Kad bi se 1992. dalmatinski studenti vraćali kućama, put je išao sasvim obilazno, autobusom preko Rijeke. Nije se moglo preko Plitvica, to su držali Srbi, a često ni preko Bosiljeva. Ako bi bila bura ili jači artiljerijski napad, prema Zadru se moglo samo brodom.
Brodska linija od Rijeke do Splita ne bi ni stala u Zadru ako bi kapetan procijenio da je previše opasno. To što je na snazi bila opća opasnost nije značilo puno, jer je na zadarskom području u to doba većinu vremena bilo proglašeno stanje opće opasnosti. Napad je mogao doći u bilo kom trenutku, iz daljine je dolazila potmula grmljavina artiljerije na koju se više nitko nije obazirao.
Oko jedan u noći brod bi nas iskrcao u Zadru, u mrklom mraku, jer je grad bio zamračen kako bi napadačima bilo teže ciljati civilne ciljeve. Opća opasnost, autobusi u smjeru Šibenika i Splita ne voze. Tko smije nazvati svoje, telefonom u jedan u noći? Netko mora doći po nas. Tko od nas nema baš nikoga u redovima HV-a, baš nikoga tko bi u tom trenutku mogao poginuti? Možda bi ipak bilo pametnije da smo brodom produžili do Splita?
Onda bi do Šibenika mogli birati, autobusom ili vlakom. Kakav luksuz!
Danas je to teško i zamisliti. Pobuna krajinskih Srba uz pomoć JNA ostavila je okupiranom četvrtinu Hrvatske, a preostali dio zemlje gotovo prepolovila, jer su sjever i jug bili povezani tek krhkom trajektnom vezom preko Paga. Okupirani i slobodni dio bili su praktično bez ikakvog kontakta, linije razdvajanja prelazili su samo pripadnici UNPROFOR-a, mirovnih snaga UN-a koje su bile raspoređene u takozvanim tampon zonama. Umjesto da zaustave rat, te tampon zone samo su cementirale okupaciju i podjelu zemlje.
Srpske snage su u naletu u ljeto i jesen 1991. uzele praktično što su htjele, a linije razdvajanja su od tada ostale gotovo nepromijenjene. Hrvatska je morala pristati na sarajevsko primirje, jer je to bio uvjet za međunarodno priznanje zemlje. Istovremeno smo bili pod međunarodnim embargom, nismo mogli normalno kupovati oružje, dok je srpska strana na raspolaganju imala ogromne zalihe nekad zajedničke Jugoslavenske narodne armije. Situacija je bila potpuno depresivna, činilo se da nema rješenja: svijet je forsirao diplomaciju i mirno rješenje, iako je moglo unaprijed biti jasno da s osobama poput Milana Martića, šefa pobunjenih kninskih Srba, nije moguć nikakav dogovor. Srpska pobuna bila je iracionalna, nisu imali dugoročni projekt rješenja. Usprkos proglašenom miru, granate su svakodnevno padale po Zadru i Šibeniku, Županji i Slavonskom Brodu, svakodnevno su ginuli obični ljudi na ulici, pred svojim kućama.
U toj depresivnoj atmosferi operacija Maslenica označila je prekretnicu. Pokazala je da je Hrvatska vojska u međuvremenu dovoljno izgrađena i uvježbana da je sposobna za složene veće oslobodilačke operacije, i poslala poruku i svojim građanima i svijetu da Hrvatska neće do u beskonačnost tolerirati stanje svoje okupacije. Operacija Maslenica 93. preokrenula je tijek Domovinskog rata: nakon niza poraza u jesen 1991. i dugog depresivnog primirja sklopljenog u siječnju 1992., tijekom kojeg su ginuli civili u srpskom granatiranju gradova od Vinkovaca i Županje do Zadra i Šibenika, Hrvatska vojska krenula je u oslobodilačku operaciju, i uspješno je obavila. To je skupo plaćeno pogibijom 127 branitelja, koliko ih je ukupno izgubilo život u operaciji i u neprijateljskom protunapadu neposredno nakon operacije.
Zahvaljujući sarajevskom primirju iz siječnja 1992., Ujedinjeni narodi poslali su mirovne snage u Hrvatsku koje su samo stale na linije razdvajanja i zacementirale podjelu zemlje, a da pritom nisu zaustavile stradanja, bilo nesrpskih civila na teritoriju pod srpskom okupacijom, bilo stanovnika hrvatskih gradova izloženih granatiranju. Hrvatska je bila podijeljena na pola, od Zagreba do Šibenika ili Splita putovalo se obilazno, trajektom preko Paga. Ili brodom iz Rijeke. Svaka malo jača bura blokirala bi trajekt i veza Dalmacije i Zagreba bila bi prekinuta. Preko te uske, krhke veze išao je i sav promet prema Bosni i Hercegovini, koja je totalno bila okružena područjima pod kontrolom srpskih pobunjeničkih snaga u Hrvatskoj i BiH.
“Do tada smo se samo branili, od tada smo krenuli naprijed i mi smo napali njih koji su izvršili agresiju i okupirali naš teritorij. Bila je to akcija koja nas je usmjerila dalje, u kojoj smo stekli sva taktička i tehnička znanja i razvili naše oružane snage da bismo došli do konačne pobjede. Bio je to početak kraja”, izjavio je o operaciji Maslenica general Ante Gotovina.
U prvoj većoj uspješnoj napadačkoj akciji Hrvatske vojske od 22. do 27. siječnja 1993. snage samoproglašene Republike Srpske Krajine, koje su dotad držale prilaze Zadru, odbačene su u dubinu, pa je život u Zadru postao podnošljiviji. Do operacije Maslenica prva linija je bila na samom ulazu u grad Zadar (Dračevac - Križ, Sokin i Bili brig), Zadar je svakodnevno bio pod udarima neprijateljskog topništva, s užasnim uvjetima za život civilnog stanovništva, koje je većinu vremena bilo prisiljeno snalaziti se bez vode i struje.
Cilj operacije bilo je oslobađanje zadarskog zaleđa i samog Zadra od neposrednog neprijateljskog djelovanja, odbaciti neprijatelja od hrvatske obale, presjeći osnovne putne smjerove Gračac - Obrovac i Benkovac - Knin te osloboditi prometnu komunikaciju Zadar - Maslenica - Karlobag radi ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske. Osim toga, trebalo je osloboditi Zračnu luku Zemunik i zauzeti ključne točke na Velebitu, kako bi popravile položaj i mogućnosti Hrvatske vojske u budućim oslobodilačkim operacijama.
U akciji Maslenica doista je smanjen vojni neprijateljski pritisak na Zadar, oslobođena su mnoga naselja u Ravnim kotarima, među ostalim Zračna luka u Zemuniku. Olakšana je veza sjevera i juga jer se sad moglo putovati preko Novskoga ždrila. Neprijatelj je bio odbačen od Rovanjske, Maslenice i Novskog ždrila te od magistrale na potezu Posedarje Zadar, pa je bilo moguće već tada, dok se kraj rata još nije nazirao, početi gradnju novog Masleničkog mosta i tunela Sveti Rok, ključne točke buduće autoceste Zagreb - Split.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci sagrađen je pontonski most na Novskom ždrilu koji je 18. srpnja 1993. pušten u promet. Tim pontonom se prometovalo do izgradnje novog Masleničkog mosta koji je završen 1997. godine.
Operaciju su planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač. Sudjelovale su postrojbe Zbornog područja Split - 4. gardijska brigada, taktičke grupe 112. i 113. brigade, 126 brigada i 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna i 72. bojna Vojne policije. Sudjelovali su pripadnici specijalnih postrojbi MUP-a, dijelovi 9., 3., 2. i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi Glavnog stožera HV-a, snage Hrvatske ratne mornarice, helikopteri Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i Središnjica elektroničkog djelovanja Split. Operativni dio akcije trajao je tri dana, od 22. do 25. siječnja. U ta tri dana snage HV-a i specijalne policije oslobodile su 92 četvorna kilometra teritorija u zadarskom zaleđu.
Operacija je počela snažnom topničkom pripremom 22. siječnja 1993. u 7.05 sati: topnički napad u smjeru Podgradina - Paljuv - Pridraga; Bruška, Rovanjska - Jasenice; Obrovac, Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija, te Suhovare - Veljane trajao je desetak minuta, a zatim je uslijedio napad postrojbi HV-a u smjeru Briševa i Murvice, Smokovića, Crnog, Zemunika i Škabrnje. Hrvatske snage napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar - Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu. Prvoga dana oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine. Na Velebitu su hrvatske snage preuzele kontrolu nad područjima Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana, odakle se moglo kontrolirati Obrovac i Gračac. Tamo su pripadnici specijalne policije u iznimno teškim uvjetima ostvarili uspjeh. Zbog prisutnosti plavih kaciga UN-a na terenu i trenutačne političke situacije na međunarodnom planu Hrvatska tada nije imala dozvolu međunarodne politike za oslobađanje svojih okupiranih područja. Smatralo se da se do mira mora doći mirnim putem. Zato je došlo do snažnog pritiska međunarodne zajednice i prijetnje sankcijama, pa je 25. siječnja zaustavljeno napredovanje Hrvatske vojske nadomak Obrovca i Benkovca. Srpske snage dobile su priliku za predah i u protuudaru stradali su brojni hrvatski vojnici.
Zapovjednik operacije general Janko Bobetko izjavio je da su planirali operaciju u tri etape, ali treća nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji. “Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage narasle su na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije. Po odnosu snaga mogli su nas razbiti, ući u Zadar”, rekao je Bobetko. Srpskim snagama je došla pomoć iz Srbije, među ostalim arkanovci te dijelovi vojnih snaga Srba u BiH kojima je zapovijedao Ratko Mladić. Njihov napad je odbijen uvođenjem svježih snaga, od kojih je jedan dio helikopterima prebačen iz Slavonije. Neprijateljske snage početkom veljače izvode snažne napade topništvom u zadarskom zaleđu.
Tijekom službenog trajanja operacije Maslenica od 22. do 25. siječnja 1993. poginulo je 13 hrvatskih branitelja. U neprijateljskom protuudaru tijekom sljedeća dva dana, 26 i 27. siječnja, poginulo je još 6 hrvatskih branitelja. Snage Milana Martića dugo se nisu mogle pomiriti s porazom i izvode niz ofenzivnih napada na zadarskoj i šibenskoj bojišnici sve do svibnja 1993. godine. Veliki uspjeh skupo je plaćen: do 31. ožujka 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127. Procjenjuje se da su srpske snage izgubile 490 svojih pripadnika. Velike gubitke hrvatske snage imale su i kasnije, u srpskom protunapadu u noći sa 1. na 2. veljače na području Kašića poginula su 23 pripadnika HV-a iz Slavonskog Broda, pripadnici 3. bojne Kobre iz sastava Treće gardijske brigade. Ali Maslenica je oslobođena, zauzete su ključne točke na Velebitu, što je bilo od iznimne važnosti za uspjeh operacije Oluja dvije i pol godine kasnije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....