Teško bih mogao zamisliti mržu, neprikladniju i blesaviju riječ nego što je pretvorba. Riječ mi ne zvuči loše u kemiji ili fizici, kad se govori o sili, energiji, metalima ili kiselinama. Pretvorba je dosta dobra da opiše i onog Kafkinog činovnika koji se jedno jutro probudio kao kukac, ali nazvati imenicom tako širokog značenja promjenu vlasništva poduzeća iz društvenog u privatno zaista je mogao samo potpuni jezični diletant kao što je bio Franjo Tuđman.
No, možda je upravo to bio smisao, jer su većina poduzeća u takozvanoj pretvorbi prošla baš kao Kafkin Gregor Samsa. Jednom velike i uspješne tvrtke probudile su se izvrnute na leđima, bespomoćno trzajući nožicama. Možda i tisuće takvih, užasavajuće jednakih priča čuli smo u posljednjih dvadeset godina, bez razlike je li se radilo o trgovačkim ili ugostiteljskim poduzećima, tvornicama ili škverovima i jedva da bismo u slučaju “Konstruktora” našli išta što je odstupalo od pljačkaške pretvorbene matrice.
Svejedno, ja sam se našao začuđen kao dijete kada sam ovih dana u novinama čitao kako su to Žderić und Jaranen napravili, za kakav su sitniš maznuli nekretnine i stotine bagera, buldožera i dizalica splitskog građevinskog giganta. Jedno jutro, novcem od spize, čovjek je postao krupni poduzetnik. “Kupio sam ‘Konstruktor’”, objavio je Žderić ženi. “A kruv i mliko?” upitala je ona. “O, šit!” pljesnuo se on po čelu.
Dobro, pretjerujem, nije bilo tako jednostavno. Čitajući o zamršenoj razbojničkoj operaciji prebacivanja imovine na izmišljena poduzeća, privatizaciju “Konstruktora” prije bih nazvao iluzionističkim trikom. Željko Žderić je publici pokazao da nema ništa u rukama, kao što ništa nije ni imao, pred svima je prevrnuo džepove i pucnuo prstima.
“Dame i gospodo, ladies and gentlemen, Mesdames et Messieurs, meine Damen und Herren”, povikao je tada svečanim glasom Ivica Mladineo, mađioničarev asistent u prugastom odijelu s polucilindrom, “sad ćete vidit magiju koja je zadivila rog Afrike, Daleki istok, Australiju i obe Amerike.
Je’n! Dva! Tri!...” Orkestar je zasvirao tuš, a Željko Žderić je iz maločas praznog džepa teatralno izvukao potpisan dokument o vlasništvu “Konstruktora”. Kada otkrijete kako je “Konstruktor” privatiziran, morate se upitati zašto je to bio baš Željko Žderić. Zaista, što se novca tiče, mogao je to biti bilo tko sa solidnijom ušteđevinom u njemačkim markama, svotom koju gotovo svatko drži na banci da bi na pazaru auta jednom kupio polovni audi.
No, to je sasvim pogrešan način razmišljanja, tipičan za bojažljive naivce što vjeruju da moraju imati pare da bi nešto kupili. Samo se malene, beznačajne stvari zapravo kupuju pravim novcem. Da biste stekli vlasništvo nad nečim tako golemim kao što je poduzeće sa stotinama građevinskih strojeva, morate raspolagati vrijednošću koja je duhovna, sasvim nematerijalne prirode...