Dado je bio dobri duh Nazorove. U dom za djecu bez roditeljske skrbi došao je ravno iz rodilišta: majka mu je umrla na porodu, otac je nepoznat.
Bio je sjajno dijete - živo, otvoreno, toplo, pametno. S tri godine znao je napamet Ježurku Ježića, svoju omiljenu priču, učio je lako i brzo, volio je šalu, znao bezbroj viceva.
Dadu nikada nitko nije posjetio. Centar za socijalnu skrb nikad mu nije poslao ni jednog jedinog mogućeg posvojitelja ili udomitelja.
Dado ima cerebralnu paralizu. Zato u Hrvatskoj za njega nije bilo obitelji. Iako je imao izvrsnu medicinsku skrb i pomoć od najranijeg djetinjstva te je, na iznenađenje svih, sa šest godina prohodao uz pomoć hodalice, a mišići su mu, od upornog vježbanja, kako se uvijek hvalio, bili kao kod Popaja, stotine potencijalnih posvojitelja u Hrvatskoj nisu bile spremne posvojiti dijete s takvom dijagnozom. U domu je proveo osam godina - najdulji staž koji je imalo ijedno dijete u Nazorovoj.
- Posvojen je u ljeto 2011., uoči svog 8. rođendana. Posvojili su ga krasni ljudi sa sjevera Italije, otac oftalmolog i majka kućanica. Prošlo je punih pet godina otkako je našao obitelj, svoju obitelj. S neizmjernim zadovoljstvom mogu reći da je to uistinu sretna priča, Dado se odlično uklopio, procvjetao. Još se javlja svojim tetama - kaže Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Doma za djecu Zagreb.
Sve pretpostavke
Dado je bio posljednje dijete iz tog doma koje je posvojeno u inozemstvo. U Hrvatskoj trenutno živi oko 400 djece poput Dade - sa svim pretpostavkama da sutra budu posvojeni, ali razvojne i zdravstvene teškoće s kojima se nose, njihova rasa ili dob (stariji od sedam godina) odbijaju potencijalne posvojitelje u Hrvatskoj. Dio njih živi u obiteljima srodnika ili su dobro adaptirani u udomiteljske obitelji, no barem polovica vapi za posvojenjem. Ipak, oko tisuću posvojiteljskih parova, koliko ih trenutno ima u hrvatskom registru, većinom žele zdravo dijete mlađe od tri godine.
Stoga su djeca poput Dade godinama odlazila na posvojenje u inozemstvo. Prema hrvatskim zakonima, stranci mogu posvojiti dijete iz Hrvatske samo ako hrvatski posvojiteljski parovi ne iskazuju interes. Strani državljani, najčešće iz Italije, Švedske, Njemačke i Nizozemske, posvajali su između petero i desetero djece godišnje - polovicu tog broja iz Nazorove.
Međutim, sve je stalo s 2012. godinom. Otada je u postupku međunarodnog posvojenja posvojeno samo dvoje djece: oba slučaja odnosila su se na posvojenja od strane maćehe ili očuha. Od 1. travnja 2014., kad je na snagu stupila Konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, tzv. Haaška konvencija, niti jedno dijete nije posvojeno u inozemstvo, potvrđuje Diana Topčić-Rosenberg, pomoćnica ministrice socijalne politike. - Područje međudržavnog posvojenja nikada nije sustavno riješeno.
Sumnjiva posvojenja
Nakon pristupanja Haaškoj konvenciji, kojoj je cilj spriječiti bilo kakva ‘sumnjiva’ posvojenja, trgovinu djecom ili druga kršenja prava i interesa djece, međudržavna posvojenja postala su složenija, a Hrvatska nije donijela nikakve smjernice za njezinu provedbu - objašnjava. Stoga je Ministarstvo socijalne politike ovih dana donijelo Protokol o međudržavnim posvojenjima, koji prvi put donosi jasan hodogram postupanja u takvim slučajevima.
Jake garancije
- Otkad smo potpisali Haašku konvenciju, koja daje jake garancije posvojiteljima, imali smo upite i pojedinaca i pojedinih tijela i organizacija oko posvojenja, no nismo im imali što reći - kaže pomoćnica. Stvari će se, nada se, sada promijeniti.
Sukladno Protokolu, o kojem upravo kreću edukacije stručnih radnika, Ministarstvo socijalne politike, kao središnje tijelo za provedbu Haaške konvencije, prvo će stupati u kontakt s tijelima ovlaštenima za posvojenje u drugim državama i provjeravati ispunjavaju li sve kriterije. Naime, u Hrvatskoj su za postupke posvojenja nadležni isključivo centri za socijalnu skrb, no u nekim drugim državama, poput Italije, licence imaju i razne agencije, čiju vjerodostojnost Ministarstvo mora provjeriti. Nakon toga, morat će pribaviti sve podatke o zainteresiranim posvojiteljima i obradama koje su prošli u matičnoj zemlji.
- Tada će zainteresirani posvojitelji ući u posebni dio hrvatskog registra kako bi bili vidljivi i poznati svim centrima za socijalnu skrb koji brinu o djeci spremnoj za posvojenje - objašnjava. Nakon što nadležni CZSS utvrdi da bi neki od stranih posvojiteljskih parova odgovarao djetetu koje čeka posvojenje, počet će teći jasni rokovi i jasno propisane procedure: nakon dostave dokumentacije i kontakta s posvojiteljima, u roku od tri dana bit će organizirano upoznavanje s djetetom, nakon čega će se potencijalni posvojitelji s djetetom družiti minimalno sedam dana pod nadzorom centra i djetetu bliskih osoba. Centar će nakon toga sastaviti stručno mišljenje i, zaključi li da je posvojenje u najboljem djetetovu interesu, kreće sam postupak.
- Važno je da se s procedurom ne oteže i da sve ide onom brzinom koju nalažu potrebe djeteta, a ne administracije - kaže Topčić-Rosenberg. Dado iz Nazorove okončanje svog posvojenja čekao je više od godinu dana upravo zbog - administracije.
Ovlaštena tijela
Nakon samog posvojenja, ovlaštena tijela iz kojih dolaze inozemni posvajatelji bit će dužna tijekom dvije godine izvještavati Ministarstvo o tome što se događa s djetetom.
U rujnu se očekuje i propisivanje kriterija o tome koja su djeca spremna za međudržavno posvojenje, odnosno što znači odredba da ih mogu posvojiti stranci samo ako nisu posvojivi u Hrvatskoj.
- Realno je procijeniti da su ispunjene pretpostavke za međudržavno posvojenje za svu djecu koja u Hrvatskoj nisu posvojena barem dvije godine - kaže Topčić-Rosenberg. Budući da smo potpisnici Haaške konvencije te djecu iz Hrvatske mogu posvajati samo državljani drugih potpisnica i obrnuto, tako zasnovana posvojenja u njihovim će državama biti automatski priznata.
------------------------------------------
Olakšat će se i postupak za domaća posvojenja: 'Za teže posvojivu djecu u Hrvatskoj se gotovo ni ne zna'
Uz jasnije definiranje međudržavnih posvojenja, u pripremi je sličan protokol i za domaća posvojenja, s jasnim rokovima u kojima se mora završiti započeti postupak. Ali, ističe Topčić-Rosenberg, prije svega treba utjecati na svijest o postojanju teže posvojive djece i mogućnostima njihova posvajanja.
- U Hrvatskoj je posvojenje gotovo isključivo način nadomjestka za biološko roditeljstvo. Svugdje je to prvi motiv, međutim u zapadnoeuropskim državama postoje i drugi motivi. Nije rijetkost da obitelji s dvoje ili troje biološke djece odluče posvojiti još jedno dijete, često s teškoćama u razvoju, kako bi mu pružili kvalitetan obiteljski život - objašnjava.
Drugo, dodaje, često je iznenadi koliko je nepoznata činjenica da teško posvojiva djeca - njih 400 - u Hrvatskoj uopće postoje.
- Ljudi, mogući posvojitelji, za njih ne znaju, kao da ne postoje. Moramo tu informaciju učiniti vidljivijom, i to ne samo kroz njihove dijagnoze i stanja, već kao bilo koje drugo dijete - kroz ono što vole ili ne vole, čemu se smiju i zbog čega plaču, koje ih igre vesele... Kao djecu koja vole i trebaju ljubav - kaže.
Slaže se i Ćurković Kelava, ravnateljica zagrebačkog doma, koji je - upravo iz tog razloga - lani na svojim web-stranicama objavio anonimizirane profile osmero teško posvojive djece. Takav potez pokazao se punim pogotkom.
- Sedmero od osmero djece u godinu je dana pronašlo kvalitetne posvojiteljske ili udomiteljske obitelji - kaže.
------------------------------------------
Europska praksa: U Švedskoj živi čak 25.000 posvojene djece iz inozemstva
Velika Britanija jedina je zapadnoeuropska država sa značajnim brojem domaćih posvojenja. Sustav socijalne skrbi za obitelji u riziku u razvijenijim državama je takav da se izuzimanje djece iz bioloških obitelji prevenira te djeca mahom, uz stručnu i materijalnu potporu države, ostaju u biološkoj obitelji ili u bliskom kontaktu s njom. Djece za posvojenje tako praktički nema, dok je potencijalnih posvojitelja mnogo. Stoga su državljani tih država okrenuti prema međunarodnim posvojenjima: u Švedskoj trenutno živi oko 25.000 djece posvojene iz inozemstva. Veliki broj zainteresiranih posvojitelja ima i u Danskoj, Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj...
- Naš je posao povezati te posvojitelje s djecom za posvojenje. S ovlaštenim tijelima nekih država već smo započeli čvršće razgovore, a najdalje smo otišli sa Švedskom - kaže Topčić-Rosenberg.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....