Svatko od nas, zakačenih za popularnu glazbu, ima nekog svog junaka, heroja ili uzor čija djela, subjektivno, a u ovim izdvojenim slučajevima i objektivno, nadilaze razinu puke idolatrije kojom obasipamo pop i rock zvijezde.
Trag, primjerice, Elvisa, Hendrixa, Lennona, Strummera i Cobaina u društvu i (popularnoj) kulturi našeg civilizacijskog kruga u posljednjih pola stoljeća toliko je dubok da s pravom možemo reći kako oni doista jesu glazbom, stihovima, pojavom i stavovima promijenili svijet, a posebice one mikrosvjetove u kojima svatko od nas provodi svoju svakodnevicu.
Iako te svoje heroje uglavnom nismo imali priliku upoznati ili prijateljavati s njima, na dan kada su nas - iznenadno i neočekivano - napustili, osjećali smo se kao da smo izgubili najboljeg prijatelja ili nekog od roditelja. Zbog tih duhovnih očeva trajno smo zavoljeli glazbu, ne samo njihovu nego i mnogu drugu, formirali životne stavove, svjetonazor i sociopolitička uvjerenja, a vjerojatno nam je i život zbog njih krenuo nekim posve drugim tijekom.
Nedavno smo pisali o jednom tavkom heroju, Ianu Curtisu, od čije je smrti prošlo 30 godina. Da je Darko Glavan među nama, on bi sigurno napisao tekst o danu kad je umro Jim Morrison i mogli smo, da je bilo više mjesta i prostora, odabrati još niz drugih ikonskih figura popularne glazbe čiji je utjecaj na društvo podjednako mjerljiv, stvaran i značajan. No, neki od njih poput Dylana ili Springsteena još su živi, neki poput Johnnyja Casha otišli su u godinama kad smrt nije iznenađenje, nego očekivana pojava, a neki, poput Keitha Richardsa, vjerojatno ni neće fizički umrijeti, dok god ima života na Zemlji.
Stoga se naš odabir sveo na one velikane popularne glazbe koji su em promijenili svijet, em nas napustili iznenadno, a zbog čega nas je taj njihov odlazak potresao više od nečije, biološki očekivane smrti u poznijim godinama. Kako bilo, djela ove petorice rock’n’roll heroja ne samo da su nadživjela smrt svojih autora nego će još dugo, dugo godina rezonirati svojom snagom i veličinom te živjeti svojim zasebnim životom, mnogo dulje i od života nas koji smo imali sreću biti njihovim suvremenicima.
DAN KADA JE UMRO ELVIS
Siniša Škarica, legendarni glazbeni urednik u Jugotonu i Croatia Recordsu: Sjećam se svega, jedino ne tuge
Dan kada je umro Elvis ostao mi je u pamćenju kao što ljudima ostanu važni datumi iz njihova života. Elvis je bio jedan od mojih idola pa se to čini posve normalnim. Dapače, toga prijepodneva 17. kolovoza sada već davne 1977., kada sam s radija čuo tu šokantnu vijest, sjećam se gotovo svakog trenutka. Jedino čega se ne sjećam je tuga. I nisam siguran ni danas, trideset i tri godine poslije, zašto je to tako.
Možda je to kao u onom slučaju kada ti jave da je umro netko s kim si nekoć bio blizak, ali su vam se životni putovi davno razdvojili. Tada ćeš bez viška emocija procijediti nešto kao: Žao mi je!
Elvis koji je praktički sam ukrao glazbu od odraslih i predao je djeci poput nas, ubrzo je ruku pod ruku sa svojim dobro potkoženim Pukovnikom Parkerom ušao u koloplet trećerazrednih filmova, glazbe lasvegaških hotela i zapravo - poslije smo shvatili - bijega od života. Bili su to dani kada je on već polako umirao.
Istina, nismo to odmah primijetili jer smo prvu njegovu ploču mogli kupiti tek 1960. godine. Bio je to EP Takav je Elvis (s njegovim četiri godine ranije snimljenim uzbudljivim i eksplozivnim izvedbama, sada klasičnima Hound Dog, My Baby Left Me, I Want You, I Need You, I Love You i Don’t Be Cruel), istodobno kada je Elvis nakon povratka iz vojske već pjevao It’s Now Or Never. Taj je singl ubrzo i kod nas prodan u 100.000 primjeraka i s obzirom na to da je u toj novoj globalnoj uspješnici moj otac prepoznao O sole mio (“Ima dobar glas taj tvoj Elvis!”), na tren je postala medijem moguće kohabitacije očeva i djece.
Ni Kiss Me Quick i Good Luck Charm nisu bili problem - ta svirali smo ih! - kao ni Plavi Havaji, Zabava u Acapulcu i Viva Las Vegas, filmovi koje smo gledali s benevolencijom i dozom nekritičnosti što ih je još uvijek, s obzirom na zasluge za narod, od nas mogao očekivati naš rani idol (“...Elvis The Pelvis, taj glas i mot, oslobodili su nas, našu čulnost, Heartbreak Hotel i Jailhouse Rock otkrili nam sve: ples, govor, hod, sne, trun instant-slave, našu naravnost!”, pjevali smo mu).
Uostalom, voljeli su ga i Cliff Richard i Shadowsi, čiji su glas i zvuk predstavljali uskrsnuće rock’n’rolla onda kada ga je naš zajednički uzor već na neki način izdao.
Oni koji su bili beskompromisni i konačno zabili nož u leđa toga Cezara rocka, premda su mu se klanjali (“Zar i vidi, djeco brutalna!?”), došli su nenajavljeno, iznenada i na prepad! Baš brutalno i sirovo, glasno i izazovno, kako je on činio nekad. “Kralj je mrtav! Živjeli kraljevi!”, klicale su legije dugokosih novim ikonama nove religije, svetom trojstvu beata: Beatlesima, Stonesima i Dylanu.
I Kralj je doista umro, bez da sam suzu za njim pustio. Ni Suspicious Minds, ni In The Ghetto, ni povratak u Memphis (From Elvis In Memphis) nisu nam ga uistinu vratili. Njegov je bariton postajao sve teži sukladno nagomilanim kilogramima. Dolazili su mlađi i svježiji glasovi Toma Jonesa, Otisa Reddinga i cijelog soul zbora, Brucea Springsteena... A on je vegetirao u Gracelandu i životario u Las Vegasu. Ali, dobro je, mislili smo, ipak je tu, navikli smo se da je zapravo živi mrtvac! I nije bilo tuge. Dakle, ni toga 17. kolovoza kada smo s radija doznali da ga zaista više nema. Jer, u krajnjoj liniji, tada je umro samo da bi postao besmrtan. (I ta pomisao pomaže!)
Tuga se javljala poslije. Kadgod sam gledao neki filmski ili televizijski materijal njemu posvećen. Ne znam je li to bio Elvis In Concert, CBS-ov Television Special s posljednjim snimkama s američke turneje u lipnju 1977. ili canneski dokumentarac This Is Elvis iz 1981. (koji koristi neke njegove dijelove), ali trenuci kada Elvis u svom neprobavljivom gliter kostimu svemirskog kauboja, sa znatnim viškom kilograma, okupan u znoju, zaboravlja tekst u Are You Lonesome Tonight i s naporom pjeva proročanski My Way (“...and now the end is near and so I face the final curtain...”), kraj su jednoga mita.
Bila je to travestija koja me potresla i izazvala nemjerljivu tugu. Još je tužnije to što će ta njegova posljednja kostimirana pojava s (ne tako tamnim!) naočalama, što su bezuspješno pokušavale prikriti izgubljen pogled, postati najčešća personifikacija onoga što bi trebao biti Elvis, napisat će jedan njegov fan i dodati: vjerojatno danas ne postoji nitko mlad i dovoljno zgodan da ga oponaša u njegovim ranim danima!
Možda je i bolje tako. Jedini je način da slušate Elvisove 50-e. Njegov neponovljivi glas vratit će vas tamo gdje je sve počelo.
JIMI HENDRIX - NENADMAŠNI GITARISTIČKI GENIJ
Nikola Sarapa, profesor na PMF-u: Moja potraga za genijem
Električnu gitaru sviram gotovo 50 godina i kroz to mi je razdoblje Jimi bio najveći uzor i neprocjenjiva inspiracija. Čudno je, zato, što se sada ne mogu sjetiti što sam točno radio tog 18. rujna 1970. kada je stigla vijest o Hendrixovoj smrti. Jesam li vijest čuo na radiju ili me je o njoj obavijestio netko od mojih prijatelja. Svejedno, prošlo je gotovo 40 godina i valjda sam, kako to često biva, tu strašnu vijest potisnuo negdje u svojoj svijesti.
Ali od tada sam se gotovo svakog dana “družio” s Jimijem i svašta o njemu saznao. Povijest sviranja električne gitare dijeli se, a i dijelit će se na dva razdoblja: prije Jimija i poslije Jimija.
Jimi Hendrix presudno je utjecao na moj život. Preciznije rečeno, to su učinile tri njegove kompozicije: “Hey Joe”, “Red House" i “Voodoo Chile”. “Hey Joe! sam prvi put čuo u proljeće 1967. (snimljena je u prosincu 1966. kao singl ploča). Ta je kompozicija vrlo brzo postala svjetski hit i praktički je od Jimija preko noći napravila svjetsku rock zvijezdu. Što je toliko posebno u toj kompoziciji da je izazvala opće oduševljenje i usmjerila pozornost svjetske publike na Jimija? “Hey Joe” je američka tradicionalna pjesma za koju je aranžman napisao Jimi i s tekstom u kojem se govori o čovjeku koji ubija svoju dragu jer se skita s drugim muškarcima.
Ono što ovu kompoziciju čini posebnom jest Jimijev solo u srednjem dijelu pjesme koji traje osam taktova, dakle nije tipičan Jimijev solo koji obično traje puno dulje. Prvi ton u solu, u skladu s tekstom kompozicije, simbolizira pucanj iz pištolja, a i dalje cijeli solo odražava dramatično stanje duše čovjeka koji je upravo ubio voljenu osobu.
Ja sam sa svojom grupom Stop kompoziciju “Hey Joe” odsvirao na nekoliko stotina koncerata. Snimili smo i nekoliko uspješnih studijskih verzija te pjesme. Zanimljivo je da sam na probama nebrojeno puta pokušao modificirati solo u “Hey Joe”, ali bezuspješno. Pokazalo se da ta improvizacija zvuči zaista dobro samo ako se odsviraju oni tonovi koje je odsvirao Jimi i naravno što sličnije načinu na koji ih je on odsvirao. To inače nije slučaj s drugim Hendrixovim kompozicijama.
Moj pristup sviranju Jimijevih kompozicija, a savjetovao bih ga i drugim, naročito mladim gitaristima jest da se uđe u bit, ideju, glazbenu poruku određene pjesme, da se uhvati osnova Jimijeve izvedbe, a da se onda, kada ste na neki način “unutra u pjesmi”, počne improvizirati, tj. daje se vlastiti doprinos toj kompoziciji.
Po mojem mišljenju, jedino takav pristup interpretaciji Hendrixove glazbe ima smisla jer vjerna kopija interpretacije takvog muzičkog genija je nemoguća, a zapravo i nesvrsishodna.
“Red House” je blues kakav nikad nije odsviran ni prije niti poslije Hendrixa. Naime, nitko blues nije svirao s tako punim i specifičnim tonom, s takvim ritmičkim sinkopama i s toliko nevjerojatne melodioznosti. Kada sam ga prvi put čuo, bio je to istinski šok, preplavila me je bujica emocija i pitanja iz koje je dimenzije ili galaksije došao čovjek koji je to odsvirao. “Red House” sviram 40-ak godina, imam nekoliko vrlo uspješnih studijskih snimaka tog bluesa, ali on za mene još uvijek ima puno tajni. Svaki put kada ga sviram, otkrivam u njemu nešto novo i osjećam se kao da ga sviram prvi put.
“Voodoo Chile” je za većinu Hendrixovih fanova vjerojatno najkultnija pjesma. Jednostavno rečeno ta kompozicija je himna gitari kao instrumentu. To što je Hendrix odsvirao u toj pjesmi ne može se opisati riječima, to se jednostavno mora osjetiti. “Voodoo Chile” također sviram par desetljeća, mislim da sam “ušao u pjesmu”, dao joj svoj osobni pečat, a svaki put kada je sviram, osjetim veliko uzbuđenje i izvjesnu dozu treme što kompenziram tako da se malo “otkačim”, pustim da mi bujaju emocije i kao da “otplovim” u neku drugu sferu.
S grupom Stop snimio sam nekoliko verzija “Voodoo Chile” koje su na LP-ima ili CD-ovima (najbolje verzije snimljene su uživo). Posebno sam ponosan na live videoverziju snimljenu na dodjeli Fenderovih glazbenih nagrada 2007. (te sam godine bio laureat za gitaru). Ta je verzija stavljena na internet i prema nekim rang-listama koje sastavljaju Hendrixovi funovi i glazbeni eksperti uvrštena je među deset najboljih izvedbi “Voodoo Chile”, i to između gotovo dvije tisuće izvedbi koje se mogu naći na internetu.
Jimi Hendrix je nenadmašni genij gitare. O snazi i utjecaju njegova muzičkog izražaja govori i činjenica da je Miles Davies , možda najveći glazbenik u povijesti jazza, inače veliki štovatelj Hendrixova genija, izjavio da je “Machine Gun” najbolja kompozicija 20. stoljeća.
Hendrix je umjetnik kojeg je dotaknula božanska ruka i milost, podarivši mu nemjerljiv i neusporediv talent. Poživio je neobično kratko, nepunih 28 godina. Ne možemo se ne upitati što bi umjetnik tolike genijalnosti uradio da je poživio 40, 50 ili više godina? To se, na žalost, ne može niti naslutiti. Mene usrećuje spoznaja da sam bio suvremenik takvog velikana i da je do mene, barem u to vjerujem, dopro veći dio njegova genijalnog gitarističkog umijeća. Da li sam i djelić tog umijeća uspio usvojiti i pretočiti u vlastitu interpretaciju, za mene će ostati vječna tajna.
JOHN LENNON
Davor Butković, urednik i kolumnist u Jutarnjem listu: Čovjek koji je promjenio svijet
When they kick at your front door, how you re gonna come,
With your hands on your head, or on the trigger of your gun?
Na prvi je pogled možda pomalo neobično tekst o Johnu Lennonu početi stihovima Joea Strummera.
No, budući da su The Beatles i The Clash duboko povezani, kao dva šire, “društveno” gledajući, najvažnija rock banda uopće, radi se o nečemu najlogičnijem na što mogu pomisliti.
John Lennon - koji je ubijen 8. prosinca 1980., dakle točno godinu dana poslije objavljivanja Clashova albuma London Calling na kojemu je snimljena pjesma Guns of Brixton, s riječima iz uvoda - cijeli je svoj javni život na ovo pitanje odgovarao jednoznačno: on the trigger of your gun.
Svaki pristojan čovjek, koji je odrastao u sedamdesetima i osamdesetima, sasvim je sigurno poželio da i sam može odgovoriti kao Lennon.
U tome je bila stvarna moć rock and rolla, dok je još postojao kao skup društvenih i etičkih vrijednosti, i dok se nije pretvorio u tek jedan od žanrova suvremene glazbe koja više, naravno, nema zajednički nazivnik (što ne znači da je lošija nego nekad, naprotiv).
Tu duboko etičku moć rocka, kojom je rock uistinu postao pokretač esencijalnih društvenih procesa, utemeljili su Beatlesi i John Lennon.
Beatlesi su šezdesetih godina doslovno promijenili svijet. Nikada prije, ni poslije niti jedan izvođač suvremene glazbe nije postigao toliki društveni utjecaj kao Beatlesi. Utoliko Lennonova legendarna izjava iz sredine šezdesetih kako su Beatlesi popularniji od Isusa, ne samo da je bila faktografski točna, nego i simbolički precizno pogođena.
Beatlesi su promijenili svijet, afirmirali rock kao spontani društveni generator promjena te omogućili stvaranje specifičnog etičkog kodeksa, suprotstavljenog tada društveno dominantnim etičkim kodeksima.
Taj obrazac vrijedi i za hippie pokret i za punk, bez obzira na različitosti njihovih korijena.
The Clash su drugi najvažniji rock sastav svih vremena baš zato što su najtočnije i najnadahnutije artikulirali etički kodeks rocka, a Joe Strummer nikada ne bi mogao napisati Guns of Brixton, niti snimiti London Calling da nije bilo Beatlesa i Lennona.
John Lennon ubijen je u vrijeme izlaska njegova prvog albuma poslije petogodišnje šutnje. Album je bio apsolutno očajan, sa samo jednom pristojnom pjesmom (Watching the Wheels). Sve ostalo predstavljalo je izdaju naslijeđa Beatlesa, ali i krajnje nepažljiv Lennonov odnos prema vlastitom, gotovo bezgraničnom glazbenom talentu.
Noć nakon što je Lennon ubijen proveo sam u zagrebačkom klubu Lapidarij gdje je reprezentacija gradskih rokera svirala njegove i McCartneyjeve klasike.
Iako razmjerno često putujem u New York, nikada se nisam zaustavio ispred Dakota Building gdje je Lennon ubijen.
Takvo što bilo bi krajnje nesklapno s porukom iz Strummerove pjesme koju su, ponovimo, omogućili Beatlesi.
I danas razmjerno redovito slušam Beatlese (u zadnje sam vrijeme ponovno u fazi Sgt. Peppera za koji je, doduše, McCartney donio većinu pjesama, Day in the Life, najvažniju pjesmu u cijelom opusu Beatlesa Lennon i McCartney napisali su zajedno); i dalje pokušavam, bar katkad, barem kada je posebno važno, poštovati kodeks iz Guns of Brixton.
JOE STRUMMER
Aleksandar Dragaš, glazbeni kritičar Jutarnjeg lista: Nisam želio zaustaviti suze
Bio sam u bircu s nekolicinom najbližih prijatelja koji su baš poput mene odrasli uz The Clash. Pričali smo o potrebi za beskompromisnim ljevičarstvom u vremenu bezglavog konzumerizma, bešćutnog kapitalizma, stranačkog klijentelizma i latentnog fašizma. Baš kao da smo znali da je te iste večeri, 22. prosinca 2002. godine, u Londonu prestalo kucati veliko srce Joea Strummera, našeg heroja iz tinejdžerskih dana. Možda sam te večeri frendovima uzbuđeno spomenuo kako se nadam da ću napokon vidjeti The Clash i upoznati ih ponaosob, ako sve bude kako treba i ako se u ožujku 2003. nađem u Clevelandu na njihovu primanju u Rock’n’Roll Hall of Fame.
Drugo mi je jutro netko - ne sjećam se više tko - javio da je Joe Strummer umro od infarkta. Suze su mi same od sebe navrle na oči i nisam ni pokušavao ih zaustaviti, baš kao ni onda kad su mi u roku od mjesec dana, nepune dvije godine ranije, umrli baka pa djed. Bol je bila podjednaka, iako tog čovjeka nikada nisam imao prilike upoznati. Instiktivno sam sjeo za kompjutor i počeo pisati in memoriam, svako malo brišući suze s tipkovnice, jer to je bio jedini način da se Strummeru barem donekle odužim za sve što sam od njega naučio o životu.
Nisu njegove poruke bile daleko od nauka mog oca koji ljude cijeni po njihovim djelima i dobroti, a ne po tome koje su vjere, nacije i rase, ali su bilo izrečene drukčijim sredstvima. Brze, žestoke i zaglušujuće punk-rock pjesme isijavale su potrebu da promijenimo, ako ne svijet, onda svoje živote i okolinu u kojoj smo se zatekli. Nepriznavanje autoriteta, prezir spram vojske, policije, partije, crkve, države i - nadasve - potreba da razmišljamo vlastitom glavom, ako treba i na vlastitu štetu, postala je konstanta mog i života nekolicine mojih prijatelja, našeg moralnog kodeksa i sociopolitičkog svjetonazora.
A koliko je Joe Strummer bio u pravu krajem 70-ih, najbolnije smo shvatili s desetljećem odmaka. Početkom 90-ih snašli su nas nacionalizam, šovinizam, klerofašizam i rasizam, još i gori od onih protiv kojih je pjevao Strummer. Pozivao nas je Strummer još na “Sandinisti” da se oglušimo na mobilizacijske pozive koji su početkom 90-ih postali naša stvarnost, ali ovo je Balkan i ljudi vole puštati krv jedni drugima samo zato što su ili Srbi ili Hrvati. A onda smo, živeći puki privid neke normalnije sadašnjosti, postali “izgubljeni u supermarketu”, ali i ostali i bez tvornica, i bez poduzeća, i bez radničkih prava, i bez socijalne sigurnosti, shvaćajući da su ovdje “policajci i lopovi” često na istoj strani.
Predmnijevao je Strummer na “London Callingu” i globalne ekološke promjene u kakvima “uživamo” danas, a premda nije imao recepte za rješavanje problema, bio je istinski vizionar koji je barem nekima od nas “dao povoda i razloga zašto treba udarati glavom o zid”, kako mi je to prije neku godinu u Vinkovcima lijepo rekao njegov suborac Don Letts. Njegova energija bila je nezadrživa i inspirativna, njegov pjesnički stil, bliži novinarskom izvještavanju iz prvog reda uličnih demonstracija nego poeziji, nadživio je svoga tvorca, a glazbena sinteza najbjeljih i najcrnjih glazbenih stilova u izvedbi The Clasha bila je možda najsveobuhvatnija otkako je Elvis drmnuo kukovima i pomiješao rhythm & blues i country & western.
Tko zna što bi i kako, da je među živima, Strummer danas, kad na razvalinama neoliberalnog kapitalizma tražimo upostavljanje drukčijih mjerila života, rada i raspodjele društvenog bogatstva, rekao i pjevao. Bi li možda osvanuo ispod Akropole ili u predgrađima Pariza, na štrajkovima u Rimu i Madridu, možda čak i na demonstracijama u Varšavskoj? Danas je to samo san, ali prije dva tjedna stajao sam s Mickom Jonesom na Cvjetnom i raspravljao o Grčkoj, policiji i demonstracijama. I možda to ne bi bio samo san.
A možda me Strummer kao ultimativni “working class hero” o kakvom je nekoć, prije pojave The Clasha kao romantičnih uličnih revolucionara, pjevao Lennon, fakat zajebao. Zbog njegova nauka ostao sam trajno neprilagođen, buntovan, gunđav i uvijek na onoj strani koja nikada neće profitirati, ni u onom, ni u ovom sistemu.
Eh, da nije bilo Strummera, možda bih i ja danas bio bogati advokat, lizao dupe krimosima, političarima i legaliziranim lopovima koji žive od rada drugih, a bijedno plaćaju. I možda bih na tuđoj grbači živio k’o bubreg u loju ili barem vrtio palčevima u nekoj državnoj sinekuri i ama baš svaki put glasao za HDZ. Ali ne, ne bi to valjalo. Bolje je ovako. I zato, još jednom, fala Joe što si me s The Clash, kako smo to neovisno jedan o drugome napisali engleski pisac John King i moja malenkost, “odgojio više nego škola”.
KURT COBAIN
Ante Perković, kantautor, pisac i publicist: Iznad objavljene fotke napisali smo 'Nevermind'
Neke se stvari nikad ne zaborave. Zapravo, ne zapamtimo ih kako treba pa ih poslije naknadna pamet lako pretvara u male osobne mitove. Tako sam ja zapamtio jedan studentski tulum iz crne jeseni 1991., u nekom podrumu u Hebrangovoj. Stiglo je odjednom, kao prvi zvuk budilice što se probija kroz san: prvo ona tanka, drska fraza koju bi, kao, svatko mogao odsvirati na gitari. Djelovalo je kao ultrazvuk na pse; podigao sam glavu u očekivanju, poklopilo me šamaranje bubnja i onda se po sobi prolilo najdivnije more distorzije. Iz zvučnika je grunulo svjetlo. Nije to bila ona mala Cohenova pukotina koju nađemo baš u svemu.
Bio je to gigantski fleš od kojeg i danas gledam drugačije.
O muzici se uvijek nešto misli, raspravlja, procjenjuje, kontekstualizira... O Nirvani se te crne jeseni nije imalo što misliti, ona je jednostavno bila. Kao prirodna sila, puno jača od nas i sasvim neshvatljiva. Tad to nismo mogli znati, ali gledali smo posljednji veliki rock bend. Zašto su svirači na Titanicu svirali dok ih nije progutalo more? Zato što je muzika bila jedino za što su se u životu mogli uhvatiti. I Kurt Cobain je bio takav - nije se taj ubio ni zbog heroina, ni zbog teškog djetinjstva, ni zbog pritiska slave, ni zbog Courtney... Ubio se kad je ostao bez muzike, bez nje je doslovno bio ništa.
Nirvana je bila posljednji veliki rock bend, ali Cobain nije bio posljednji veliki rock heroj. Barem ne za života; bio je tako očito neskriveno sjeban da bi ga za idola mogao uzeti samo netko s ozbiljnim poremećajem ličnosti. Nije ispucavao parole, osim u najdubljem sarkazmu, nije tražio pažnju, nije se nametao kao guru ili bavio seksualnom politikom. Nije imao - kako se to danas kaže - “agendu”. Bio je samo beskrajno talentirani tip koji je, u nedostatku čvršćeg oslonca u životu, taj šareni rock’n’roll cirkus shvatio smrtno ozbiljno. Bio je idealist, ali ne i propovjednik. Možda je s “I Feel Stupid and Contagious” o sebi rekao više nego što smo htjeli znati. A opet, možda je i prikladno da niz rock mučenika manjih od života i većih od smrti, tu cijelu opasnu filozofiju o brzini, hedonizmu, ranom umiranju i lijepim leševima zaključi netko dovoljno lud da si sačmaricom raznese glavu. Iza tako brutalnog čina nema romantiziranja, u tom je velikom prasku, zapravo, nestala rock mitologija 20. stoljeća.
Glupo je reći, ali nekako sam slutio da neće dugo. Izgubili smo se već na “In Uttero” jer taj se album - slično kao predsmrtne snimke Johnnyja Casha - već bavi onostranim i ima tešku, implodirajuću energiju koje smo se ionako previše nagutali u ovim našim devedesetima. Naravno, hodočastio sam u Ljubljanu 27. veljače 1994. Nije bilo bljeska svjetla, nije bilo ni “Smells Like Teen Spirit”. Kurt je, rekla bi dosadna naknadna pamet, već zakoračio dalje.
Kad je vijest stigla i kad se saznalo kako, Nirvana se zadnji put ponijela kao prirodna sila. Nakon velikog praska opet se vidjelo nebo. U studentskom magazinu Puls, koji smo tada radili, sakrili smo in memoriam duboko u knjižni blok. Nismo čak ništa ni napisali, samo smo objavili fotku i iznad nje napisali “Nevermind”. Ne znam zašto smo se s najvažnijim muzičarem generacije oprostili tako, ne sjećam se što smo mislili i jesmo li uopće mislili. A opet, možda smo nehotice i naboli neku poantu. Nije važno, tješio nas je Kurt iz Zagroblja. Ni što se dogodilo, ni kako se dogodilo, ni život, ni smrt, ni vi, pogotovo ne ja. Važna je muzika. Here we are now, entertain us.