Na rubovima naših cesta iz trave izviruju spomenici poginulima u prometnim nesrećama, u granitu urezani portreti, većinom muškaraca, bez izuzetka vrlo mladih. Nose jakne od džinsa i fudbalerke. Obično je tu i kratka pjesma, jer našem narodu nema prave tuge bez lirike, nekoliko rimovanih stihova kojima majka i otac opisuju očaj i besmisao življenja bez svojih sinova.
Potresni su ti mali crni miljokazi, osobito ako i sami imate dijete. No, po duši govoreći, mnogo ih je poginulo baš krivicom majke i oca. Pustite li maturanta za upravljač snažnog automobila, nije sasvim neočekivano da vas u bliskoj budućnosti usred noći probudi policija. Razveselite li šesnaestogodišnjeg krizmanika motociklom, možete mu ustvari napraviti i legitimaciju darovatelja organa.
Ima roditelja koji su totalni idioti, ali to nikad ne shvate. Čak ni kad naprave sranje. Na groblju uplakani i raščupani trgaju sa sebe odjeću, do neba vapijući: "Zašto? O, zašto, milostivi i veliki Bože? Zašto je moj mali zauvijek otišao? Tko je to mogao i pomisliti kad sam mu na kraju sedmog osnovne kupio BMW Z4 Roadster sa širokim felgama, automatskim mjenjačem i tri stotine četrdeset konjskih snaga?"
Ludosti s fejsa
Oni su svome djetetu, naravno, željeli sve najbolje. Upravo kao i očevi i majke koji ne žele da se njihovi mališani cijepe tvrdeći da je to za njihovo dobro. Roditelj ima pravo odlučivati o sudbini svoga djeteta, viču protivnici vakcinacije, blaženo nesvjesni da ponavljaju argument kojim se opravdavao do jedan obiteljski nasilnik.
Kao da je jednom bilo da je ćaća malome izbio bubrege, a kasnije se iskreno naljutio ako bi tkogod posumnjao u njegove najplemenitije namjere, vičući da ga cijela policijska stanica čuje: "Ne moreš ti, čoviče, moje dite volit više od mene."
Tragična je istina da se za rađanje i podizanje djece ne traži nikakva dozvola, potvrda o duševnom zdravlju i nekažnjavanju, već je pušteno da to radi tko god hoće. I debili i geniji, i razumni i manijaci, i turbo folk pjevači i starčevićanci, svi uživaju jednako pravo na produžetak ljudske vrste. Srećom, ipak, s potomstvom ne možete činiti što vas je volja, već će se država sa svojim institucijama i zakonima umiješati procijeni li da je dobrobit maloljetnika ugrožena.
Pomisli li tkogod, na primjer, da njegovi ne trebaju tablicu množenja i velika i mala pisana slova, nadležni će se potruditi da djeca svejedno pođu u školu. Vlast će se suprotstaviti ocu koji drži da njegov dječak može sasvim dobro upravljati motornim vozilima, kao i onome koji snažno vjeruje u pedagoški potencijal desnog krošea.
Kako god vam grubo i bezdušno zvučalo, niti očevi i matere znaju što je za njihovo dijete najbolje, niti bi oni trebali o tome presuđivati. Dapače, mnogo bi djece, u njihovom najboljem interesu, valjalo izolirati od budala što su ih donijele na svijet.
Ta pogledajte samo demonstrante protiv obaveznog cijepljenja. Što oni zaista znaju o tome? Koliko se njih informiralo barem o dugotrajnim i bolnim komplikacijama što obično dođu s ospicama, ili o čeličnim plućima u kojima katkad nepovratno završe oboljeli od dječje paralize, oduzeti od vrata nadolje, nesposobni i disati?
Stoljeća su nam trebala da pobijedimo strašne bolesti. Najbolji među nama neumorno su učili i trudili se, posrtali i dizali se, ciglu po ciglu gradeći znanstveno djelo koje je svijet spasilo od zaraza, a sada bi to veličanstveno naslijeđe svih ljudi valjalo cijeloga odbaciti - zbog čega? Zbog nekakve ludosti koju je na fejsu nadrljao napušeni Ivan Pernar?
Ljekovitost mokraće
Uvredljivo je to slušati, naročito ako živite u jednoj zemlji gdje je srednji vijek zapravo trajao sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, gdje su neuhranjena i nečista čeljad umirala poput muha i dobrim se prosjekom smatralo ako bi vam od sedmero djece preživjelo troje.
Tko zna koliko nas postojanje duguje herojskom podvigu onih liječnika koji su seljake naučili kako valja prati ruke i prokuhavati mlijeko, i kako mokraća, suprotno raširenom vjerovanju, nema nikakvih ljekovitih svojstava, i koji su te nepismene, zapuštene jadnike, važnije od ičega, cijepili.
Da se oni tada nisu cijepili, nas bi danas bilo mnogo manje. Ne bi nas vjerojatno bilo ni da se okupimo na demostracijama protiv cijepljenja.
U apsurdnom obratu, seljaci su preživjeli da bi se danas neodgovorno zaigrali sa životima svoje djece, uskratili im civilizacijsku pogodnost u kojoj su sami uživali i naposljetku možda na crnom granitu prikladno, osjećajno sastavili:
Otišao si, sine mili,
nisu te cijepili roditelji debili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....