 72 posto nekadašnjeg teritorija, a oko 3,300.000 Mađara našlo se izvan granica domovine, odnosno u stranim državama. U korist Rumunjske oduzeta joj je Transilvanija (Erdelj), nekadašnje sjeverne ugarske županije pripale su Čehoslovačkoj (današnja Slovačka), Gradišće (Burgenland) je pripalo Austriji, a Prekmurje, Međimurje, Baranja, Banat i Bačka Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji).

Mađarske provokacije

Nacionalistička Orbánova vlada nikako ne može prežaliti Trianon i zato provocira na ovaj način. Slovenci im nisu ostali dužni: Ministarstvo vanjskih poslova je službeno poručilo kako “osuđuje izbor povijesne slike koja ne pridonosi jačanju vrijednosti na kojima se temelji Europska unija. EU je nastala na prevladavanju neprijateljstava među narodima”. Slovenski premijer Marjan Šarec preko Twittera je poslao dramatičan apel: “Ovakvo ponašanje nije ni europsko, ni mirotvorno. To je nož u srce Slovenije!”

Za to vrijeme iz Hrvatske gotovo da nije bilo službenih reakcija na mađarsku provokaciju, a vjerojatno i ne bi da nisu reagirali mediji. Ovih smo dana razgovarali s visokopozicioniranim diplomatom koji nam je pokušao objasniti zašto hrvatska Vlada tada nije ušla u sukob s Budimpeštom i po čemu je spomenuti incident manje važan od provokacija iz Italije. Moramo reći da nas je njegovo objašnjenje začudilo, a zbog profesionalnog obećanja koje smo dali, šteta je što ne možemo otkriti identitet Magazinova sugovornika.

“Na izjave iz Italije smo reagirali jer je riječ o prekrajanju povijesti, a u nekim slučajevima i koketiranju s fašističkim naslijeđem. Što se tiče zemljopisne karte koju je objavio Ured Viktora Orbána, u pitanju je povijesna karta koja prikazuje nekadašnju Mađarsku. To je povijesna činjenica, koju nismo doživjeli kao pretenziju prema Hrvatskoj i zato nije niti trebala nekakva posebna reakcija s naše strane”, objasnio je taj diplomat, podjednako blizak HDZ-u i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović.

Znače li ovogodišnje karte koje su objavljene u hrvatskom susjedstvu da se treba pripremiti za eventualne ideje o crtanju novih državnih granica? Maštruko smiruje situaciju i, govoreći o Italiji, jasno kaže - ne.

“U pitanju su sentimenti kod starijih generacija, koje se s nostalgijom prisjećaju života u krajevima koje su morali napustiti, a to se onda dijelom prenosi i na dio pripadnika mlađih generacija. Kada sam početkom osamdesetih bio zadarski gradonačelnik, svake sam godine dobivao pismo gradonačelnika Slobodne općine Zadar u egzilu, koju je vodio poznati modni kreator Ottavio Missoni. Međutim, prilično sam siguran da nema opasnosti od teritorijalnih pretenzija prema dijelovima Hrvatske, ali ipak u ovakvim slučajevima treba reagirati. Bez nervoze i protuoptužbi, ali potrebno je jasno staviti do znanja da su iredentistički stavovi neprihvatljivi za Hrvatsku”, istaknuo je Ivica Maštruko.

Davor Ivo Stier, nekadašnji ministar vanjskih poslova, u kraćem je razgovoru upozorio da Europa prolazi kroz proces fragmentacije koji zahvaća i Hrvatsku. “To nisu jednostavne situacije”, kaže Stier i dodaje kako su “i prva i druga Jugoslavija propale zbog međunarodnih turbulencija, ali optimist sam što se tiče Hrvatske i vjerujem da ćemo, kada se smire sadašnji međunarodni procesi, biti država koja ima stabilan položaj u Europi. Što se tiče situacije u regiji, mogu ponoviti sve što sam napisao u siječnju u eseju u Globusu”.

Tada je zaključio kako Hrvatska ostaje vrlo ranjiva prema svakoj eskalaciji tenzija ili izbijanju sukoba u susjednoj regiji, koji bi se lako mogli reflektirati na nas. Dosad su procesi i mehanizmi proširenja EU i NATO-a osiguravali mir i sigurnost na tom području, ali njihovom erozijom otvorena su vrata novim izazovima. Upozorio je i na potrebu vođenja aktivne politike prema istočnim susjedima te podsjetio da su svi napadi na Hrvatsku uglavnom dolazili s Balkana.

“Hrvatska sebe ne vidi na Balkanu, ne želi i ne može biti lider te regije ni njezin vodič prema EU. Uostalom, ni balkanske zemlje ne vide Hrvatsku u toj ulozi. Međutim, Hrvatska mora imati aktivnu politiku prema Balkanu zbog svoje nacionalne sigurnosti. Od Osmanlija do Miloševića, napadi na hrvatsku domovinu su uglavnom dolazili s Balkana”, smatra Davor Ivo Stier.

Međutim, odnosi između Hrvatske i Srbije su sve, samo nisu jednoznačni.

I dok s Italijom i Mađarskom pokušavamo pronaći umirujuće diplomatsko rješenje, bez ideološko-etničkog pumpanja od strane čuvara državotvornih tekovina, poput branitelja, Crkve i raznih domoljubnih pokreta, sa Srbijom je potpuno druga priča. Ona jest uzajamna jer se naše političke elite stalno u bezizlaznim i potrebnim situacijama, kako bi spasile neku nezavidnu situaciju doma, hrane napetošću uzajamnih odnosa jer ništa ne uzburkava atmosferu kao loš Srbin, odnosno Hrvat.

Dakle, za razliku od odnosa s ovim susjedima, za sukobe sa Srbijom potrebno je jako malo da naša vanjska politika postane talac ili krene niz dlaku svim tim “državotvornim” neformalnim skupinama kojima je Srbija, kao takva, glavna žrtva hranidbenog lanca. I obratno. Odnosi Hrvatske i Srbije su, kako ih je nazvao profesor Dejan Jović, “zamrznuti konflikt” koji ne dopušta da se rat iz 90-ih završi. Naime, Srbija i Hrvatska su svoje odnose postavile na “povijesnim” osnovama i temelje se samo na naglašenoj krivnji iz prošlosti. Srbiju i Hrvatsku opterećuju ratna zbivanja otprije 30-ak godina, posebno srpski poraz u Oluji, jer u hrvatskom javnom prostoru stalno stoji pritisak i narativ o agresiji i okupaciji Hrvatske koju je izvršila Srbija i koju “nikad nećemo zaboraviti”. Režim Aleksandra Vučića u Srbiji sada je u pogon, kao svojevrsnu revanš, stavio neriješene odnose iz Drugoga svjetskog rata, odnosno stradavanje Srba u ustaškoj NDH koje stalno želi svaliti na leđa današnjoj Hrvatskoj. Stoga je dostatna jedna takva iskrica da zapali verbalnu i medijsku scenu, a naša vanjska politika nema hrabrosti oduprijeti se takvom pristupu i pritisku zdesna, poput stalnih zahtjeva za usporavanje Srbije na putu u EU.

Proizvodnja sukoba

Hrvatska i Srbija su u konstantno, ali i kontrolirano zaoštrenim odnosima koji prema potrebi bivaju više ili manje napeti. Dovoljna je i najmanja gesta ili pogrešno intonirana poruka, kako je to svojedobno objasnio politolog Goran Bandov, da se stvari na relaciji Zagreb - Beograd zajapure. No, jasno je da niti jednoj političkoj eliti, ni hrvatskoj ni srpskoj, ne odgovaraju ni pomirenje ni normalizacija (barem ne u ovoj etapi razvoja) odnosa jer bi se u tom slučaju gubili jaki adut za homogenizaciju i okupljanje vlastitih sljedbenika koje plaše susjedskim avetima.

Nešto se na javnoj sceni i pokušava, uglavnom na pritisak ambasada. Prošlogodišnji siječanjski potpuno promašen i nepripremljen posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj - nakon kojega ne samo da ništa konkretno i dobro nije ispalo, nego su već za mjesec dana odnosi nanovo zaoštreni - došao je na nagovor američkih ambasada u objema državama. Uostalom, već u ožujku 2018. godine, dakle nepuna dva mjeseca nakon Vučićeva posjeta, Hrvatska je zabranila ulazak srbijanskom ministru obrane Aleksandru Vulinu, a potom je Srbija personom non grata proglasila hrvatskog ministra obrane Damira Krstičevića. Potom je u travnju 2018. godine, kao da problema na “ministarskoj obrambenoj razini” nije bilo, u Beograd došao šef Sabora Goran Jandroković, koji je prekinuo posjet jer je Vojislav Šešelj poderao hrvatsku zastavu.

No, podsjetimo da je, recimo, početkom ove godine, kada je Damir Krstičević bio izložen velikim napadima u javnosti zbog katastrofalnog fijaska oko kupnje izraelskih polovnih vojnih zrakoplova, iz Srbije neočekivano stigla ruka spasa - optužnica za ratne zločine! No, s jenjavanjem afere oko propasti kupnje aviona nekako je istim tempom slabjela i srbijanska hajka na novootkrivenog “ratnog zločinca”. A sadašnja afera s pokušajem ulaska srbijanskih pitomaca u odorama Vojske Srbije na liturgiju za žrtve Jasenovca poklopila se s velikim problemima Aleksandra Vučića oko pristupnih pregovora s EU, a pogotovo u vezi sa skorim izborima na Kosovu gdje mu se dogodio raskol među Srbima jer se pojavila izborna lista koju on ne može kontrolirati i upravo traje veliki pritisak na “odmetnike”.

Možda je sve to slučajno, ali se i vrlo znakovito poklapa. No, ne bi iznenadilo da možda do kraja godine Kolinda Grabar-Kitarović prošeta Knez Mihajlovom ulicom u Beogradu.