Najveća potraga ikad
Međutim, upravo je slučaj nestale Drnišanke dignut na nacionalnu razinu i pretvorio se u najvažniju i najopsežniju potraga u povijesti zemlje. Čak 1200 tragača i 90 inspektora radilo je na 2,5 milijuna kuna vrijednom slučaju. Prvi je put osnovan Nacionalni stožer za potragu u Šibeniku, i isušeno jedno jezero (Brljan). Antonia Bilić nije tipična nestala osoba. Za razliku od klasičnih slučajeva nestanaka koji se uglavnom svode na bjegove i skitnju tinejdžera, starijih osoba koje odlutaju iz svojih domova i slično, ona je oteta. A oteo ju je psihopat koji je u 16 godina u tri države napao najmanje pet žena. Angažman obitelji Bilić, prije svega sestara u medijima, slučaju je dao specifičnu težinu.
Sada kada je nakon 540 dana slučaj zaključen, u javnosti se postavlja čitav niz pitanja na koja nadležne institucije, policija ili sud nisu dovoljno jasno odgovorili. Slučaj Bilić najprije je većim dijelom bio tajan zbog osjetljivosti policijske istrage, a suđenje je bilo zatvoreno za javnost, među ostalim i zbog želje obitelji Bilić.
Obrazloženje
U javnosti je stoga nastala zbrka.
Sedam ključnih pitanja
Zašto je kabina bila puna krvi, a utvrđeno je da je Antonia zadavljena? Kako sutkinja zna što su Paravinja i Antonia razgovarali u kabini? Zašto je Paravinja osuđen, a nema tijela? Pitanja su se dodatno nagomilala ovog tjedna kad je pronađeno tijelo nesretne djevojke kod sela Fulaje, na mjestu gdje ju je policija već dvaput tražila.
Jutarnji list slučaj nestanka maloljetne maturantice pratio je od prvog dana, pa smo u suradnji s vještacima, istražiteljima i na temelju vlastitih saznanja sve propuste, nejasnoće i činjenice grupirali u sedam ključnih točaka.
1. S kojim je dokazima raspolagalo sudsko vijeće Županijskog suda u Šibeniku i što su utvrdili vještaci na suđenju?
Vještaci za telekomunikacije prvo su usporedili “putovanje” mobitela Dragana Paravinje i Antonije Bilić, čije su signale zabilježili lokalni repetitori uz ceste kojima je Paravinjin kamion prolazio. Ispostavilo se da se poklapaju i prostorno i vremenski. To se vještačenje poklopilo s nalazima prometnog vještaka koji je vrlo precizno po tahografu i snimkama nadzornih kamera rekonstruirao kretanje Paravinjina kamiona. Krunski svjedok Frane Bilić vidio je Antoniju kako ulazi u Paravinjin kamion.
Forenzičari su u kabini kamiona pronašli biološke tragove Antonije BIlić, pramen kose i krv. Količina krvi koju su pronašli ukazivala je da Antonia nije mogla preživjeti napad. Činjenica da je krv Paravinja pokušao očistiti kemijskim sredstvom ukazivala je na to da je svoj zločin pokušao pomno zataškati. Istražitelji su od njega izvukli službeno priznanje pred odvjetnicima u Banjoj Luci koje je uvršteno u spis kao dokaz. Dotad je u proteklih 16 godina za istovjetna kaznena djela pokušaja silovanja i silovanja već triput osuđen u Srbiji i BiH, što mu je dodatna otegotna okolnost. Tako je zatvoren krug indicija koje su detaljnu potvrdu dobile na sudu kroz dokaze i vještačenja.
2. Zašto je iskaz Dragana Paravinje prihvaćen kao dokaz, a nije u cijelosti bio točan i kasnije ga je povukao?
Dragan Paravinja rekao je da je Antoniju povezao kamionom, napao i udavio jer se otimala i vrijeđala ga. Opisao je kuda je putovao dan prije otmice, gdje je spavao, kuda se kretao neposredno nakon ubojstva koje je detaljno opisao, uključujući i razgovore s Atonijom.
Sve to detaljno se poklapalo s nalazima telekomunikacijskih, prometnih i forenzičkih vještaka i s biološkim tragovima u kamionu.
Nadajući se da ga bez tijela ipak neće moći osuditi ili će to učiniti puno teže, policiju je poslao na jezero Brljan iako je tijelo od odbacio kod Modruša. Istražitelji koji su ga ispitivali u Banjoj Luci otkrili su nam da je njegov iskaz bio uvjerljiv i točan sve do trenutka kad je spomenuo Brljan. Iako ga nisu poligrafski testirali jer je to nekoliko puta odbio, odmah su, tvrde, uočili da o Brljanu laže.
Jezero su ipak isušili kako bi isključili svaku mogućnost da je tijelo tamo, zatim priliku za nove Paravinjine manevre i osudu javnosti da istraga nije temeljita.
Sudsko vijeće njegov je iskaz u spis stoga prihvatilo kao valjani dokaz. Tvrdnju da je iskaz iznuđen odbacili su dijelom zato što su sudski vještaci i psiholozi Paravinju označili kao psihopata, patološkog lažljivca i manipulatora.
Sukladno tome sutkinja je taj iskaz, pa i dijaloge iz njega uvrstila u presudu. Činjenični opis izmijenjen je u dijelu kad je sutkinja Nives Nikolac ustvrdila da je tijelo bacio na nepoznatu lokaciju, a ne na Brljan.
3. Kako je Paravinja osuđen na 40 godina zbog ubojstva, a tijelo još nije bilo nađeno?
Iako nije uobičajena, osuđujuća presuda Draganu Paravinji za ubojstvo Antonije Bilić, bez njenog tijela, nije presedan niti je prva takva donesena u Hrvatskoj. Pravni stručnjaci tvrde: ako su dokazi dovoljno jaki i krug indicija zatvoren, tijelo nije ključno pri izricanju presude.
U stručnom radu Gojka Markovića i Josipa Pavličeka iz MUP-a stoji: “Uvriježeno je mišljenje da nema presude za ubojstvo bez tijela kao glavnog dokaza, čime se vode i počinitelji koji tijela stoga i skrivaju. No to vrijedi samo kada nije prikupljeno dovoljno dokaza i kada krug indcija nije zatvoren.”
Navode i tri primjera nestalih tijela iz novije hrvatske povijesti. Županijski sud u Dubrovniku je 1998. godine Mustafu Kuralića proglasio krivim za ubojstvo supruge Dragice iako njezino tijelo nikad nije nađeno. Velikogorički sud je 2004. godine presudio Ivanu Sokolčiću zbog ubojstva Nataše Sokolčić, čije je tijelo zakopao ispod autoceste u izgradnji. Tijelo Franje Vrčkovića je pak bacio u odlagalište građevinskog materijala. Ni jedno tijelo nije pronađeno, ali zbog krunskog svjedoka i dovoljno dokaza završio je u zatvoru.
4. Kako je moguće da je tijelo nađeno kod Modruša, a ne na Brljanu?
Možda i najveći propust istražitelja.
Policija je znala sljedeće - Paravinja se Antonijina mobitela riješio kod Modruša. Njezinu torbu bacio je kod Modruša. Na tom području, već tada je pokazivalo vještačenje kamiona, ugasio se tahograf na 22 minute. A priznanju da je tijelo bacio u Brljan, kako su nam sami otkrili, nisu u potpunosti povjerovali, a da se nije zaustavio kod Brljana potvrdili su i prometni i telekomunikacijski vještaci. Policija ipak isušuje Brljan, pretražuju Krku bespilotnom letjelicom i slovenskim vojnim sonarima, a zapostavljaju Modruš, lokaciju na koju je danima upozoravala i obitelj Bilić.
Na takve i slične propuste upozoravao je i odvjetnik Vinko Ljubičić, koji je istaknuo Modruš i crnu rupu od 22 minute. U tom vremenu mogao je stići na sve tri ključne lokacije - odmorište Modruš na autocesti, mjesto istovara za kamione kod Ogulina i Fulaje, kod kojeg je na ugibalištu pronađen kostur. Do svake od njih Paravinja je mogao doći u te 22 minute od odmorišta.
5. Zašto je kabina kamiona bila puna krvi, a u presudi stoji da je Paravinja Antoniju udavio?
Istražitelji su Jutarnjem otkrili kako je kabina kamiona bila puna krvi, a da su forenzičari samo manji dio iskoristili za DNK analizu. Iz kamiona su nestale i zavjese i alat pogodan za plitko zakopavanje tijela. Paravinja je mrlju pokušao očistiti kemijskim sredstvom. U javnosti se tada pojavila zbrka jer je ispalo da su nađene samo dvije ili tri kapljice njene krvi, iz čega je izvučen krivi zaključak da bi još mogla biti živa i negdje zatočena. Pravu istinu otkrio nam je odvjetnik Vinko Ljubičić, koji je objasnio kako je krvi u kabini bilo u količinama prevelikim da bi žrtva mogla preživjeti toliki gubitak. Tada se pojavilo pitanje otkud uopće krv ako je riječ o davljenju.
Vještakinja je na sudu dala objašnjenje: kod naglog i agresivnog davljenja, ne samo da je moguće nego je i vrlo izgledno da će poteći krv. Forenzičari su pronašli mrlju koja nije bila kapljičasta, odnosno krv nije poprskana po kabini, već se razlila iz tijela žrtve.
To se događa, istaknula je vještakinja, kod takvog agresivnog davljenja. Krv u takvim slučajevima osim iz vrata može poteći i kroz usta, nos i uši.
6. Što je točno utvrdila DNK analiza kostiju i kako je to učinjeno?
Kosti nađene u Fulaju su Antonijine, potvrdili su u četvrtak dr. Davor Strinović, predstojnik Zavoda za sudsku medicinu, i Milovan Kubat, voditelj DNK laboratorija.
Kosti su prvo prebačene u Zavod, a Centar Ivan Vučetić dostavio im je nesporne uzorke članova obitelji i njihove genotipe.
Zatim su na Zavodu analizirali genomske DNK uzorke kosti i zuba. Isto su radili i na kosi, ali detektirana količina DNK nije bila dovoljna da bi se dobio genotip iz kose. Nakon usporedbe genotipa nestale osobe i članova obitelji došli su do statističke vjerojatnosti od 99,999999999 posto da posmrtni ostaci pripadaju Antoniji Bilić. Iako se nagađalo da bi prvi rezultati mogli biti gotovi tek u ponedjeljak, posao je odrađen znatno ranije jer su u Zavodu imali svjež uzorak, ali i ispunjene druge uvjete potrebne za pozitivnu DNK identifikaciju: posmrtne ostatke, dobar genotip, što je stvar laboratorija, te referentne uzorke od članova obitelji. Na temelju kostiju vještaci nisu uspjeli naći nikakve tragove koji bi upućivali na uzrok smrti.
7. Je li bilo propusta nadležnih institucija i službi i koji su?
Svjedoci su Jutarnjem potvrdili da službenik koji je primio prijavu o nestanku nije to proslijedio kolegi u popodnevnoj smjeni. To je usporilo istragu. U provjeravanju stotine kamiona policija je Paravinju u idućim danima dvaput zaustavila i pustila. MUP je ove podatke službeno demantirao kao i tvrdnju obitelji da je službenik iz Obrovca nehotice Paravinju natjerao u bijeg u BiH. Taj ga je pozvao na razgovor oko spora s poslodavcem, nakon čega Paravinja bježi. Pri bijegu u Donjim Srđevićima, umjesto da mjesto opkoli i uhiti ga, policija Republike Srpske poslala je samo jednu patrolu, koju je uočio i nestao. Iako su dvaput pretraživali područje oko Fulaja, Antonijino tijelo na toj lokaciji poslije je nađeno slučajno. Prije svega zbog nesuradnje Srbije i Hrvatske Paravinji, koji ima dvojno državljanstvo, omogućeno je da s dvije pravomoćne presude u Novom Sadu normalno živi i radi u Hrvatskoj.