BIVŠI MINISTAR OBRAZOVANJA O BESPLATNIM UDŽBENICIMA 'Danas zovu sa svih strana i pitaju me mišljenje o povratku na stanje prije 10-tak godina'

Bivši ministar obrazovanja Dragan Primorac reagirao je na aktualnu situaciju, i način na koji ju pojedini politički akteri koriste. Njegovo regiranje prenosimo u cijelosti:

"ZBOGOM BESPLATNI UDŽBENICI" bio je naslov u hrvatskim tiskovinama negdje u ovom periodu prije 10 godina. Znajući što se sprema i u znak protesta dajem ostavku i odlazim iz Vlade. No, u tom trenutku niti jedna osoba iz javnog i političkog života Hrvatske nije reagirala, niti dala potporu tom projektu, ne shvaćajući (ili ne želeći shvatiti) da se ovom odlukom neodgovornih političara ruši jedan od najvažnijih projekata u povijesti hrvatskog školstva "Uvođenje obvezne srednje škole do prve kvalifikacije". Tada se dogodila svima nama poznata i sramotna "Hrvatska šutnja".

Danas pak zovu sa svih strana i pitaju me za mišljenje o povratku na stanje prije 10-tak godina (uvođenje besplatnih udžbenika) pa ću zbog praktičnosti svima odgovoriti putem stranica moga Facebook-a.

Nakon više od 4 godine priprema i na moj prijedlog, u lipnju 2007. godine Hrvatski sabor je izglasao Program mjera za uvođenje obvezne srednje škole do prve kvalifikacije. Potporu projektu su dale sve političke opcije, a mjere su sadržavale: besplatne udžbenike za učenike osnovnih i srednjih škola, besplatan učenički prijevoz i besplatan smještaj u učeničkim domovima za sve one koji se školuju izvan mjesta stanovanja. Razlozi moga prijedloga su temeljeni na podatku Državnog zavoda za statistiku, Instituta "Ivo Pilar" i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa gdje jasno stoji da godišnje 8.024 učenika zbog financijskih i drugih problema ne završava srednju školu. Drugim riječima kroz deset godina više od 80.000 mladih neće uspjeti završiti srednjoškolsko obrazovanje. Osim toga jedino su Urugvaj, Egipat, i još poneka egzotična država imali kraće obvezno obrazovanje od Hrvatske. U konačnici, ideja projekta je bila osigurati svim učenicima završnost, neovisno o njihovom materijalnom stanju (posebice niska završnost je bila među učenicima Dalmacije i Slavonije) te im omogućiti priliku za studiranje.

Projekt je dvije godine tekao besprijekorno, udžbenici su učenike čekali u razredu na početku školske godine, a trebali su se nasljeđivati iz generacije u generaciju i u konačnici Ministarstvo je željelo otkupiti prava i digitalizirati sve udžbenike kao i radne materijale. Osigurana su sva potrebna financijska sredstva i zapravo sve je bilo spremno za promjenu Ustava RH kako bi ove mjere ostale trajne neovisno o političkim opcijama koje dolaze na vlast. Članak 65 Ustava RH je trebalo dopuniti i nova odredba bi glasila "Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje je obvezatno i besplatno"

Udžbenici su kvalitetom i sadržajem bili pripremljeni za trajanje od 4 godine (ili dulje) čime se trošak državi svake godine drastično smanjivao. Osim toga u slučaju oštećenih udžbenika roditelji su bili dužni nadoknaditi štetu, a kako su škole bili vlasnici udžbenika potpuno je bilo nevažno materijalno stanje roditelja. Inače, posljednje (materijalno stanje roditelja) je bio argument onih koji zapravo znaju vrlo malo o školstvu, jer su tvrdili da "bogatima" ne treba kupovati udžbenike, ne želeći shvatiti da "bogati" kojih je inače u promilima, nisu vlasnici udžbenika već su škole vlasnici udžbenika. Osim toga zemlje zapadne demokracije prije 50-tak godina su odgovorile na ovo pitanje (i uveli besplatne udžbenike za sve) jer je postalo jasno da segregacija tih nekoliko učenika po razredu jasno vodi u diskriminaciju djece, posebice zato što se status mnogih roditelja mijenjao iz godine u godinu. Međutim, ovakvi argumenti uvijek naiđu na plodno tlo, a kad se ljudi otrijezne i shvate da se radilo o političkim manipulacijama, u međuvremenu prođe, kao i u ovom slučaju 10 godina.

Ukidanjem besplatnih udžbenika, besplatnog prijevoza i besplatnog smještaja u učeničkim domovima "mudraci" iz hrvatske politike tada su postigli svoj cilj i prikazali se u javnosti kao spasitelji proračuna. Ionako nikada nisu shvatili da ulaganje u obrazovanje i znanost nije potrošnja već investicija. Možda ih zapravo nije bilo niti briga. Čujem da se danas srame učinjenog, no u međuvremenu su "žrtvovali" budućnost, sada već 10-te generacije hrvatskih učenika, među kojima su bili mnogi čija je budućnost ovisila upravo o mjerama koje su besramno ukinuli.