Hrvatskoj više nije glavni problem visoka birokratiziranost. Dogodilo nam se nešto još gore - birokracija je pojela samu sebe i dovela do raspada institucija. No, ono što zaista plaši je to da Vlada uporno žmiri, ne želi priznati da su brane popucale i da voda navire sa svih strana. A jasno je i zašto. Kada bi priznala da su institucije u rasulu, onda bi nešto morala poduzeti, što znači da bi mreža kojom se okružio premijer Andrej Plenković morala demontirati samu sebe.
I tako smo se našli u začaranom krugu, i to baš u vremenu velikih prirodnih nepogoda na koje nema prave reakcije. Ako bi se i našla, neizostavno nailazi na administraciju koja svako moguće rješenje razgrađuje i anulira. Potres koji je razrušio centar Zagreba i okolicu dogodio se 22. ožujka prošle godine, dakle prije deset mjeseci, a Zakon o obnovi Zagreba i okolice usvojen je početkom rujna. Do danas se na planu obnove nije napravilo ništa. Čak se nisu uklonile ni sve opasnosti koje vrebaju sa zgrada načetih u potresu, pa su djeca jučer u škole išla kroz improvizirane ulične tunele kao da su u ratnom Sarajevu.
Ljudi u podsljemenskim selima ostali su zaboravljeni u kontejnerima bez tuša i sanitarnog čvora. A i oni trebaju živjeti, jesti i nekako se zagrijati na temperaturama koje se ovih dana spuštaju do minus 10. Kao i Banijci, mogu se grijati jedino na struju, što znači da su od HEP-a počeli dobivati račune od nekoliko tisuća kuna za koje će ih, ako ne budu plaćeni, goniti do sudnjega dana.
S obzirom na to da u deset mjeseci nije ništa napravljeno na obnovi Zagreba, očekivalo bi se da je to vrijeme iskorišteno za pripremu kompletne obnove. Kako je svaka nepogoda ujedno prilika da se nakon nje napravi nešto bolje, Zagreb bi trebao postati veliko gradilište i potaknuti prijeko potrebne gospodarske aktivnosti. Ne treba mu samo obnova zgrada. Centar treba obnovu cijele infrastrukture i prenamjenu objekata, pri čemu objekte od javnog interesa kao što su bolnice treba iseliti iz neprikladnih građevina i lokacija na primjerenije adrese.
Za Baniju bi obnova trebala značiti oživljavanje toga kraja. To podrazumijeva dovođenje struje do svih sela i zaselaka, osposobljavanje i asfaltiranje cesta do svih mjesta, dovođenje interneta, te osmišljavanje porezne ili kakve druge politike koja bi taj kraj učinila privlačnim za gospodarstvo.
Stvarnost je, međutim, daleko od toga. Pred Zagrepčane su stavljeni takvi birokratski zahtjevi da se grad, ako se nešto pod hitno ne promijeni, neće obnoviti nikada.
Ministarstvo graditeljstva koje vodi Darko Horvat osmislilo je devet obrazaca, a uz svaki od njih treba priložiti barem tri kilograma papira. Tako svaki zahtjev treba podnijeti ovlaštena osoba koja mora priložiti dokaz da je ovlaštena.
Od ljudi se traži da šeću po katastru i gruntovnicama i donose povijesne ZK izvatke, da trče u MUP po uvjerenja o boravištu i prebivalištu, da u općinama traže domovnice, rodne listove, izvode iz matične knjige vjenčanih, dokaz o izvanbračnoj zajednici ovjeren kod javnog bilježnika...
U stotine čudesa od papira do kojih svaki državni službenik može doći istoga časa klikom miša ubraja se i prilaganje dokaza da je kuća koja je dobila crvenu oznaku o neupotrebljivosti doista srušena, elaborat o rušenju, pa se onda traže građevinske dozvole, odobrenja za građenje... Ako treba rušiti stambenu zgradu, neovisno o tome što je postala opasna, neće ju se rušiti dok predstavnik stanara (koji prethodno mora dokazati da je predstavnik) ne priloži suglasnosti o rušenju svih vlasnika stanova, a uz nju i dokaze da su svi vlasnici zapravo vlasnici...
U Zagrebu gdje sve institucije funkcioniraju priča ne ide. Ljudi ne mogu prikupiti dokumentaciju. A kako će tek na Baniji, gdje je gotovo sve srušeno, mobilnost stanovništva nikakva, a interneta nema? Umjesto da administracija kojom upravljaju ministar Horvat i vječni Željko Uhlir bude na usluzi građanima i za njih riješi svu dokumentaciju, napravila je sve da obnovu učini nemogućom misijom.
Isto je i u drugim resorima. Sjetimo se kako je KB Dubrava još lani na proljeće određena za covid bolnicu, a kada je trebala preuzeti tu funkciju, došlo je do raspada sustava.
Tjednima je nedostajalo osoblja, lijekova, smještajnih kapaciteta, pa čak i posteljine za pacijente oboljele od koronavirusa.
Birokracija u ingerenciji ministra zdravstva Vilija Beroša nije našla načina isplatiti dodatak medicinskim sestrama i liječnicima koji rade s covid pacijentima, a pred Božić su djelatnike covid bolnice u Našicama ostavili bez plaće.
Ništa bolja nije ni birokracija zadužena za robne rezerve koje su pod ministrom gospodarstva Tomislavom Ćorićem. Za nastradale u potresu na Baniji prije su stigli stambeni kontejneri iz Austrije nego iz robnih rezervi. Isto je bilo s grijalicama, krevetima, madracima, hranom...
Na koncu, Vladi je trebalo tjedan dana od razornog potresa u Baniji do proglašenja katarstrofe. Vlada i birokracija idu ruku pod ruku.