Azra Imamović o zatvoru u Zambiji: ‘Nismo smjele plakati, sve je bilo puno žohara, muha i paukova‘

Gost emisije HRT-ove Nedjeljom u 2, koju vodi i uređuje Aleksandar Stanković 18. lipnja je Zoran Subošić, posvojitelj djeteta iz Konga.

Zoran Subošić u emisiji govori o višemjesečnom prisilnom boravku u Zambiji, zatvoru, kaotičnom suđenju te neizvjesnosti koja je pratila četiri hrvatska para u pokušaju da postanu roditelji.

U prilogu prije intervjua govorila je njegov supruga Azra Imamović Subošić

- Pokušavali smo godinama imati dijete, išli u Petrovu i privatno, to je postalo iscrpljujuće za meni i Zokija, koji je osjećao krivnju što ja moram prolaziti kroz to, a on ne može pomoći. Sjedili smo kraj mora, kad je on predložio da možda usvojimo dijete, rekla je.

Potom je pričala o samoj djeci koju su hrvatski parovi posvojili.

- Brzo su se sva djeca opustila, Mariella me drugi dan počela zvati mama, nju su pripremali za to, imala je našu fotografiju. Djeci smo objasnili gdje idemo, "idemo doma", u avion. No, na aerodromu smo zaustavljeni, skinuli su nam prtljagu iz aviona i odveli nas u ured na ispitivanje, poslije smo išli u policijsku stanicu. Najgore mjesto na svijetu je taj pritvor, zmazano bez prozora, ogromni žohari, pauci, nema vode, nema svjetla, pokrivale smo se maramama da nas ne pikaju komarci zbog malarije. Nisam znala ni gdje je Zoki ni Mariella, to je bilo najgore, govori dalje.

- Imali smo vodu i kruh za jesti, nismo razmišljale ni o čemu osim o muževima, o djeci, ali smo se dogovorile da ne smijemo pričati jer bismo odmah plakale, a tamo se ne smije plakati. Bilo nas je 50 u jednom malom prostoru. Po noći se plače kad ne možeš spavati, samo čuješ žene kako plaču. To je kao štala, nema tekuće vode, polijevaš se iz kantice, malo dvorišta je ograđeno zidom, a u njemu kolju kokoši, dok nam milijarde muha ulaze u nos i oči, kaže.

Ispričala je i kako je izgledao trenutak iz sudnice kad su doveli djecu.

- Kad su doveli djecu svi smo plakali - sutkinja je vidjela njihovu reakciju. Mariella je slala pusice, sutkinja je rekla da je ovo emotivan moment, a od strane djece se vidi prepoznavanje.

Za kraj je rekla:

- Predivno nam je sad, s prijateljima smo i s obitelji, ono za čim smo čeznuli šest mjeseci sad je stvarnost, divno je biti doma.