Stručnjaci, novinari i ostali znalci strasno posvećeni nogometu , na pitanje: tko je najbolji igrač iz država koje su činile prošlu Jugoslaviju? - u lavovskoj većini glasovali su za Zagrepčanina s Martinovke Stjepana Bobeka (rođen 3. prosinca 1923.), koji se preklani upokojio u Beogradu. Spomenuti čudesni čarobnjak lopte, o kojem je legendarni Mađar Ferenz Puskas rekao da je najveći majstor protiv kojega je igrao, i kome, kako je višekratno naglasio, ne bijaše premca na svijetu u “rolanju” i u igri “štiklom”. A kad su od Bobeka tražili da se izjasni o najistaknutijem među jugoslavenskim nogometašima, od poraća 1945. i sve do raskola negdašnje federacije, za nj nije bilo ni mrvice dvojbe: To je Dragan Džajić, najblistavija zvijezda beogradske Crvene zvezde.
Džajić je u svojoj karijeri začudno nosio majice tek dvaju klubova. Crvene zvezde, u kojoj je počeo nakon što su ga, kao raskošno nadarena petnaestogodišnjaka 1960. doveli u Beograd iz rodnoga Uba, grada u zapadnoj Srbiji, i iz koje je odletio i do reprezentacije svijeta; i francuskoga prvoligaša Bastije, na otoku Corzici, gdje je i, štono kaže uzrečica, objesio kopačke o klin. Nedvojbeno da je Dragan Džajić mogao odigrati neusporedivo značajnije uloge na međunarodnoj pozornici, ali ga je u tome zaustavila surova igra slučaja.
Opet šef Crvene zvezde
Miljan Miljanić, koji ga je otkrio i iz njega izbrusio planetarno glasovito lijevo krilo, ispriječio se kao nepremostiva zapreka kad je njegov miljenik trebao učiniti najveći životni iskorak. Slavni don Santiago Bernabeu, predsjednik bogatunskoga Real Madrida, u onome razdoblju osmerostrukoga osvajača pokala europskih prvaka, platio bi i zlatnim polugama da dovede Džajića u svoje dvorište, u otmjeni predio Chamartin. No, budući da je Miljanić tada trenirao madridsku momčad, a sve iz bojazni da se ne zakotrlja trač o njemu kako dovodi svoga pitomca, obustavio je tu skupu kupnju. Džajić je, umjesto u kraljevskome Realu, slomljena srca skončao u provincijskoj Bastiji. Treba li reći da je među njima doslovce bila razlika kao od neba do zemlje:
“Ni do dana današnjega ne mogu prežaliti tu neostvarenu želju!” - sjetno je procijedio pedesetosmogodišnji Dragan, odnedavna drugi put ustoličen u predsjedničkoj fotelji Crvene zvezde, koja u dužničkoj krizi proživljava najtegobnije dane u svojoj veličajnoj povijesti. Pogledi milijunske kohorte simpatizera crveno-bijeloga kluba molećivo su prikovane u nenatkriljivoga idola, očekujući od njega da pronađe spasonosni izlaz iz dozlaboga zapletena labirinta.
Džaja, kako ga skraćeno zovu, nije plakao za prolivenim mlijekom. Nakon što se igrački umirovio i vratio se iz Francuske u Beograd, prihvatio se posla sportskoga direktora matičnoga kluba. U dvojcu s glavnim tajnikom, ranijom košarkaškom zvijezdom, slavodobitnikom srebrne kolajne s Olimpijskih igara u Ciudad Mexicu 1968., iskovao je odličnu momčad kojoj se nijedna iz regije nije približila po ostvarenim uspjesima. Osim hrpe naslova državnih prvaka i osvajača kupa , Crvena zvezda se 1993. u finalnome srazu protiv marsejskoga Olimpiquea, u talijanskoj luci Bariju, pod trenerskom palicom Osječanina Ljupka Petrovića, uspela na vrh Himalaje i okitila se trofejom europskoga klupskog pobjednika. A godinu dana potom, u japanskoj prijestolnici Tokiju, ovaj put s Vladicom Popovićem za kormilom, zvezdaši su postali i klupski prvaci svijeta, zgromivši sa 3:0 južnoameričkog suparnika Colo Colo iz Santiago de Chilea, koji je predvodio Hrvat Mladen Jozić.
Pet mjeseci u zatvoru
Nakon raskola zemlje “od Jesenica do Gevgelije”, kad prvenstvene utakmice sada prati šaka jada od gledatelja, tako da ih se gdjekad može lako i brzo izbrojati, i kad su u europskim prednatjecanjima momčadi s ovih prostora mahom topovska hrana (jer ih, s časnim izuzetkom zagrebačkoga Dinama, nema u završnim kolima) Dragan Džajić je postao predsjednik Crvene zvezde da se, pet ljeta potom povuče i zađe u umirovljenički tabor. I upravo kad je razmišljao o ponudi mađarskoga Ferenczvarosa da im dođe za klupskoga direktora, prasnula je bomba koja je odjeknula na sve strane globusa. Zajedno s Vladimirom Cvetkovićem i tajnikom Milošem Marinkovićem, Dragan Džajić je 5. veljače 2008. godine senzacionalno uhićen. Igrokaz prikazivanja moći beogradske policije bio je režirano snimljen za televiziju i u bezbroj navrata prikazan dok ulisičeni trojac izvode iz njihovih kuća i trpaju ih u “marice”. Džajić, Cvetković i Marinković su dugih pet mjeseci čamili u Centralnome zatvoru, nakon čega im je pritvor ukinut. Od tada su čekali i dočekali da 28. travnja 2010. bude podignuta optužnica protiv njih. Okrivili su ih da su prisvajali novac od prodaje nogometaša inozemnim klubovima i posjeli na optuženičku klupu pred Višim sudom u Beogradu 31. siječnja 2011. Tada im je bio privremeno oduzet dio imovine zbog sumnje da je stečena nezakonito. No, ni nakon osamnaest javnih pretresa, kad je bilo saslušano osamnaest svjedoka - a svi su izrijekom zanijekali navode tužitelja da se dio njihova novca, koji su dobili za prijelaz, ulio u džepove okrivljenih - nisu izrečene presude. Džajić je rekao da mu je tužiteljstvo preko njegovih odvjetnika, ponudilo nagodbu po kojoj bi ga, u zamjenu za priznanje krivnje, osudili na dvije godine zatvora i da, k tome, uplati u dobrotvorne fondove dva milijuna eura: