'Godina prva: Godina nedostatka hrabrosti. Građani 2012. pamtiti prije svega ne kao Milanovićevu nego kao Linićevu godinu'

Ovo je, naravno, trebala biti godina Zorana Milanovića. Bio je to dugo priželjkivani trijumf - prije pet godina već je jednom proslavio izbornu pobjedu u tada mondenom People’s baru u srcu novog “zagrebačkog Cityja” u Radničkoj, predstavljajući se, pokazalo se preuranjeno, u postizbornoj noći, kada je još izgledalo da SDP ima šansu sastaviti vladu, kao novi hrvatski premijer. Izbornu je matematiku tada pokvarila izuzetno loše odigrana predizborna kampanja u kojoj je SDP-ov joker Ljubo Jurčić, u namjeri da se nametne kao premijer kojega je Račan želio za nasljednika, na kraju pokopao i sebe i Milanovića.

Ovaj put nije bilo takvih kadrovskih pogrešaka. Koalicija je prošle godine uoči izbora grabila poput tenka, a prekaljeni ratnici Čačić i Linić udarili su oštar ritam; predstavili su se kao neumoljivi iskusni dvojac koji ne samo da zna i hoće nego i može spasiti Hrvatsku od pogrešaka posljednjih godina katastrofalne HDZ-ove politike. Očekivanja su bila na vrhuncu i vjerojatno je baš to razlog dubine razočaranja građana kad su shvatili da unatoč promjeni kriza ne posustaje.

Gledano unatrag, hrvatski će građani 2012. pamtiti prije svega ne kao Milanovićevu nego kao Linićevu godinu. U neumoljivom ministru financija građani danas prepoznaju jedinog uspješnog hrvatskog političara, čovjeka koji je učinio nemoguće - uveo red u državne financije, javno posramio utajivače poreza i, na kraju, uspio isplatiti plaće svim državnim službenicima još jednu godinu u punom iznosu. Problem je što baš ovo zadnje čak i Slavko Linić smatra vjerojatno najvećim Vladinim neuspjehom.

Najveći gubitnik

Najveći gubitnik 2012. u svakom je slučaju Radimir Čačić, donedavno Vladin prvi potpredsjednik, ministar gospodarstva i nesuđeni motor eksplozivnog rasta velikih investicija. Ne baš sasvim neočekivana presuda suda u Kaposvaru koja ga je natjerala na odlazak iz izvršne vlasti, ali zasad ne i iz aktivnog političkog života (što priželjkuju njegovi protivnici), samo je završni udarac u procesu koji je nizbrdo krenuo nekoliko mjeseci prije.

Još prije godinu dana sve je izgledalo drukčije, optimističnije.

- Ako smo mogli nakon izbora 2000. pokrenuti i realizirati projekt autocesta, ovaj puta nas ništa neće zaustaviti u realizaciji preostalih velikih državnih projekata - reformi Hrvatskih željeznica i gradnji novih energetskih postrojenja. Učinit ćemo Hrvatsku energetski neovisnom i prometno još bolje povezanom s Europom, najavljivao je Čačić 2011. Zašto je onda Hrvatska ipak ostala na repu europskog razvoja? Ne samo zbog Čačića, naravno.

- Oni koji danas govore o Čačićevu neuspjehu trebali bi znati da sam ja kao ministar financija imao sve potrebne poluge u rukama, samo sam ih trebao primijeniti, a Čačić se našao u situaciji u kojoj je sve morao graditi ispočetka - rekao mi je nedavno Slavko Linić kad smo razgovarali o posljedicama koje će Čačićev odlazak imati na buduću Vladinu ekonomsku politiku. Koliko god da se SDP ni u čemu ne slaže s HDZ-ovim načinom upravljanja državom, Ministarstvo financija, uz Hrvatsku narodnu banku, jedna je od čvršćih točaka kontinuirane kvalitete unutar državne uprave. Može se polemizirati o zadanim ciljevima, ali čak je i ministar poput Ivana Šukera, kojemu je definitivno nedostajalo osobne hrabrosti i inventivnosti, mehanizam prikupljanja državnih financija znao održati korektno podmazanim.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista