'25 TISUĆA RIJEČI?! ŠTA ONI MISLE, DA SAM JA TOLSTOJ?' Boris Dežulović o PDV-u na novine

Koliko ste rekli da treba?

- Dvadeset pet tisuća.

- Slova?

- Riječi! Dvadeset pet tisuća riječi.

- Dvadeset pet tisuća riječi?! Šta oni misle, da sam ja Tolstoj?

- Ne seri, nego piši. Na koliko smo sad? – uzeo je nervozni urednik mobitel.

- Samo trenutak, da zbrojim... – izbacio je novinar jezik prateći kažiprstom tekst. - Dakle, ukupno pedeset devet.

- Samo pedeset devet?!

- Pa tek je početak teksta. Zapravo, s riječima „pedeset devet“ već šezdeset jedna. A s ovim odgovorom bogami i... osamdeset pet. Osamdeset sedam, u stvari.

- To je dobro, odlično. „Osamdeset sedam“ su odmah dvije riječi. Osamdeset sedam se piše odvojeno, zar ne?

- Valjda.

Pravi Tolstoj!

- Odlično, sjajno, samo nastavi – oraspoložio se urednik, pa se okrenuo s mobitelom na uhu. – Zasad osamdeset sedam, šefe.

- Sad već sto trideset – oprezno ga ispravi novinar.

- Sto trideset! Slaže ih mali kao lud. Tolstoj! A tek je počeo... da... da... Da, razumijem. Da, naravno – klimao je glavom urednik, pa se opet nagnuo nad stol. - Kaže da probamo s prilozima.

- Prilozima?

- Aha. Kaže da su prilozi najisplativiji i najekonomičniji.

- Kakvi prilozi?

- Pa za nekretnine valjda, šta ja znam, vrt i domaćinstvo, sport, hranu, ženski prilog, auto-prilog, TV-prilog, te stvari.

- Može onda prilog za kulturu? – ohrabrio se novinar.

- Za kulturu?!

- Aha, za kulturu i umjetnost. Ono, književnost, kazalište, muzika i to.

- Prvi put čujem. Čekaj, pitat ću – zbunio se malo urednik, pa se opet okrenuo s mobitelom na uhu. – Šefe, može li prilog za kulturu?

- I umjetnost – dometne okuraženi novinar.

- I umjetnost. Da... ne... da, da, razumijem – klimao je urednik nekoliko trenutaka glavom što se naočigled crvenjela, pa konačno spustio mobitel. – Malo je popizdio. Kaže da nije mislio na priloge za nekretnine i kulturu, nego na vrstu riječi.

- Vrstu riječi?! – iskreno se zaprepastio novinar.

- Aha. Neke što idu ispred glagola. Kaže, odgovaraju na pitanja kad, dokad, otkad, gdje, kamo, odakle, dokle, otkud, dokud, zašto, kako, koliko...

- U jebemti.

- Kad smo mi učili novinarstvo bilo ih je samo pet. Tko, što, gdje, kada, zašto i doviđenja. Pregazilo nas je vrijeme, nije novinarstvo što je nekad bilo... Prilozi!

- Šta ćemo onda?

- Otkud znam, imaš ti neki prijedlog?

- Zapravo imam. Pitajte šefa.

- Šta da ga pitam?

- Ima li neki prijedlog.

- Vidiš, mogao bih. Halo, šefe – okrenuo se opet urednik s mobitelom na uhu. - U vezi tih prijedloga, može neki prilog?

- Prijedlog.

- Da, može neki prijedlog? – ispravi se urednik. – Da, da... ne, naravno... aha... jasno.

- Šta kaže, šta kaže?

- Može.

- Šta može?

- Prijedlog. Kaže, odlično. Prilozi, prijedlozi, svejedno, samo da su autorski. Jebi me ako sam ga išta razumio. Na koliko smo sad?

- Samo trenutak, da vidim. Dakle... četristo šezdeset pet.

‘Ne mam’

- Misliš, četiri stotine šezdeset i pet? – ukorio ga je urednik. – Vidiš kako se umjesto tri dobije pet riječi? Umjesto „četristo“ napišemo „četiri stotine“. A i veznik „i“ se računa u riječ.

- Šta, veznik se posebno računa?

- Naravno, budalo. Nećeš reći da ih dosad nisi brojao?

- Neću, naravno.

- Ne ću.

- Molim?

- Kažem, „ne ću“. Shvaćaš? „Ne ću“ su dvije riječi, dočim je „neću“ jedna. Kad smo već kod toga, je li „dočim“ ili „do čim“? I je li „jeli“ ili „je li“?

- Ne mam pojma.

- „Ne mam“, bravo, odlično, to je duhovito. Koliko smo?

- Šta koliko?

- Koliko smo sad?

- Ah, to. Petsto sedamdeset osam. Pardon, pet stotina sedamdeset i osam.

- U pičku materinu! Nećemo nikad do dvadeset pet tisuća.

- A je li važno da tekst ima nekog smisla?

- Ne, zaboga. Samo da je autorski. I da je dvadeset pet tisuća riječi.

- Dvadeset pet tisuća riječi komentara o zakonu po kojemu novine s dvadeset pet tisuća riječi po izdanju plaćaju dvostruko manji PDV?!

- Aha.

- Sranje!

- Kako misliš, „sranje“?! Imaš nešto protiv istinskog genija našeg premijera i ministra financija? Ne možeš tako, ne možeš mi sad na kraju sve zasrati! Koliko smo dosad, jesmo li došli do tisuću?

- Jebiga, nemam više. Sve sam potrošio.

- Šta pričaš, šta nemaš više?

- Nemam riječi.

Boris Dežulović piše za Slobodnu Dalmaciju