Alaburić: Vlada mora hitno ugraditi zabranu ustaškog “ZDS” u zakon

Europski sud za ljudska prava prošlog je tjedna odbio zahtjev Josipa Šimunića za ukidanje pravomoćne presude Visokog prekršajnog suda kojom je bivši hrvatski nogometni reprezentativac proglašen krivim zbog izvikivanja pozdrava “Za dom spremni” na stadionu u Maksimiru po svršetku utakmice u prosincu 2015. i osuđen na novčanu kaznu od 25.000 kuna.

Iako je Šimunićeva pritužba odbačena kao nedopuštena, Sud u Strasbourgu u obrazloženju te odluke izrekao je neka za Hrvatsku zanimljiva stajališta.

Procesni razlozi

Odvjetnica Vesna Alaburić, koja pomno prati praksu Europskog suda za ljudska prava, ističe da je za Hrvatsku posebno važan onaj dio odluke u predmetu Šimunić u kojem taj sud odbacuje Šimunićevu pritužbu da je pred hrvatskim sudom osuđen zbog izraza koji nije izričito i nedvosmisleno inkriminiran ni jednim hrvatskim propisom. Slijedom toga Šimunić je ustvrdio kako mu je izricanjem prekršajne kazne hrvatski sud povrijedio pravo iz članka 7. Konvencije o zaštiti ljudskih prava, prema kojem nitko ne može biti proglašen krivim za djelo ili propust koji u trenutku počinjenja nisu bili jasno i nedvosmisleno propisani kao kažnjivi.

“To načelo (nullum crimen nulla poena sine lege) sadržano u članku 7. Konvencije jedno je od temeljnih načela Kaznenog prava”, ističe Alaburić i dodaje: “Treba istaknuti da Europski sud za ljudska prava nije ulazio u meritum te Šimunićeve tvrdnje, tj. nije ispitivao hrvatske propise u kojima pozdrav ‘Za dom spremni’ doista nije izričito i nedvosmisleno zabranjen, već je njegov prigovor odbio iz procesnih razloga, kazavši da Šimunić taj argument nije iznio pred domaćim sudovima, a kako se hrvatski sudovi o tom argumentu nisu izjasnili, ne može ga iznositi ni pred Europskim sudom. Da Europski sud taj Šimunićev prigovor nije odbacio iz procesnih razloga i da je bio u prilici izjašnjavati se o meritumu prigovora, ne znamo kakvo bi bilo stajalište toga suda”, objašnjava Alaburić.

Zašto je ovaj dio odluke Europskog suda u slučaju Šimunić posebno važan? Zato što, objašnjava Alaburić, nakon ovog stajališta Europskog suda u predmetu Šimunić počinitelji pred hrvatskim sudovima mogu potezati argument da pozdrav “Za dom spremni” našim propisima nije izričito i nedvosmisleno zabranjen. Ako domaći sudovi taj argument ne uvaže, tada se počinitelji mogu obratiti Sudu u Strasbourgu i Europski sud će se o meritumu toga prigovora i izjašnjavati. Teško je sa sigurnošću predvidjeti, tvrdi Alaburić, kakvo bi stajalište u tom slučaju sud zauzeo.

Ona ističe da je taj dio odluke u predmetu Šimunić posebno važan za hrvatske zakonodavce. “Nakon ove odluke naš zakonodavac bi, po mome mišljenju, morao brzo djelovati i odlučiti hoće li u zakonima koji uređuju kaznenu i prekršajnu odgovornost taj pozdrav precizno, jasno i nedvosmisleno navesti kao kažnjiv. Kad bi on bio izričito naveden kao kažnjiv, tada bi izvan svake sumnje hrvatski propisi zadovoljili načelo prema kojem nema kazne bez zakona koji tu kaznu precizno propisuje.”

Miješanje države

Što se tiče Šimunićeve tvrdnje da mu je osuđujućom presudom Visokog prekršajnog suda povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije, ni tu Europski sud nije samostalno ocjenjivao je li pozdrav “Za dom spremni” baziran na mržnji prema nekoj manjini, nego je u potpunosti prihvatio evaluaciju koju je u presudi iznio Visoki prekršajni sud.

Europski sud samo konstatira da su, po njegovoj ocjeni, hrvatski sudovi proveli temeljitu analizu i kontekst značenja toga pozdrava i složio se s ocjenom Visokog prekršajnog suda da je miješanje države u slobodu izražavanja opravdano u slučajevima kad se se to pravo koristi na način da ugrožava prava drugih.

Da zapadnoeuropski pravni sustavi teže preciznosti kad je posrijedi isticanje zabranjenih simbola i pozdrava, svjedoči i najnoviji primjer Austrije. Tamošnja je vlada potkraj prošle godine parlamentu uputila na usvajanje zakon kojim se izričito zabranjuje javno isticanje simbola i gesta koji su pripadali režimu Nezavisne Države Hrvatske, ali i još nekih simbola za koje su tamošnje vlasti procijenile da je njihov isticanje neprihvatljivo u austrijskom javnom prostoru. Svi ti simboli i geste u austrijskom zakonu izričito su navedeni.