Jučerašnja konferencija za novinare lidera stranke Možemo! prva je potvrda da je javna histerija uzrokovana ekstremno radikalnom retorikom predsjednika RH Zorana Milanovića, kao i njegovom bizarnom najavom kandidature na parlamentarnim izborima, u tri dana počela pretvarati izbornu kampanju u natjecanje izrazito populističkih ideja s upitnim praktičnim konzekvencama.
Jučer je, naime, sve nervozniji Tomislav Tomašević u pratnji snuždeno-zabrinutih Sandre Benčić i Damira Bakića na konferenciji za novinare lansirao ideju zamaha gradnje stanova za najam koji će financirati oporezivanjem ekstraprofita banaka i trgovačkih lanaca. Ogromni je to odmak od ‘zelenih‘ izbornih aduta koje je stranka Možemo! imala u prošlom izbornom ciklusu, a koji su je doveli na vlast u Gradu Zagrebu. Ako se pogleda Internet stranica Možemo! njome sada uočljivo njome dominira članak s naslovom „Ovo su naši hrabri potezi“, u kojem uz vrlo kratki programski uvod donose popis 13 obećanja građanima za parlamentarne izbore 2024. godine. Na tom popisu jako je uočljiv ne samo ogromni odmak stranke Možemo! od dosadašnje agresivne zelene agende, ali isto tako upada u oči da je ideja povoljnog javnog najma stanova na visokom drugom mjestu onoga što nomenklatura Možemo! opisuje kao njihove „hrabre poteze“. Problem je što njihovi „hrabri potezi“ mogu imati neželjene učinke.
Iako je pomalo tragikomično kojom brzinom se lideri Možemo! distanciraju od agresivnih zelenih politika jer su nedostojanstveno pali na prozaičnoj činjenici da građani uz silne zelene najave ipak očekuju čist Grad, pa i pokošenu travu, sada u Možemo! pokušavaju zadržati imidž pozitivnih prevratnika tako što će mladima osigurati povoljni najam stanova, dok će novac prikupiti oporezivanjem ekstraprofita banaka i trgovačkih lanaca.
Nipošto nije iznenađenje da Možemo! koketira s oporezivanjem onih koji dobro zarađuju jer je to politika koju je najlakše plasirati, pogotovo stranci koja propagira ideologiju/sektu zvanu odrast. Uostalom, o oporezivanju ekstraprofita tijekom cijele prošle godine uporno je govorio infantilni šef SDP-a, Peđa Grbin. Sličnom triku pribjegao je američki senilni predsjednik Joe Biden najavom oporezivanja milijardera, iako mu oko dvije godine predsjedničkog mandata to nije padalo na pamet čak niti uz većinu Demokratske stranke u Kongresu. Počeo je, naime, prodavati tu priču kad je postalo jasno da za nju ne može skupiti dovoljan broj glasova u Zastupničkom domu. Ideju oporezivanja ekstraprofita banaka lani je u EU najagresivnije lansirala neofašistica u tinejdžerskim danima, Giorgia Meloni, ali ju je kasnije skoro potpuno razvodnila je nije bila provediva.
Tomašević je ideju oporezivanje ekstraprofita banaka i trgovačkih lanaca predstavio kao uvođenje nove vrste funkcionalnih poreza namijenjenih gradnji stanova za najam. Problem je s tim dobronamjernim planovima Možemo! u tome što usporedno kroz inzistiranje na imidžu fiskalno odgovorne stranke iznova lansiraju političku agendu koja bi mogla imati suprotne učinke od očekivanih. Ako želite voditi dobre javne politike ne možete biti samo dobri ljudi nego i nešto znati.
Sedam nelogičnosti
Pri tome uopće nije toliko bitno pitanje kako definirati što jest, a što nije ekstraprofit, nego kakve su konzekvence uvođenja novog poreznog tereta dijelu poduzetnika.
Prvo, novi porezni teret jedino je i isključivo – novi porezni teret.
Drugo, sasvim je sigurno da će rast poreznog pritiska kompanije amortizirati rezanjem dijela troškova i investicijskih planova te promjenom poslovnih politika. Ako su, recimo, imali plan postepenog povećanja plaća, nakon uvođenja poreza na ekstraprofite, taj plan bit će trenutačno suspendiran. Banke bi mogle iznova spustiti kamate na štednju te dignuti kamate na kredite, kao i naknade. Trgovački lanci sigurno će forsirati daljnje dizanje profitnih marži. Utjecaj poreza na ekstraprofite trgovaca i bankara može donijeti kombinirani efekt usporavanja ekonomskih aktivnosti odnosno gospodarskog rasta, ali i dati doprinos oživljavanju inflatornih pritisaka.
Treće, ako uvodite funkcionalne poreze kako bi izgradili stane za povoljni najam - uz tezu da si mladi više ne mogu priuštiti ekstremno visoke cijene stambenih kvadrata - prvo bi si trebali postaviti pitanje što je točno dovelo do toga da imamo eksploziju rasta cijena nekretnina, koja se zaustavila tek zadnjih mjeseci.
Eksplozija cijena nekretnina jest imala puno dramatičniji utjecaj na financijske perspektive mlađih obitelji od opće inflacije koju pratimo u mjesečnim izvještajima Državnog zavoda za statistiku. U osnovi će obiteljski proračun svih onih koji su kupili stan nakon divljanja cijena, ili tek trebaju kupiti novi ili veći stan, puno više stradati zbog ulaganja u nekretnine nego zbog svakodnevnog shoppinga. Staro je pravilo osobnih financija glasi; dobro pripazite da ne donesete krivu odluku kod kupovine stana ili automobila jer bi vam to lako mogla biti najveća financijska greška u životu. Međutim, stranka Možemo! ipak nema odgovor na pitanje zbog čega je uopće potrebno ulagati novac poreznih obveznika u stanogradnju ako u Gradu imamo tisuće stanova koji zjape prazni? Treba li razgovarati o aktiviranju tog mrtvog kapitala nizom mjera koje neće riskirati šire negativne utjecaje?
Četvrto, Tomašević je kritizirao dosadašnje poticane stanogradnje HDZ-a tezom da je ona samo dovela do eksplozije cijena. U drugu ruku, pohvalio se da su unatoč proračunskim problemima uspjeli skupiti 40 milijuna eura za gradnju stanova u Podbrežju. U tom istom Podbrežju – kvartu koji je objektivno gledano nalik modernom getu – cijene stanova dogurale su u oglasnicima do 2700-4000 eura, što je apsolutno sumanuto. U kakvoj će zapravo socijalnoj funkciji biti Tomaševići socijalni stanovi uz getu gdje je kvadrat dogurao do cijene više od 3000 eura?
Naravno da si prosječna mlada obitelj ne može priuštiti novi stan ako jedan kvadrat cijenom premašuje dvije prosječne plaće u RH, ali korijeni galopiranja cijena nekretnina imaju puno više veze s potrebom onih koji su dobro zaradili da spremne novac ‘na sigurno‘, u nekretnine‘, jer su donedavno u bankama dobivali nula posto kamate. Ta nulta kamata zapravo je uz visoku stopu inflacije nosila negativne prinose, realna vrijednost štednje se topila. A ulaganje u nekretnine donosilo je ne samo privid sigurnosti ulaganja, nego i masnih zarada. Uvođenjem ekstraprofita na trgovačkih lanaca i banaka doći će do dizanja ukupnog poreznog opterećenja, ali se de facto neće adresirati uzroci bujanja cijena na hrvatskom tržištu nekretnina.
Bujanje cijena na hrvatskom tržištu nekretnina evidentno je usporilo nakon što je ministar financija Marko Primorac ponudom narodnih obveznica i trezorskih zapisa, te kroz pritisak na banke, omogućio barem donekle pristojno mjesto za skladištenje novca, ali nije išao na uvođene poreza na ekstraprofite. Pokazalo se dobrim i za smanjenje proinflatornog viška likvidnosti u bankarskom sustavu, i za usporavanje inflacije, ali i kredibilitet javnih financija RH u međunarodnim krugovima.
Peto, ne treba zaboraviti da bi uvođenje bilo kakvih novih poreznih tereta korporacijama, umjesto pravih reformskih poteza, sa sobom donijelo već pomalo zaboravljene kritike rejting agencija te u takvom scenariju treba očekivati promjenu kreditnih ocjena, kao i posljedični značajni rast cijene zaduživanja države, kompanija i građama.
Šesto, Možemo! je stranka koja hoda ruku pod ruku s konceptom državnog intervencionizma te uopće ne skrivaju da im oporezivanje profita jako treba kako bi mogli provoditi svoje zamisli – u ovom slučaju tu se radi o gradnji stanova. U osnovi lideri stanke Možemo! Inzistiraju da su politički heroji jer novcem nas, poreznih, obveznika grade javne objekte. Tako je primjerice saborska zastupnica Ivana Kekin ovih dana glorificirala gradnju jedne zagrebačke škole novcem poreznih obveznika, kao da ju je ona platila iz svog džepa. U osnovi za svoj rad gospođa Kekin prima plaću saborske zastupnice, nejasan je njezin utjecaj na gradnju dotične škole u Zagrebu jer nije zaposlenica Grada Zagreba, pa se čini da praktično veće zasluge za gradnju te iste škole imaju projektanti, arhitekti, inženjeri, građevinski radnici te zaposlenici više gradskih i državnih javnih službi zaduženih za nadzor gradnje. Možemo pretpostaviti da svi ti ljudi nisu članovi Možemo!, ali jesu porezni obveznici koji se mogu pohvaliti gradnjom škole. Nikome od tih poreznih obveznika, čiji je novac potrošen na gradnju te škole, ne hvali se javno da su sagradili školu iako su je projektirali, nadzirali radove i bukvalno gradili. Ivana Kekin, političarka, tvrdi da je istodobno zaslužnija nego građevinski radnik i investitor (porezni obveznik) zajedno, iako je tijekom gradnje sjedila u hrvatskom Saboru. Ovaj grijeh Možemo! uočljiv je na cijelom hrvatskom političkom spektru, a posebno je izražen i kod HDZ-a.
Sedmo, jasno je da svaki put kad država nekom mjerom intervenira na tržište, otvara se pitanje kakve će biti reakcije tržišta. Ako je, hipotetski, cijena najma stanova u Zagrebu na nekoj lokaciji 10, a Možemo! ponudi na istoj lokaciji najam stana po 5, kakve to ima logike? Tu postoji i pitanje krojenja kriterija – mogu li za jeftini najam aplicirati i oni čije se obitelji bave skupim najmom ili već posjeduju papreno skupe nekretnine?
Nelagodne pozicije aktivista
Bilo kako bilo, bijeg od zelene agende aktivista Možemo! logički se može objasniti neugodnom situacijom koju su sami sebi priuštili neredom na gradskim ulicama, a posebice zanemarivanjem pitanja sanacije odlagališta Jakuševac. Potpuno je nevjerojatno da su sad bijesni zbog prosvjeda protiv kompostane na Markuševcu iako su na puno agresivnijim prosvjedima gradili političke karijere.
Glavni problem Možemo! bio je i ostao izraziti antipoduzetnički mentalitet. Dosta dugo su čak plasirali priču kako je politički cilj da grad ne posluje s privatnicima. Sasvim poseban problem s Možemo! je inzistiranje na dizanju stope poreza na dohodak na najvišu moguću, pa upravo imaju puno više prihode nego lani. Potpuno je nejasno kako je moguće da im to nije dovoljno.
Za kraj donosimo popis izbornih obećanja Možemo! na izborima 2024. u kojima je ostala samo jedna točka donekle obojena u ‘zeleno‘ i jedna koja se može označiti reformskom. Dio prijedloga Možemo!, kao što je uvođenje prava glasa mlađima od 16 godina, ne treba uzimati ozbiljno. Jedina ozbiljna reformska mjera s potencijalno vrlo značajnim pozitivnim ekonomskim učinkom koju predlažu jest smanjenje prevelikog broja građana i općina.
Smijenit ćemo Turudića i uvesti obaveznu kaznu zatvora za kaznena djela korupcije.
Izgradit ćemo stanove za javni najam, među ostalim, i oporezivanjem ekstraprofita banaka i trgovačkih lanaca.
Zabranit ćemo oglašavanje kladionica i kasina, ograničiti im broj i odmaknuti ih od bolnica i škola.
Uvest ćemo građanski odgoj u sve škole.
Zaustavit ćemo svu bespravnu gradnju na obali i diljem Hrvatske, odmah.
Podržat ćemo domaće poljoprivrednike i osigurati zdravu hranu građanima tako da bolnice, vrtići i škole nabavljaju hranu od lokalnih proizvođača.
Pravo žena na besplatan i dostupan pobačaj stavit ćemo u Ustav.
Oslobodit ćemo građane dužničkog ropstva tako da zabranimo prodaju dugova agencijama za naplatu potraživanja bez pristanka dužnika, kao i lihvarske otplatne planove.
Omogućit ćemo pravo glasa mladima sa 16 godina.
Omogućit ćemo posvajanje djece istospolnim parovima.
Stat ćemo na kraj obijesnoj vožnji oštrim i dosljednim kažnjavanjem prekršitelja.
Kriminalci s dvostrukim državljanstvom više neće moći izbjegavati služenje kazne bijegom u BiH ili drugu državu.
Višestruko ćemo smanjiti prevelik broj općina i županija.