U splitskom HNK dramske premijere su rijetke, ali opet ne treba žaliti da ih nema više, jer kad se zaposleni i trgnu iz drijemeža i nešto naprave, to obično ne valja ništa. Pet do sedam puta daje se to ništa za šačicu neustrašivih pretplatnika, koji nakon predstave ne znaju reći što su gledali, nego samo zgranuto i u tišini uzimaju kapute od garderobijerke i bježe dok ih tkogod nije upitao kako im se svidjelo. Ta ustanova u centru godinama je već bez svrhe i smisla, žalosno preživljava na budžetu grada i države ne služeći zapravo nikome. Ipak, ne može se kazati kako tu nema drame, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Hoćemo reprizu!
Nema je samo na programu, dosadno je tek na sceni, a uokolo, u stražnjem dijelu zgrade, sve pršti od tragedija frustriranih antitalenata i komedija o bijednom političkom ulizištvu. Jedna takva predstava dogodila se u petak navečer u kazališnom bifeu, gdje je šef Opere pijan prijetio da će najuriti klarinetista s posla, a rečeni se duhač prepao i zvao policiju, koja je izgrednika zatim odvela u stanicu i do jutra ga zadržala na triježnjenju. Taj skandal Ivice Čikeša bio je uzbudljiviji od gotovo svega što je u posljednjih deset godina igralo u HNK Split i prava je šteta da se za to nisu prodavale ulaznice.
Dobro, za đake se predstava nije mogla davati, jer je sadržaj neprikladan za maloljetne osobe, no među odraslim ljubiteljima teatra nesumnjivo bi se našlo mnogo zainteresiranih i svakako valja tražiti da se stvar reprizra. Možda tek sa sitnijim dodacima i preinakama. Ako smijem predložiti, ja bih da se pijanom baritonu Čikešu u ruke stavi sablja, klarinetist Srđan Benzon naoruža helebardom, a organi reda ne žure s intervencijom.
Priča bi se, osim toga, mogla i uglazbiti. Kad već imamo opernog baritona, bila bi šteta to ne učiniti. Zamislite kakav bi to krasan prizor bio: Čikeš se s čašom travarice u ruci lagano ljulja za šankom i dubokim glasom prijeti: “Diii jeee taaj Beeenzooon, jeeebeeem liii muuu maaamiiicuuu! Krviii ćuuu muuu seee naaapiiit!”, a Benzon šćućuren iza stupa žalostivo pišti u klarinet.
Zatim ide prizor u kojemu Ivicu Čikeša dvojica pozornika dovode u stanicu i traže da se podvrgne alkotestiranju, a on teatralno odmahuje i pjeva: “Moooliiim vaaas liiijeeepooo, gooospooodiiineee, aaaliii jaaa niiisaaam piiiooo.” Ujutro kad su ga pustili, ravnatelj splitske Opere zaista je tvrdio kako nije bio pijan, premda je policijska glasnogovornica jasno rekla da je građanin I. Č. zadržan “do prestanka djelovanja opojnog sredstva”. I. Č. zatim je nešto promijenio svoju priču i priznao da jest, nije da nije, popilo se tu večer, ali nije ovo Saudijska Arabija da se čovjek ne može opustiti uz čašicu ili dvije.
Takozvani stručnjak
Prijetnje kolegi, unatoč svjedocima, i dalje odlučno negira. I možda je zaista iskren dok to tvrdi. Možda se, znate kako to s pijanstvom često bude, čovjek naprosto ne sjeća. Opisana afera dogodila se dva dana nakon što se intendant Duško Mucalo svečano oprostio s Kazalištem i zapravo je krasno legla na kraj njegovog dvogodišnjeg mandata.
Pijane prijetnje i policijsko triježnjenje, dvije tako prepoznatljivo kerumovske svinjarije, savršeno zaokružuju eru u kojoj je jedan nabusiti, neodgojeni i neškolovani siledžija, ne mareći za kvalifikacije, u javnim službama zapošljavao rodbinu i prijatelje, velikodušno čašćavao funkcijama kao gemištima.
I Čikeš i Mucalo stekli su položaj i čast jednog sunčanog subotnjeg jutra za visokim stolom na rivi ispred Vjeke i prikladno je da sada dijele sudbinu svoga posrnulog pokrovitelja. Duško Mucalo ipak se ne miri s time. Opraštajući se pred novinarima u srijedu žalio je kako su ga prepoznavali samo kao Kerumovog čovjeka, a novinari su ga u nelagodi gledali i nijedan nije našao potrebnim komentirati ovo drsko izvrtanje činjenica. A valja ipak reći, Duško Mucalo ravnanje Teatrom zaista je dobio jedino zahvaljujući činjenici da je bio Kerumov čovjek.
Ni u jednoj drugoj prilici, nikome osim Željku Kerumu na kraj pameti ne bi bilo da uzme Mucala za intendanta i stvarno je glupo i nepošteno da se ovaj sada izdaje za kazališnog stručnjaka koji se nametnuo svojim rezultatima, nezavisno od političke moći. O mome radu nešto će reći povijest, zaključio je naposljetku Mucalo žalosno, kao da povijest nema drugog posla nego njega pamtiti. Bit će zaboravljen, i bolje mu je da ga u HNK što prije zaborave, kao Čikešovu pizdariju u pijanstvu, zaključuje Tomić za Slobodnu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....