BAKA U ŠOKU 'Kći (18) mi jeprešutjela da je rodila, a državami je zabranila da vidim unuče'

Centar za socijalnu skrb iz Zagreba dao je na posvojenje dijete koje je lani rodila i još u rodilištu ga se odrekla majka u dobi od 18 godina i tri mjeseca, a da nisu ni provjerili želi li o djetetu brinuti baka, zaposlena žena u dobi od 43 godine!

Teška rastava

- Izvan sebe sam. Jednostavno ne mogu povjerovati da je to moguće i da se tako nešto može dogoditi - kaže baka Maja koja zbog zaštite kćeri i djeteta ne želi otkriti identitet. Radi se o 43-godišnjakinji zaposlenoj u jednoj državnoj tvrtki, s pristojnim primanjima, koja živi s majkom i sinom tinejdžerom u vlastitom stanu od 90 četvornih metara te je, kaže, u svakom smislu sposobna brinuti se o unučetu.

Maja se rastala 2007. godine, kad joj je kći imala 12, a sin dvije godine manje. Sin je nastavio živjeti s ocem, a kći s majkom. S kćerinim ulaskom u pubertet i polaskom u srednju školu počeli su problemi.

- U 2. srednje počelo je s markiranjem, slabim ocjenama, bahaćenjem, inatom. Vidjela sam da je sve krenulo loše i odlučila uzeti stvari u svoje ruke. U njezinoj razrednici pronašla sam saveznicu. Svaka dva tjedna išla sam u školu, uključili su se psiholog i pedagog, i uspjeli smo izvući drugi razred - priča Maja. Mjesec dana nakon početka nastave u trećem razredu - opet raspad sistema.

Sukob s kćeri

- Ništa nije davalo rezultata - ni razgovori, ni stručna pomoć, ni molbe, ni prijetnje. Jedan dan me pozvala razrednica i rekla mi da diže ruke i da će je morati izbaciti iz škole. Pomutilo mi se u glavi, više nisam znala što da radim, gdje da idem, kome da se obratim - priča Maja.

Kad je došla kući, gadno se posvađala s kćeri. Pale su teške riječi s obje strane.

- Potpuno sam izgubila živce i ispljuskala sam je. Opalila sam joj nekoliko šamara. Da mogu vratiti vrijeme, vratila bih. Ali ne mogu. Kad sam je vidjela onakvu, krvarila joj je usnica jer sam je vjerojatno ogrebala prstenom, došlo mi je da iskočim iz kože. Ispričala sam joj se, ali nije više bilo natrag - priča Maja.

Drugi dan njezina je kći otišla školskoj liječnici i prijavila majku za nasilje. Maja je bila na Prekršajnom sudu i platila kaznu.

- Priznala sam krivnju. Ja sam to učinila. Sutkinja je rekla da sve razumije te sam kažnjena minimalnom kaznom od 2000 kuna - priča.

Međutim, toga dana njezina se kći nije vratila kući. Pokupila je stvari i otišla živjeti k ocu, s kojim je do tada odbijala svaki kontakt. U međuvremenu se sin doselio k mami, a kći je ostala kod oca. I sudski su promijenili odluku o tome s kojim će roditeljem koje dijete živjeti. Kći je više nije željela vidjeti.

A onda je u proljeće 2014. godine na Majinu adresu stigla zdravstvena knjižica s njezinim prezimenom i nepoznatim imenom. Mislila je da je neka greška i nije o tome puno razmišljala. Pravi šok uslijedio je mjesec dana kasnije kad joj je prišla poznanica i razgaljeno joj čestitala što je postala - baka!

Šokantan susret

- Jedva sam se održala na nogama. Moja kći je rodila, a ja to ne znam. Tlo mi je izmaknulo pod nogama. Ni ona, ni bivši muž nisu mi ništa javili - priča Maja. Istog je dana saznala da je kći još tijekom trudnoće odlučila da će dijete dati na posvojenje te da je dijete iz rodilišta izravno otišlo u dom za djecu.

Izvan sebe, počela je obijati vrata svih mogućih institucija, ali ostajala su zatvorena. U nadležnom centru za socijalnu skrb su joj rekli da je - došla prekasno jer su svi rokovi za žalbu već prošli te da ona nije - stranka u postupku.

‘Što ako joj bude žao?’

- Pa kako je to moguće? Bili su iznenađeni što sam uopće došla uz opasku “Vi to niste trebali ni saznati”. Kad su vidjeli jedva punoljetnu djevojčicu s nizom problema, nije li normalno da provjere ima li podršku nekoga od obitelji i ima li nekoga tko joj može pomoći? Jer ona ne može znati što znači odreći se djeteta i svaki dan svojeg života pitati se gdje je i s kim je. Ne može to znati jer ona je dijete. Za par godina smirit će se, sabrati, može postati dobra majka. U burnim je, ludim godinama, ali i one će proći - kaže baka.

Nema, kaže, institucije u kojoj nije bila, međutim nije mogla ni saznati gdje je dijete i što se s djetetom događa. Pretpostavlja da je prekršajna presuda glavni razlog što je centar nije uzeo u obzir.

- Ako je to njima dokaz da zlostavljam djecu pa da me zbog toga ni ne obavijeste da mi unuče daju na posvojenje, kako nisu ni provjerili kako je mojem maloljetnom sinu koji živi sa mnom - pita se Maja.

S ovim je slučajem upoznato i Ministarstvo socijalne politike i mladih.

- Čekamo punu dokumentaciju. Iz kraćeg izvješća koje smo primili proizlazi da je zakonska norma ispunjena, no treba utvrditi je li odluka donesena u skladu s najboljom praksom i je li vođena najboljim interesom i dobrobiti djeteta i vrlo mlade majke - kažu u Ministarstvu.

Neslužbeno doznajemo da postoji niz otvorenih pitanja: zašto centar nije kontaktirao baku ili temeljem čega je zaključio da je davanje djeteta na posvojenje bolje od stručnog rada na poboljšanju odnosu bake i majke.

Tek trebaju vidjeti što se može poduzeti utvrdi li se da je centar napravio ozbiljne propuste: dijete je, naime, već s posvojiteljima.