Na groblju u Lovasu Jelena Baketa (85) podigla je spomenik na obiteljskoj grobnici. U njoj počiva njezin sin Predrag, poginuo u rujnu 1991., i suprug Stojan, kojega je sahranila prije koju godinu. Jedno je mjesto upražnjeno, ono za Gorana. Jelena ima još samo jednu želju prije nego što i sama ode s ovoga svijeta - samo da joj je sahraniti tog drugog sina. Zvuči strašno jer nijedan roditelj ne bi smio pokopati svoje dijete, za time čeznuti čak, ali ima još jedna, veća bol - ne doznati nikada gdje su ga ostavili oni koji su ga ubili. Ona ne traga od 1991., već od 1945. godine. Tada su joj ubili oca, čiji grob također nikada nije pronašla.
- Ilija je bio najstariji, radio je u miliciji, pa je prešao u policiju. Kum Srbin mu je zapalio kuću, ali je preživio rat. Najmlađi Predrag (25) poginuo je 21. rujna u Tovarniku prilikom napada iz Šida, dok je prevozio ranjene i izbjegle. Naišao je na minu autom. Goran (31) je nestao iz vukovarske bolnice. On je skupljao hranu po trgovinama i dovozio ju ranjenicima. Supruga Stojana, koji je bio matičar u Lovasu, prebili su u dvorištu, ali je preživio - govori gospođa Jelena. Bila je Jelena u Beogradu na suđenju za vukovarske zločine, tamo su pročitali Goranovo ime s popisa putnika za Ovčaru. On, izgleda, ondje nikada nije stigao.
Bili su gadovi
- Rekli su mi neki ljudi da je bio u šestom autobusu koji je nestao. Gdje su ti ljudi, ne zna se. Ne znam tko ga je ubio. Bili su to gadovi, ali o njima ne razmišljam. Nije mi to više važno, samo želim doznati gdje je i sahraniti ga - govori Jelena Baketa.
Sjedimo na trijemu njezine kuće u Lovasu u kojoj je ostala sama. Kako joj je otac, kaže, "ubijen u onom ratu na suprotnoj strani", nije mogla dobiti posao, pa je u kući otvorila krčmu. Danas joj je tu dnevni boravak, šank je ostavila za sjećanja na ta vremena. Na zidu su slike izgubljenih sinova.
Kada se vidjelo da zlo dolazi u srijemska sela Goran je majci, govori nam ona, rekao ovako: Mama, neće ovo biti dobro, mi ćemo proći kao Židovi u Drugom svjetskom ratu. Ona mu ja odgovorila: Gorane, ma nećemo, mi smo si svi dobri.
- Pa godinama smo se ženili međusobno, Hrvati i Srbi, kumovali si. A kada je to počelo, onda sam i sama vidjela što će biti od svega - kaže Jelena.
- O Goranu nakon svih tih godina imam jako malo informacija. Ispričao mi je jedan čovjek o njemu, a nisam ga pitala ni kako se zove, jer sam se jako rasplakala. Prišao mi je i upitao: Jeste li vi Jelena Baketa? Kažem - jesam. Kaže: "Vaš me sin spasio, on je tu radio u bolnici i kada sam ja došao nije bilo nigdje mjesta više, a teško sam bio ranjen. Doveli su me po noći. On se ustao sa svojeg kreveta i ustupio mi ga. Gdje je on tu noć spavao, ja ne znam" govori nam majka Jelena.
- Predrag je bio najmlađi. Bio je oženjen iz Tovarnika, sin mu je imao pet mjeseci, a kćer 3 i po godine kad se to dogodilo. Kada se dogodio napad, Lovaščani su, tko je imao auto, išao po njivama, kupio žene i djecu u bijegu, jer su bježali u Lovas. Jednu turu je dovezao i vratio se po drugu. Jedan iz Tovarnika je sjeo u auto kod njega da mu pokaže put. Naišli su na minu. Predrag je na mjestu poginuo, a taj čovjek je ostao bez noge i bez oka - kaže Jelena.
Otišao bez riječi
Svih ovih godina, a upravo se navršila 31, ova snažna žena traga za istinom o svojemu sinu, a utjecala je svojim istraživanjem i da se kazne počinitelji zločina u Lovasu na suđenju u Beogradu.
- Provela sam osam godina po suđenjima. Bila sam u Nizozemskoj i Njemačkoj, u Australiji sam dala oglas u novine da tražim Gorana, ali nikada nisam dobila nikakvu konkretnu informaciju. Zadnje što znam jest da je pad grada dočekao u bolnici. Bio je na popisu za ukrcaj u autobuse koji su završili na Ovčari, ali on tamo nije završio. Znaju Srbi, samo neće reći. Jedan, koji je s mojim Goranom išao u školu poručio, da dođem njega pitati u Vašicu pored Šida, da će mi on reći. On je bio jedan od optuženika za zločine. Sreli smo se u hodniku sudnice i ja sam ga pitala: "Krnjajiću, čula sam da znaš o mojemu Goranu, pa te molim da mi kažeš istinu, kakva god bila, spremna sam na sve, samo da znam gdje je i da mu pronađem kosti". Rekao mi je: "Ja sam iz Lovasa, Goran je bio u Vukovaru, ne znam ja ništa, a da je bio u Lovasu, svejedno ne bih znao ništa". Onda sam ga pitala: "Imaš li ti djece"? Rekao je: "Imam troje". Kažem mu: "Zamisli da ti jednoga ubiju a drugi ti nestane". On se okrene i ode bez riječi - priča Jelena Baketa.