OČAJ BEZ KRAJA

Agonija ide dalje: Žena 32 godine vodi spor s gradom zbog nezakonitog otkaza! Upravo je sve vraćeno na početak...

Preko tri desetljeća duga sudska trakavica se nastavlja, bez izgleda da će u dogledno vrijeme biti okončana

Zgrada Ustavnog suda, arhivska fotografija 

 Damjan Tadic/Cropix

Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio je ustavnu tužbu koju je pokrenula Riječanka Seadeta Žic, bivša zaposlenica Općine Rijeka koja je 1991. godine dobila otkaz te od tada vodi radni spor, tvrdeći da je raskid ugovora o radu bio nezakonit.

Njeni odvjetnici ustavnu tužbu podnijeli su 2022. godine povodom presude i rješenja Vrhovnog suda iz 2019. kojim je, pak, odbijena revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu iz 2018. te je odbačena revizija podnositeljice Žic u odnosu na odluku o privremenoj mjeri i troškovima postupka. Prema odluci koju je Ustavni sud donio u veljači ove godine, a potpisuje ju predsjednik Miroslav Šeparović, ukinute su presude i rješenja Vrhovnog suda iz 2019., Općinskog suda u Zagrebu iz 2018. i Općinskog suda u Rijeci iz 2016. godine. Usvojivši tužbu Seadete Žic, ustavni sud naložio je da se predmet vrati Općinskom sudu u Rijeci na ponovni postupak, što znači da se preko tri desetljeća duga sudska trakavica nastavlja, bez izgleda da će u dogledno vrijeme biti okončana.

Seadeta Žic bila je zaposlena u tadašnjoj Općini Rijeka u Upravi za boračka i invalidska pitanja na poslovima računovodstvenog referenta. U studenome 1990. došlo je do ukidanja odjela u kojem je radila te je osnovan Odjel za boračko invalidsku zaštitu Sekretarijata za društvene djelatnosti. Međutim, Seadetu Žic nisu rasporedili na rad u novom Sekretarijatu već je rješenjem Izvršnog vijeća Skupštine općine Rijeka u siječnju 1991. poslana na čekanje, a 8. travnja iste godine dobila je otkaz.

SPOR POKRENUT 1991. GODINE

Nakon toga, Seadeta Žic je pred prvostupanjskim sudom pokrenula radni spor protiv Općine Rijeka, tražeći da se poništi raskid ugovora o radu te da ju se vrati na posao. Sud je 29. srpnja 1992. presudio u njenu korist te je poništio rješenje Skupštine općine Rijeka, naloživši Općini Rijeka da ju mora rasporediti na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj osposobljenosti, a ta je presuda postala pravomoćna 10. veljače 1993. No, umjesto povratka na posao koji je nezakonito izgubila, za Seadetu Žic uslijedila je sudska agonija kojoj se do današnjeg dana ne nazire kraj.

Naime, stupanjem na snagu Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj Rijeka je dobila status grada, a Općina Rijeka prestala je postojati. Nadležnosti koje je bivša Općina imala prenijete su na novonastale jedinice novonastale jedinice lokalne uprave i samouprave, odnosno Grad Rijeku i Primorsko-goransku županiju. Žic, koja prije tog preustroja nije vraćena na posao u Općinu, podnijela je, pak, 8. rujna 1993. protiv Grada Rijeke prijedlog za izvršenje povrata na rad. Prvostupanjski sud presudio je opet u njenu korist u srpnju 1994., naloživši Gradu Rijeci da je rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u roku od osam dana, no Grad se na tu odluku žalio. Početkom 1996. Županijski sud u Rijeci vratio je predmet na ponovni postupak, a prvostupanjski sud iste je godine Grad uputio na pokretanje parnice, budući da su utvrdili da se ne može provesti odluka o povratku Seadete Žic na posao. U tužbi iz 1996. Grad Rijeka tvrdio je da nije u obvezi vratiti Žic na posao jer su "prestankom postojanja Općine Rijeka poslovi na kojima je radila podnositeljica preneseni na Županiju Primorsko-goransku".

Prošle su još tri godine dok prvostupanjski sud 5. listopada 1999. ponovno nije presudio u korist Seadete Žic, odbivši tužbeni zahtjev Grada Rijeke, no rješenjem drugostupanjskog suda godinu dana kasnije je ukinuta presuda prvostupanjkog suda te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

Presudom prvostupanjskog suda od 20. veljače 2001. sada je, pak, prihvaćen tužbeni zahtjev Grada Rijeke te je utvrđeno da se ne može provesti rješenje Općinskog suda iz 1994. U studenome 2002. drugostupanjski je sud, pak, odbio žalbu Seadete Žic, potvrdivši odluku iz 2001. Protiv drugostupanjske odluke Seadeta Žic je izjavila reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda RH od 23. ožujka 2005. Nakon toga, Žic je podnijela ustavnu tužbu, koja je odbijena odlukom Ustavnog suda od 3. lipnja 2015.

Osim za povratak na posao, Seadeta Žic protiv Grada Rijeke podnijela je i tužbu radi isplate naknade plaće od 1. kolovoza 1991. do 1. siječnja 1994., a prvostupanjski sud njen je zahtjev prihvatio 13. travnja 1994. I tu su se stvari u početku razvijale u njenu korist, tako da je drugostupanjski sud u travnju 1995. odbio žalbu Grada Rijeke, potvrdivši presudu iz prvog stupnja. Međutim, Grad Rijeka izjavio je reviziju povodom te presude i Vrhovni sud ju je prihvatio u svibnju 1999., a predmet je vraćen na ponovno suđenje. U međuvremenu, Žic je 23. prosinca 1998. podnijela prvostupanjskom sudu tužbu protiv Grada Rijeke radi isplate naknade plaće od 1. rujna 1997. nadalje. Rješenjem prvostupanjskog suda 2000. godine ta su dva predmeta spojena, a presudom od 8. travnja 2003. odbijen je tužbeni zahtjev Seadete Žic s obrazloženjem da je obveza njenog rasporeda na posao prenesena na Primorsko-goransku županiju, odnosno da Grad Rijeka "nije pasivno legitimiran glede obveze isplate naknade plaće". Tu je, pak, presudu 1. rujna 2004. ukinuo drugostupanjski sud, opet vrativši predmet na ponovno suđenje.

STALNO PONAVLJANJE POSTUPKA

Žic je u ponovljenom postupku ustrajala na navodima koje je iznijela tijekom dotadašnjih parničnih postupaka prema kojima tuženik Grad Rijeka (kao pravni sljednik Općine Rijeka) "nije postupio prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi prvostupanjskog suda" iz 1992. o poništenju otkaza. Prvostupanjski sud prihvatio je u prosincu 2007. deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je Grad Rijeka bio u obvezi isplatiti Seadeti Žic na ime naknade plaće od 1. kolovoza 1991. do 1. siječnja 1994. ukupno 53.632,78 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i tužbeni zahtjev radi isplate plaće od 1. rujna 1997. do 30. travnja 2007. u iznosu od 650.129,30 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Međutim, postupajući po žalbu Grada Rijeke drugostupanjski je sud 5. svibnja 2010. preinačio presudu tako da je odbio navedeni kondemnatorni tužbeni zahtjev i odbacio deklaratorni tužbeni zahtjev. Prema sudskom obrazloženju, budući da Grad Rijeka nije bio obavezan tužiteljicu vratiti na posao (jer je nekadašnji Sekretarijat preuzela Županija), samim time nije postojala ni obaveza da joj nadoknadi plaće. Reviziju koju je Žic podnijela Vrhovni sud je odbio 2011., nakon čega je 2015. odbijena i njena tužba ustavnom sudu.

Žic nije imala sreće ni u parničnom postupku koji je pokrenula protiv Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, također radi isplate plaća, gdje je 1997. prvostupanjski sud naložio Gradu Rijeci da joj isplati 220.788,21 kuna, dok je odbijen tužbeni zahtjev protiv PGŽ-a. Seadeta Žic prisilno je naplatila dugovanje Grada Rijeke od 220 tisuća kuna s kamatama, kao i trošak postupka od 19,5 tisuća kuna. Međutim, presudom Vrhovnog suda od 12. lipnja 2002. prihvaćena je revizija tuženika, Grada Rijeke te su preinačene presude Županijskog suda u Rijeci iz 1999. i Općinskog suda u Rijeci iz 1997. Žic je podnijela ustavnu tužbu te je Ustavni sud 2005. ukinuo sve prethodne presude, a predmet vratio prvostupansjkom sudu na ponovno suđenje.

Žic je podneskom od 3. svibnja 2006. preinačila tužbu te je umjesto kondemnatornog tužbenog zahtjeva podnijela deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je zatražila utvrđenje da joj je tuženik, Grad Rijeka, s osnove radnog odnosa bio obvezan isplatiti 220.7 tisuća kuna kuna s pripadajućim zateznim kamatama i trošak postupka od 19.5 tisuća kuna. Prvostupanjski sud je 2006. odbio njen preinačeni tužbeni zahtjev, no to je rješenje ukinuo Županijski sud u Karlovcu 2008. godine.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud 2008. je odbio žalbu Seadete Žic, a žalbe joj je odbio i Županijski sud u Karlovcu te Vrhovni sud, kojemu je podnijela reviziju. Žic je 2010. tužila Grad Rijeku radi isplate naknade plaće od 1. svibnja 2007. do 30. ožujka 2010. u iznosu od 245 tisuća kuna plus kamate, no prvostupanjski sud ju je odbio, a presudu su potvrdili i drugostupanjski i Vrhovni sud. Žic nije imala sreće ni s novim tužbama, tražeći po onoj iz 2013. godine 288 tisuća kuna, a u postupku iz 2016. tražila je iznos od 480 tisuća kuna plus kamate, kao i troškove postupka od 39,1 do 45,3 tisuće kuna. Kada su i te tužbe srušene na višim sudskim instancama, Žic je Europskom sudu za ljudska prava podnijela tužbu protiv Republike Hrvatske te je 19. svibnja 2022. presuđeno u njenu korist. Europski sud utvrdio je da su podnositeljici Žic povrijeđena prava zajamčena člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

"Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je presuda od 29. srpnja 1992. donesena protiv tijela lokalne vlasti ostala neizvršena. S obzirom na činjenicu da je pravo podnositeljice zahtjeva na izvršenje presude i dalje postojalo nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku 5. studenoga 1997. i da presuda još nije izvršena, Sud utvrđuje da ima vremensku nadležnost te odbija prigovor Vlade u tom pogledu", stajalo je u obrazloženju ESLJP-a. Prema njihovoj odluci, podnositeljica, koja nije ni trebala pokretati ovršni postupak radi izvršenja pravomoćne i ovršne presude, "nije smjela trpjeti negativne posljedice zbog toga što je postupak radi izvršenja pokrenula protiv navodno pogrešnog tijela, osobito u situaciji kada su nadležni sudovi donosili različite odluke o tome koje je tijelo lokalne vlasti moralo vratiti podnositeljicu na posao".

Budući da iz osporenih presuda domaćih sudova proizlazi da su zahtjevi podnositeljice za isplatu neisplaćenih plaća odbijeni jedino zato što je tužila pogrešno tijelo lokalne vlasti, ESLJP je zaključio da su njezini zahtjevi za isplatom dospjelih i neisplaćenih plaća imali dovoljnu osnovu u domaćem pravu da bi se mogli smatrati "vlasništvom", ustvrdivši da je Žic postala žrtve administrativnih reformi, nedosljednosti sudske prakse i nedostatka pravne sigurnosti i dosljednosti u tom pogledu. Europski sud presudio je da je Žic povrijeđeno pravo na pravično suđenje i na mirno uživanje vlasništva. Budući da iz osporenih presuda domaćih sudova proizlazi da su zahtjevi podnositeljice za isplatu neisplaćenih plaća odbijeni jedino zato što je tužila pogrešno tijelo lokalne vlasti, ESLJP je zaključio da su njezini zahtjevi za isplatom dospjelih i neisplaćenih plaća imali dovoljnu osnovu u domaćem pravu da bi se mogli smatrati "vlasništvom".

DOBRI TEMELJI

U najnovijoj presudi Ustavni sud prihvatio je pravno stajalište ESLJP-a navedeno u presudi Žic protiv Hrvatske prema kojem podnositeljica, u čiju je korist donesena pravomoćna i ovršna presuda protiv države od 29. srpnja 1992., "ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je zahtjev za njezino izvršenje podnijela navodno pogrešnom tijelu, tim više što u konkretnom slučaju nije bilo jasno koje je tijelo lokalne vlasti moralo vratiti podnositeljicu na posao". Ustavni sud ocijenio je da je osporenim presudama podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Predmet je sada vraćen na početak, ponovno na prvostupanjski sud, no presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda sada daju nešto povoljniji temelj za bivšu zaposlenicu Općine Rijeka koja već 32 godine pokušava ostvariti prava proizašla iz dokazano nezakonitog otkaza koji joj je dala gradska administracija tada pod vodstvom Slavka Linića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 01:40