Ljeto je idealno doba za građevinske radove i građevinari su vjerojatno jedini koji ne odlaze na dulje godišnje odmore. U Zagrebu, bez obzira na potrebu za brojnim građevinskim poslovima kojima bi trebalo obnoviti grad nakon lanjskog potresa, velik se broj oštećenih građevina ne obnavlja. U Čajanci koja se bavi obnovom Luka Korlaet, zamjenik gradonačelnika, iznio je podatak da se oko sedam tisuća mjerila za vodu u stanovima ne kreće, ona stoje. To znači da u tim stanovima nitko ne živi i ne troši vodu, a gruba je procjena da se oko 20 tisuća Zagrepčana iselilo iz svojih stanova nakon potresa. Istodobno se zgrade javnih institucija pokušavaju obnoviti. U Čajanci o obnovi govore Jasminka Poklečki, ravnateljica Umjetničkog paviljona, Luka Korlaet, zamjenik gradonačelnika, i Nikola Bačurin, direktor u Fondu za obnovu.
Vlašić: Umjetnički paviljon koji vodite već se obnavlja, a za mnoge druge obnova je komplicirana. Kako ste to uspjeli?
Poklečki: Jako smo stradali, toliko da je ustanova morala odmah biti zatvorena. Kada su statičari u detaljnom pregledu pregledali zgradu, rekli su da se odmah mora zatvoriti. Zatvoreni smo od 22. ožujka prošle godine. Neki dijelovi zgrade su već obnovljeni, to su četiri ugaona tornja na vrhu Paviljona. Morali su se ne samo sanirati nego definitivno obnoviti jer je postojala opasnost da se u nekom novom potresu sruše. Drugi dio obnove odnosi se na izradu dokumentacije za cjelovitu obnovu zgrade, što je u tijeku. To smo zajedno s obnovom konstrukcije građevine kandidirali na Europski fond solidarnosti kroz natječaj koji je raspisalo Ministarstvo kulture i medija. Možemo povući, okvirno, 17 milijuna i 400 tisuća kuna.
Vlašić: Jeste li zadovoljni razvojem događaja? 17 milijuna je apstraktni pojam dok ne počnu plaćanja, je li to dovoljno?
Poklečki: Taj je iznos dovoljan za prve dvije operacije. Ako se tijekom obnove ne pokaže nešto dodatno, odnosno ako sve bude teklo po planu, u idealnoj situaciji, taj bi novac trebao biti dovoljan. On ne pokriva kompletnu obnovu jer, kad završe ove dvije operacije, slijedi uređenje interijera, koji je strahovito stradao. Tu mislim na restauratorsko-konzervatorske radove koji se odnose na obnove dekoracija, zidnih oslika, teraco poda i drugih stvari. Mi smo zaštićeni spomenik kulture i postoje određeni propisi na koji način se takve zgrade trebaju obnavljati.
Vlašić: Ova obnova ne ide kroz Fond?
Bačurin: U jednom dijelu se obnavlja kroz Fond, dolazi kod nas u segmentu financijsko-tehničke kontrole. Zakonom je određeno da se zgrade javne namjene, a Umjetnički paviljon je definitivno ta zgrada, obnavljaju na trošak vlasnika ili osnivača. Isto tako je propisano da se financijsko-tehnička kontrola, projektna i troškovnička dokumentacija provodi kroz Fond. Dobili smo već dokumentaciju četiriju crkava, od Ministarstva vanjskih i europskih poslova nam je stigla dokumentacija za njihovu zgradu na Zrinjevcu, na broju 7, i tu kontrolu upravo provodimo.
Vlašić: Kako ide s natječajima za obnovu zgrada u kojima žive stanari?
Bačurin: Ti natječaji se provode redovitom procedurom, ti natječaji kod nas ne stoje.
Vlašić: Kakav je odziv na te natječaje? Koliko znam, prilično slab.
Bačurin: Hm, mi smo u kronologiji postupanja odmah nakon odluka Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Ministarstvo donosi odluke, a mi ih provodimo.
Vlašić: Odluka nema puno, to znamo…
Bačurin: Odluka nema puno, ali mi odmah postupamo po njima.
Vlašić: Vratimo se na natječaje, kako stoje stvari s time?
Bačurin: Pa, s natječajima nam ne ide najbolje jer su cijene, odnosno kriteriji, postavljene vrlo nisko. Odziv građevinskih tvrtki je nedovoljan. Dosad smo imali 56 poništenih natječaja zbog toga što su građevinske tvrtke ponudile veću cijenu od onih koje su utvrđene Programom mjera. Imali smo 45 natječaja na koje se nitko nije javio. Može se zaključiti da građevinari to doživljavaju kao degradaciju kada su tako nisko postavljene cijene za koje se njima ne isplati javiti. Treba uzeti u obzir i činjenicu da su Europu, osim pandemije, pogodile prirodne katastrofe, primjerice u Češkoj uragani, u Austriji i Njemačkoj poplave, i bit će poprilična potražnja za građevinskim materijalom. Znači, osim nisko postavljenih cijena, koje, bez sumnje, treba promijeniti, treba uzeti u obzir i činjenicu da su troškovi gradnje, elementi koji se ugrađuju u obnovu, poskupjeli.
Vlašić: Nepogode koje spominjete dogodile su se nakon što je donesen Zakon. Koliko mi je poznato, građani imaju problem s niskom razinom iznosa koji država priznaje u obnovi. Za stambenu zgradu to je oko 1200 kuna po četvornom metru koliko država priznaje građanima, a u taj iznos ne ulazi PDV. Jesam li u krivu?
Bačurin: Ne, niste u krivu. Ti iznosi su utvrđeni po stambenoj jedinici, oni se multipliciraju po svakoj stambenoj jedinici.
Vlašić: Da, ali i dalje to iznosi 1200 kuna. Pretpostavljeni iznos od 20 posto, koliko bi stanari trebali podnijeti u obnovi, nije toliki, nego puno veći. Penje se zbog PDV-a i, realno, viših troškova građevinskih radova i do 40, čak 50 posto troškova obnove. Kao da je država donijela propis kojim je obećala nešto lažno. Uočava li to i Grad, može li nešto učiniti?
Korlaet: Naravno da uočava. Razumijem ogorčenje i frustracije stanara. Grad će, prije svega, pokušati ubrzati, bolje povezati Ministarstvo i naše djelatnike i sa stanovišta imovinsko-pravnih odnosa i drugih. Mi možemo kontribuirati Fondu s postotkom koji je propisan, i to će se dogoditi.
Vlašić: Pitanje je hoće li to u konačnici dovesti do onoga što bi trebao biti zajednički cilj. Grad će dati novac, Fond će napraviti svoje, ali na kraju možemo doći u situaciju da stanari odustanu od obnove jer neće moći podnijeti trošak. Koliko vas to zabrinjava?
Korlaet: Puno. Dovijamo se, kolege iz Fonda i Ministarstva, imamo redovite koordinacije, razmišljamo i o nekim drugim izvorima sredstava, zajmovima Svjetske banke, EBRD-a, dat ćemo sve od sebe da to u financijskom smislu krene.
Vlašić: Nije li zanimljiva ta situacija da natječaji za obnovu javnih institucija prolaze? Znam za natječaje raznih ministarstava koji se realiziraju u roku od 15 dana. To znači da se tamo pojave više cijene. Ili sam u krivu?
Bačurin: Nije stvar u cijenama. Manje-više sve institucije povlače sredstva iz Fonda solidarnosti. Oni ta sredstva imaju osigurana iz tog portfelja. Pritom jedino moraju paziti na krajnji rok izvršnosti, koji je 30. svibnja sljedeće godine, do kada moraju povući ta sredstva.
Vlašić: Je li isti cjenik radova?
Bačurin: Kriteriji su isti.
Vlašić: Kako se onda dogodi da vama natječaji propadaju jer građevinske tvrtke traže više cijene, a institucije uspijevaju uspješno organizirati natječaje?
Bačurin: Morate shvatiti da institucije uopće nisu došle do tog segmenta. One su tek u početnoj fazi u kojoj mi moramo proći financijsko-tehničku kontrolu.
Vlašić: Hajdemo se onda vratiti na slučaj Paviljona. Što ste do sada platili, organizirali?
Poklečki: Dobro je što je gospodin Bačurin spomenuo datum 30. svibnja sljedeće godine. Do tada bismo morali završiti kompletne operacije koje smo kandidirali za taj Fond, svi mi koji imamo na raspolaganju bespovratna sredstva iz Fonda solidarnosti. Ako želimo dobiti ovih 17,4 milijuna kuna, do 30. svibnja sljedeće godine, kompletan prostor mora biti gotov. Tu se može dogoditi problem jer javne nabave za neke poslove dugo traju. Primjerice, javna nabava za izradu projektne dokumentacije za cjelovitu obnovu bila je raspisana početkom studenoga prošle godine i završila je krajem svibnja ove godine. Trajala je sedam mjeseci i tek tada su sklopljeni ugovori s odabranom tvrtkom za izradu projektne dokumentacije. To je bilo tek krajem lipnja, početkom srpnja, a rok za izradu projektne dokumentacije je deset mjeseci. Ako projektant bude radio po tom ugovoru, on će posao završiti u travnju 2022., a mi bismo do svibnja morali završiti i učvršćivanje konstrukcije. Da biste uopće pokrenuli drugu operaciju, mora biti završena prva pa onda treba biti raspisana javna nabava za drugu koja će opet trajati neko određeno vrijeme.
Vlašić: Što ćete napraviti?
Poklečki: Gospodin dogradonačelnik Korlaet zna za tu situaciju. Obnovu Umjetničkog paviljona vodi Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada i kolege sam već nekoliko puta upozorila na tu činjenicu. Sve to treba ubrzati, a to naravno zna i gradonačelnik i svi, jer ako to ne ubrzamo, nećemo biti u mogućnosti povući sva ta bespovratna sredstva koja nam stoje na raspolaganju.
Vlašić: Paviljon će nam ostati pod skelama?
Poklečki: Nećemo ni doći do te faze, nećemo ni biti pod skelama. Duboko sam involvirana u cijeli proces bez obzira na to što Ured za izgradnju vodi naš predmet. Problem je u zakonu o javnim nabavama, on je vrlo jasan i tamo sve lijepo piše koliko treba trajati javna nabava, što ovisi o količini posla i iznosu investicije. Navedeno je da jedna ne smije biti kraća od tri mjeseca, druga kraća od pet mjeseci. Vidim tu potencijalni problem da, zapravo, ne samo Umjetnički paviljon nego ni svi drugi koji su aplicirali na Fond solidarnosti EU neće dokraja izvesti obnovu zbog zakonskih mogućnosti. Možda ćemo biti u problemu da nećemo moći povući sva ta bespovratna sredstva.
Vlašić: Evo, gospodine Bačurin, što biste vi promijenili sad kad znate sve probleme obnove?
Bačurin: S obzirom na to da je deadline 30. svibnja 2022., za koji svi znamo, može se naslutiti da vlasnici zgrada javne namjene neće moći prikupiti dokumentaciju, dostaviti je nama na financijsko-tehničku kontrolu, pribaviti sve prethodne suglasnosti. Ako je, primjerice, riječ o objektu kao što je Umjetnički paviljon, možda bi bilo oportuno već sad razmišljati o prolongaciji tog roka. Ali, s time bi trebalo krenuti odmah, na razini Vlade.
Poklečki: Ali to ne ovisi o vlasnicima zgrada.
Korlaet: Vlada je već, navodno, počela neke akcije u tom smislu. Imamo objektivne razloge, a to je pandemija i imamo neke naznake da bi se taj rok mogao prolongirati. Pandemija je objektivni razlog.
Vlašić: No pandemija nije glavni razlog…
Korlaet: Nije, ali se za vrijeme pandemije nije moglo adekvatno djelovati.
Bačurin: S time da nam to nije jedini problem. Moramo razmišljati što ćemo kada do konkretne obnove zgrada u donjogradskoj jezgri dođe. Zakonom je propisano da izvođač radova smije koristiti javnu površinu bez naknade, ali tu je i pitanje privremene regulacije prometa. Ako dođe do kvartovske obnove, treba voditi računa i kako ćemo regulirati, usmjeriti promet da ne dođemo u neke gužve koje će uzrokovati daleko veće štete nego obnova.
Vlašić: Da, ali to je problem Grada.
Bačurin: Nije samo problem Grada, zajedno smo involvirani u tu priču. Budemo li gledali samo ono što je naša nadležnost, a ne i blisko surađivali, onda rješenja nema.
Vlašić: Da li da ubacimo u priču i pitanje konzervatora?
Poklečki: Mi bez konzervatora nismo mogli ništa. Nama je prva stepenica. Nakon što je zgrada temeljito pregledana, pristupilo se izradi elaborata o stanju konstrukcije. Kad se izradio taj elaborat, otišao je na uvid Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode koji je izdao smjernice kako se treba obnavljati Umjetnički paviljon. I tek je tada počelo sve drugo. To je bio ključni, temeljni dokument za ustanovu koja je zaštićeno kulturno dobro.
Vlašić: To ima smisla za ustanovu koju vodite. No pitanje je što sa zgradama u centru grada koje spadaju u nešto što se zove urbana cjelina, a pojedinačno nisu spomenici kulture. No, zbog toga što su dio te cjeline podliježu obavezi poštovanja gradnje s početka prošlog stojeća. Vjerojatno ste razmišljali o tome.
Korlaet: Često se ističe kako je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode to usko grlo koje ne izdaje uvjete dovoljnom brzinom, ali to će se promijeniti jer je promijenjeno vodstvo. Imenovana je v. d. pročelnica tog Zavoda, to je Marijana Sironić, i ona se obvezala taj proces ubrzati, malo olakšati.
Vlašić: Znači li to da se odstupa od imperativa gradnje od prije sto godina? Mnoge zgrade, realno, nemaju osobitu vrijednost…
Korlaet: Zasigurno nisu sve zgrade u Donjem gradu jednako vrijedne i na toj valorizaciji što je doista vrijedno, a što je možda manje vrijedno, a zbog te patine starosti je u našim mentalnim mapama postalo petrificirano, upravo se radi. To je također jedna od stvari na kojoj smo inzistirali, da se malo olakša oko toga što vrijedi čuvati, a što ne. Kada govorite o slici ulice, to nije tako jednostavno. Svaka zgrada ima svoju česticu, svaka čestica ima svoje parametre i mi se, po GUP-u, moramo držati tih parametara. To dodavanje kata ili dva nije jednostavno ni u urbanističkom ni u konstruktivnom smislu. Nije jednostavno nadograditi kuću. Ali, ja se slažem s vama, meni je taj stav blizak i to ujednačavanje tih krezubih silueta je nešto što bih i ja volio vidjeti. No to je dio šire preobrazbe bloka, unutar koje bi trebalo napraviti novu parcelizaciju, komasaciju i druge stvari. Urbano pravilo GUP-a kaže da zgradu treba u smislu visina i njezinih koeficijenata uskladiti s okolnim zgradama.