Ante Tomić o Tuđmanu: Kakav nemoralni i bešćutni gad moraš biti da bi sjeo za stol s ubojicom svojih ljudi

Mnogo je vremena prošlo, ali ja ne prestajem žaliti za jednim savršenim trenutkom u prvoj polovici 1992. kad je Hrvatska držala baš sve pobjedničke karte u rukama. Srpski je otpor bio slomljen, naše su snage u svakom smislu bile premoćnije, brojnije, naoružanije i motiviranije, a političke prilike upravo nisu mogle biti bolje.

Živjeli smo u moralnom zanosu naroda koji brani svoje kuće i dvorišta, a takav nam je bio i međunarodni ugled.

Za čitav svijet bili smo zemlja u ispravnom, pravednom ratu. Sve adute sudbina je tada podijelila Franji Tuđmanu.

Vojska mu je bila u strahovitom zamahu, nabrijana da najuri i JNA i martićevsku i arkanovsku bandu, prvo sa svoga teritorija, a zatim ih, u savezu s Bošnjacima, porazi i u BiH, da u nekoliko mjeseci razjebe sva Miloševićeva četnička govna.

“Pred sam Božić 1991. u operativnom središtu zazvonio je telefon”, pripovijeda u subotu u Jutarnjem listu Petar Stipetić .

“Javio sam se, a na drugoj strani je bio zapovjednik Banjalučkog korpusa general Nikola Uzelac. Prepoznao me je: ‘Pero, molim te, zaustavi to. Narod je u stampedu.’ Odgovorio sam mu: ‘Nikola, ne mogu ti ništa obećati, ali za tri dana pripremi kavu. Evo nas u Banja Luci.’ Nisam blefirao.

Tada smo zaista za tri dana mogli ući u Banja Luku.” Da je Franjo Tuđman u tome fenomenalnom trenutku poslušao nekolicinu svojih razboritijih vojnih zapovjednika, Hrvatsku bi poštedio iduće tri godine rata, a na Bosni vjerojatno ne bi trulila maligna izraslina Republike Srpske. Smrvio bi neprijatelja čisto i bez mrlje i sve nas učinio ponosnima.

Narod mu vjerojatno ne bi ozbiljnije zamjerio ni da se nakon toga okrunio i sina Miroslava proglasio princom nasljednikom.

No, Tuđman je bio što je bio, svojeglava, nedokazana, budalasta prznica, bolesno fiksirana na zamisao širenja hrvatskoga državnog teritorija.

Bacio je svoje sjajne pobjedničke karte, okružio se hercegovačkim radikalima i gurnuo nas u agoniju rata s Bošnjacima, krvavu pustolovinu u kojoj smo izgubili i zanos i čast i međunarodni ugled.

Sad je kasno

Savezništvo s muslimanima obnovio je tek tri godine kasnije, kada su oni, da se ne lažemo, vojno potukli snage HVO-a i kada je uništen život desecima tisuća srednjobosanskih Hrvata, a oni u Hercegovini zaustavljeni u trajnoj frustraciji, u raskoraku između ambicija i mogućnosti.

Umjesto da Stipetić pije kavu u Banjoj Luci, tamo su otišli Bobetko i Boban da s Ratkom Mladićem dogovaraju prodaju nafte.

Kako je to izgledalo, prilično nam zorno ilustrira dnevnički zapis Ratka Mladića o jednom razgovoru s Momčilom Perišićem: “Pozdravio te Slobo.

U ponedjeljak 10. januara 1994. treba da prihvatiš nekoga iz Hrvatske koji će doći u Sanski Most radi potpisa o isporuci nafte.” Nešto kasnije Mladić će se i sam susresti sa Slobodanom Miloševićem i zabilježiti njegova opažanja: “Ja sam s Tuđmanom dugo razgovarao, on je politički glupak, ali je u teškoj situaciji...”

Nisam mogao suspregnuti gađenje čitajući ove strašne rečenice. I bilo me je iskreno sram, premda u životu nisam glasao ni za Franju Tuđmana ni za HDZ. Slobodan Milošević nije bio čovjek velike pameti, ali njegova opaska da je Tuđman “politički glupak” perfektno je točna.

Trebaš zaista biti glupan da bi vjerovao da se sa Slobodanom Miloševićem išta ljudski možeš dogovoriti. Trebaš biti vrhunski kreten da bi odbacio političke i vojne adute kakve je Franjo Tuđman 1992. odbacio.

Osim toga, kako je samo imao obraza? Ratko Mladić već je tada, 10. siječnja 1994. kad je dočekivao naše biznismene u Sanskom Mostu, bio dokazani ratni zločinac odgovoran za granatiranje Zadra i Šibenika, bio je krvnik iz Škabrnje i Prkosa. Gotovo sam pljunuo u novine.

Kakav nemoralni i bešćutni gad moraš biti da bi sjeo za stol s ubojicom svojih ljudi, svojih hrvatskih vojnika i civila, žena i djece i s njim, kao da ništa nije bilo, ugovarao prodaju nafte za tenkove i oklopne transportere, kojim će Ratko Mladić dalje ubijati nove vojnike i civile, žene i djecu, samo ovaj put u Srebrenici.

Evo izbora

Predizborno je vrijeme i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici posljednjih dana mnogo govore kako se trebaju vratiti na svoje ishodište, natrag u devedesete, u slavno doba prvoga hrvatskog predsjednika.

Kada vam netko spomene mudrost, čistoću i nevinost tuđmanizma, sjetite se ovih epizoda s Ratkom Mladićem, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.