HDZ i Kukuriku: Dvije različite Hrvatske

U četvrtak ujutro posjetio me novinar pariškog Le Mondea , koji, uoči predstojećih parlamentarnih izbora, priprema niz materijala o Hrvatskoj.

Jedno od pitanja koje mi je francuski kolega postavio bavilo se bitnim distinkcijama između Zorana Milanovića i njegove koalicije, i Jadranke Kosor i njene stranke. Le Mondeovu reporteru te razlike nisu bile jasne, a kao primjer teze da one nisu jasne ni hrvatskoj javnosti, ili barem jednom njenom dijelu, naveo mi je razgovor s predstavnikom Udruge poslodavaca, koji mu je kazao da će, eto, i koalicija, dođe li na vlast, na čelna mjesta u državnim tvrtkama postavljati svoje ljude, baš kao što je to činio i HDZ.

Teza da su svi glavni sudionici na hrvatskoj političkoj sceni zapravo isti, pokušava se nametnuti još od abdikacije Ive Sanadera; na toj su tezi najviše inzistirali pripadnici raznih “trećih puteva”, nezavisnih ili “nadstranačkih” političkih opcija, smatrajući kako će doći do svog udjela u vlasti jedino ako uvjere javnost da je kompletna hrvatska “partitokracija”, dakle i HDZ i SDP, podjednako pokvarena, loša i štetna za nacionalne interese.

Hrvatski su birači, naravno, bili prepametni za takvu demagogiju, pa je stranački Ivo Josipović na predsjedničkim izborima uništio nestranačkog Milana Bandića.

No, znak jednakosti između SDP-a i HDZ-a zapravo je mnogo potrebniji HDZ-u nego malim strankama.

Kada bi se teza o jednakom značaju dvije velike stranke nametnula kao općeprihvaćena istina, HDZ bi odjednom bio amnestiran svoje specifične odgovornosti za korupciju, dok bi, eto, svi koji su na vlasti, ili blizu vlasti, ispadali podjednako krivi za politički kriminal.

Zato bi, dakle, baš HDZ bio glavni politički profiter tvrdnje da su dvije velike stranke jedno te isto.

Korupcijsko naslijeđe

I nedavna politička prošlost, kao i ova izborna kampanja, koliko god bila podigrana, jasno pokazuju koliko se, zapravo, razlikuju Hrvatska demokratska zajednica i Kukuriku koalicija.

Te se razlike podjednako vide i u njihovu recentnijem političkom naslijeđu - pri čemu se, namjerno, nismo vraćali dalje od 2000. godine - kao i u glavnim porukama i vrijednostima, koje HDZ i Kukuriku promiču uoči 4. prosinca.

Kada je riječ o HDZ-ovu političkom naslijeđu, njega karakteriziraju sljedeće, sasvim neprijeporne činjenice.

Prvo, u HDZ-ovu se slučaju radi o doista nevjerojatnoj razini državne i stranačke korupcije, koja se odvijala u donekle sofisticiranijem obliku nego tijekom devedesetih godina.

Sama činjenica da se protiv donedavnog predsjednika stranke i hrvatske Vlade vodi najmanje pet istraga zbog teških financijskih malverzacija, da se sudi njegovim ministrima, i da se pokreću istrage protiv njegovih najbližih suradnika, uključujući glavnog tajnika stranke, i direktora izbornih kampanja, najbolje svjedoče o korupcijskom naslijeđu HDZ-a, koji se, naravno, i sam nalazi pod istragom.

Drugo, HDZ je godinama korumpirao vlastite birače, i to kroz sustav socijalnih povlastica određenim grupama građana, od pravih i izmišljenih ratnih veterana, preko lažnih umirovljenika, do poljoprivrednika: radi se o stožernim elementima HDZ-ova glasačkog tijela.

Treće, HDZ-ove su se Vlade, i ona Sanaderova, i ona Jadranke Kosor, pokazale sasvim nesposobnima da se suoče s ekonomskom krizom. Ne računajući turističke mjesece, hrvatski su ekonomski rezultati postojano loši, bez ikakvih znakova poboljšanja, i s negativnim trendom u stranim investicijama.

Dogovorna država

Četvrto, HDZ-ova se Vlada pokazala toliko nespremnom da krene u bilo kakve ozbiljne privredne i socijalne reforme, da je sama premijerka javno odustala od reformskog plana, što ga je bila predložila u proljeće 2010. godine, i to uz posve nevjerojatan izgovor da za provedbu toga plana nema oporbenu potporu!

Peto, ni u jednoj HDZ-ovoj Hrvatskoj, dakle ni u Tuđmanovoj, ni u Sanaderovoj, ni u postsanaderovoj, pravna država nije zaživjela u punom smislu te riječi.

Svaka HDZ-ova Hrvatska nužno je bila dogovorna država, u kojoj su se glavne odluke često donosile mimo zakona, a na temelju sporazuma Vlade s predstavnicima određenih interesnih grupa.

Šesto, svaka je HDZ-ova Vlada pokušavala nadzirati što više medijskog prostora. Kada mediji na takvo što ne bi pristali, uslijedile bi prijetnje, a zatim i fizički oblici pritisaka, čemu, uostalom, svjedočimo i posljednjih dana vlasti Jadranke Kosor.

I sedmo, HDZ je u raznim svojim razdobljima više ili manje masovno, i više ili manje zloćudno, zloupotrebljavao sigurnosni aparat, što uključuje i neovlaštena praćenja i prisluškivanja.

HDZ-ovo je političko naslijeđe unatrag desetak godina većim dijelom negativno, uz dvije bitne pozitivne stavke. Radi se o ulasku u Europsku Uniju i u NATO, zbog čega je, uostalom, Ivo Sanader morao značajno liberalizirati političku atmosferu u zemlji, te o otvaranju prostora za borbu protiv korupcije 2009. godine, poslije Sanaderova odlaska.

Problem je, međutim, u tome što je Hrvatska demokratska zajednica u aktualnoj izbornoj kampanji odbacila gotovo sva postignuća Sanaderova liberalizma, koji je Hrvatsku učinio članicom međunarodne zajednice.

Pogledamo li vrijednosti na kojima se temelji HDZ-ova kampanja, jako je vidljivo kako je riječ o divovskom koraku unatrag (istina je da se HDZ i u prijašnjim kampanjama, a osobito u Sanaderovoj parlamentarnoj kampanji 2007. godine, već bio vraćao “starim” vrijednostima i porukama, ali nikada tako dosljedno i isključivo kao ove godine).

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista