BILA JE NAJLUSKUZNIJA DVORANA, A SADA TRUNE U SMEĆU Spaladium Arena mjesečno stvara štetu od čak 600.000 kuna

Maleni sat u kontrolnom centru splitske Spaladium arene stao je na otprilike 10.30. Šteta da ne pokazuje i datum, jer bi pokazao da je vrijeme u tom golemom zdanju stalo prije točno godinu dana. Od kolovoza prošle godine najveća splitska investicija teška 70 milijuna eura propada. Zbog dugovanja Hrvatskoj elektroprivredi isključena je električna energija, ne rade crpke koje bi trebale spriječiti prodiranje mora u Arenu, nema vode, nema ničega. Tek poneki zaostali prospekt i pet kovanica od deset lipa u blagajni prodavača karata govore da je ova dvorana imala i svoje svjetlije trenutke prije nego što je postala gradsko ruglo.

Obišli smo Spaladium i uvjerili se da je arena građena 2009. godine uistinu jedna od najsuvremenijih hrvatskih višenamjenskih dvorana koja, zbog niza pogrešaka investitora i vlasti, iz dana u dan trune, a zajedno s njom propadaju i pusti milijuni uloženi u najmoderniju tehnologiju.

Ulazeći u zgradu, ne možemo se oteti dojmu da ulazimo u olupinu splitskog Titanica, dvorane koja je trebala biti nositelj poslovnog i kulturnog razvoja Splita, a koja je udarivši u ledenu santu nesavjesno vođenog javno-privatnog partnerstva počela nezaustavljivo tonuti do dna, odakle je nitko ne želi izvući.

U impresivnoj megadvorani, gdje su svojedobno svirali The Cult i Guns’n’Roses, sada caruju pauci i prašina. Velebne VIP i predsjedničke lože postale su odlagalište stolica, vrijedni strojevi stoje naokolo, a samo na krovu Arene tehnika je vrijedna tri milijuna eura!

Dobar dio te opreme mogao bi se iznajmljivati kako bi se pokrio makar dio dugova, no čini se da to nikome više nije bitno. Da se ovdje nalazi najsuvremenija koncertna tehnologija, prepoznao je jedino Marko Perković Thompson koji je za nedavni koncert na Poljudu unajmio dio pozornice i popratne opreme. Od koga, za koju cijenu, kako i zašto, manje je poznato.

Jedini značajniji događaj koji se u novijoj povijesti odvio u Spaladium areni bio je sajam vojne opreme na kojem su bili bogati industrijalci i ljubitelji oružja. Usporedbe radi, kroz Arenu je, dok je bila otvorena, godišnje prolazilo više od 200.000 ljudi, a nije bilo ulaznice jeftinije od stotinu kuna. Radila je punom parom.

Njezini rukovoditelji imali su niz ideja kako je učiniti još profitabilnijom, pa su već kandidirali Split kao jedan od top-kongresnih gradova u Europi.

Mučilo ih je samo kako smjestiti tisuće sudionika pojedinih kongresa u gradu u kojem kronično nedostaje hotelskog smještaja visoke kategorije, pa su već bili planirali u splitsku gradsku luku dovesti kruzer sa 5000 mjesta i na njega smjestiti sudionike.

Sve to spominjemo kao primjer kako je sve što je Arena mogla biti danas samo nedosanjani san. Izvana izgleda grozno, s nedovršenim trgovačkim dijelom i zahrđalom željeznom armaturom.

U pojedine dijelove eksterijera počelo je prodirati more, a procjenjuje se da je u samo 12 mjeseci, koliko Arena propada, nastala šteta veća od sedam milijuna kuna i raste iz dana u dan.

No, izvana građevina nije ni približno jeziva kao unutra, u desecima mračnih hodnika pokrivenih slojem prašine. Neobično je u tom mraku i pustoši vidjeti vrijedna računala, laserske pisače za ulaznice, telefone i plazma televizore u kontrolnom centru.

Tu su i svlačionice s ormarićima od punog drva, uređeni tuševi, a pogled na samu centralnu dvoranu ostavlja bez daha. Golemo kružno zdanje opremljeno je automatiziranim sjedalima koja se izvlače ovisno o potrebama.

Specifičan dizajn Arene, kao i nijansirane stolice od sive prema crnoj, trebale su stvarati dojam da je zdanje puno čak i kada je u njemu samo tisuću ljudi, a ugodno kada ih je unutra 15.000, što je i puni kapacitet.

U malenu sportsku dvoranu, vrhunski opremljenu za sportove poput košarke i malog nogometa, došle su ptice koje pod zagađuju izmetom.

Na parketima su otvorene zaštitne rupe kako bi se barem usporilo propadanje zbog nadiranja vlage, uslijed neaktivnosti spomenutih crpki.

Na gornjim etažama zgrade su ulazi za posjetitelje i VIP lože. Unutra je kožni namještaj, plazma televizori, tepisi, a duž cijele zgrade raspoređeni su priključci za IT televiziju kako bi posjetitelji, čak i ako zapnu na toaletu, mogli nastaviti pratiti događanje.

No, umjesto tisuća posjetitelja u redu za kartu, sada su tu samo sparina i prašina. Natpisi poput “Parter - 1. kat” ili “Točeno pivo 20 kuna” svjedoče o nekom drugom životu centra koji postaje grobnica poslovnih ideja investitora.

Na njezinoj je gradnji inzistirao bivši premijer Ivo Sanader. Htio je da i njegov Split te 2007., kada su diljem zemlje nicale dvorane za potrebe odigravanja Svjetskog prvenstva u rukometu, dobije takvo reprezentativno zdanje. Sagrađeno je po modelu javno-privatnog partnerstva. Grad Split i tvrtka Sportski grad TPN, čiji su osnivači Konstruktor, Dalekovod i IGH, tada su sklopili ugovor o gradnji zgrade.

Tvrtke su trebale financirati, projektirati i izgraditi dvoranu. Namirile bi se komercijalnim iskorištavanjem centra u idućih 30 godina, nakon čega bi Grad Split postao vlasnikom Spaladium arene.

Do tada, Grad je uz sudjelovanje države trebao pokrivati trošak najma dvorane, taj bi novac konzorcij koristio za plaćanje kredita austrijskoj banci, a IGH se obvezao nadoknaditi svu štetu koju Split pretrpi u slučaju nepoštivanja ugovornih obaveza.

Toranj s trgovačkim centrom i brojnim komercijalnim sadržajima trebao je biti izgrađen tijekom 2011. No, to se nije dogodilo, pa je u travnju prošle godine Sportski grad TPN poslao zahtjev za raskid ugovora.

Grad to nije htio učiniti jer bi tako postao vlasnikom objekta kojem nije dovršen dio koji je trebao donositi najveći profit. Status quo rezultirao je činjenicom da nitko, ni Split ni država, već 24 mjeseca nije bankama platio rate kredita kojim je građena Arena.

Prošle godine stigla je i Porezna uprava i utvrdila da im Spaladium arena duguje više od 2,5 milijuna kuna poreza, zbog čega su blokirani računi.

HEP je isključio struju nakon što je iznos neplaćenih računa premašio 200.000 kuna. Iako se radi o relativno malenom iznosu dugovanja u odnosu na druge poslovne objekte tog kapaciteta, čini se da su u HEP-u (ispravno) zaključili da im je nastavak opskrbe dvorane električnom energijom poslovni promašaj koji na kraju nitko neće platiti.

Tada je IGH otišao u predstečajnu nagodbu i već na prvom ročištu priznao sva potraživanja Grada Splita. Sve to dovelo je Split u situaciju da će, 30 godina prije plana, postati vlasnikom nedovršene Arene u koju bi trebalo uložiti još 40 milijuna eura, a postat će i većinski vlasnici nekad moćnog IGH.

Na taj bi način objekt vrijedan 70 milijuna eura mogao postati gradski za samo 43 milijuna eura, koliko iznosi kredit podignut u bankama. Preostalih tridesetak milijuna poslovni je gubitak spomenutog konzorcija, odnosno novac koji su oni uložili, a trebali ga isplatiti kroz komercijalno korištenje Arene u idućih 30 godina.

U cijelu priču uplelo se i Državno odvjetništvo koje još uvijek istražuje izuzetno zakučast slučaj JPP-a.

Novi gradonačelnik Ivo Baldasar svjestan je da je riječ o gorućem problemu. Ovih dana trebao bi održati sastanak s predstavnicima Vlade na kojem bi se raspravljalo o budućnosti Spaladiuma. U splitskim poduzetničkim krugovima vlada mišljenje da Arenu nije trebalo ni graditi nego je trebalo dograditi postojeće kapacitete.

Zagovaratelji Arene kažu pak da je riječ o ljepotici koja bi uz pametne poteze mogla postati regionalni koncertni, sportski i kongresni centar.

Nevolja će se dogoditi i ako banke odluče naplatiti kamate na 70 milijuna neplaćenih rata kredita. Banke bi, de facto, mogle i preuzeti Arenu, no to im u ovakvoj situaciji nije u interesu. Stoga će Arena još neko vrijeme čekati, propadati i gomilati financijsku štetu.