Teška bolest gospođe Jovanke Broz (r. 1924.) razmahala je zanimanje za nju i njezin život s Josipom Brozom Titom (1892.-1980.), doživotnim predsjednikom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kako je gospođa Broz s pokojnim Brozom u braku bila od 1952. godine do njegove smrti - na vjenčanju u Iloku, kumovi, bolje reći svjedoci, bili su im Aleksandar Ranković (njemu) i Ivan Gošnjak (njoj) - sada je prilika da se ponovno raspravlja o njezinoj ulozi u životu predsjednika bivše Jugoslavije i njegove zemlje.
Tome pridonosi knjiga Žarka Jokanovića “Moj život, moja istina”, što se predstavlja za autobiografiju Jovanke Broz. Gospođa Broz u toj novoj knjizi ponavlja viđenje ključnih trenutaka ex-yu povijesti koje je već iznosila raznim beogradskim novinarima od raspada Titove zemlje, od 90-ih naovamo. U njezinoj osnovi stoji optužba protiv “gadova i zlikovaca” Stane Dolanca i Nikole Ljubičića, koji su je razdvojili od Broza zato da bi upravljali njime i vodili zemlju u propast.
Doista, nestanak Jovanke Broz iz Titove blizine izazvao je 1977. globalnu sablazan. Što se dogodilo s Titovom suprugom? - pitali su se brojni dnevni listovi i specijalizirani magazini, kao što je američki People. O tome su šutjeli samo domaći novinari. To pitanje ostalo je otvoreno za mnoge sve do danas, tako reći za sve, osim za samu Jovanku Broz, koja i dalje iznosi i brani vlastitu, donekle sramotnu istinu.
Spomenuti Dolanc i Ljubičić, pa zatim Rato Dugonjić - šef partijske komisije koja je 1974. sastavila službeno izvješće o odnosima u predsjedničkim rezidencijama - stali su složno na jednu stranu. Oni manje-više tvrde da je Jovanka Broz željela, preko njihovih leđa, preko vrha vlasti, upravljati mužem i državom. I sama tzv. Ratina komisija ustvrdila je, na temelju liječničkih nalaza, da je ona psihički bolesna i vlastohlepna.
Kako god bilo, reaktiviranje rasprave o odnosu Jovanke i Josipa Broza, pa zatim o trulom načinu vladanja 60-ih i 70-ih u Jugoslaviji, zateklo me u Puli, u društvu s penzioniranim general-pukovnikom Ivanom Miškovićem. On je bio dugogodišnji načelnik Službe bezbjednosti (SB) JNA, od čijih odjeljenja većina čitatelja jedino poznaje Kontraobavještajnu službu (KOS), ozloglašenu u vrijeme raspada Jugoslavije. No, Mišković je bio načelnik Uprave te službe, odnosno bezbjednosti (UB) od 1963. do 1971. I te je godine imenovan prvim specijalnim savjetnikom za sigurnost predsjednika i vrhovnog komandanta Broza Tita. Bio je to vrhunac njegove vojno-obavještajne karijere, no vrlo brzo uslijedio je njen kraj, iznuđenom ostavkom 1973.
General Mišković (r. 1920. u Premanturi), vjerojatno posljednji živući svjedok jedne prohujale epohe, upravo radi na svojim memoarima, na knjizi sjećanja i svjedočenja pod radnim naslovom “Titov specijalni savjetnik za sigurnost”, koja će uskoro izaći u nakladi Jutarnjeg lista, a potpisani mu novinar u tome pomaže. Baš zato bilo je teško nagovoriti generala da ustupi neke fragmente iz najavljene knjige za objavu. Naime, Jovanka Broz odigrala je važnu ulogu u njegovoj profesionalnoj karijeri. Ona, razumije se, nije u njoj presudni faktor, već je to sam Broz.
Imenovan ili neimenovan general Ivan Mišković jedan je od “junaka” knjige gospođe Broz. Za potpuno objašnjenje teških optužbi iznesenih u spomenutoj knjizi i na brojnim drugim mjestima, trebalo bi citirati dobar dio Miškovićeve knjige u radu. Trebalo bi, zatim, objašnjavati odnose vojne i civilne službe sigurnosti u bivšoj državi. O svemu tome Mišković govori u svojoj knjizi. Za ovu priliku dovoljno je pogledati jedno njegovo naknadno “Razmišljanje o ponašanju Jovanke Broz” (od 11. V. 1983.), kako bi se dobio cjelovit uvod u antagonizme jednog povijesnog vremena.
Pri čitanju ovog zapisa, njegovih dijelova zapravo, što je praktično sinopsis Miškovićeve knjige, treba imati na umu da je nastao u još postojećoj državi i to u najboljoj namjeri da ona bude bolja, bez obzira na negativno osobno iskustvo koje je u njoj doživio sam pisac, general-pukovnik Mišković.
Generalova priča
(Integralni, nikad objavljeni tekst iz 1983.)
Kada razmišljam o Jovanki Broz, onda mislim da, pored ostaloga, treba dati odgovor i na pitanje zašto je ona sve to radila, zašto se tako ponašala, da li je po sredi bila primitivna, neutišiva želja za vlašću, slavom i sjajem, ili pored toga i nešto drugo:
- Čini sve, služi se intrigama, blaćenjem i svim što joj stoji na raspoloženju da utiče na druga Tita i da u Kući i oko Kuće budu ljudi na koje će ona imati presudan uticaj.
- Njena “znatiželja” je bila takva da prelazi okvire normalne znatiželje žene za određena zbivanja ili događaje. Ona hoće i čini sve da baš sve zna. Ona je bila u mogućnosti da zna mnogo više nego pojedinci iz političkog vrha, a zna gotovo sve, sem nekih najtananijih pitanja, problema i događaja o kojima drug Tito nije želio da joj kaže. No njoj to nije dosta, pa odgovor na pitanje gdje su korjeni njene znatiželje ne bi mogao da se svede samo na prostu žensku ljubopitljivost i radoznalost.
- Ona se direktno miješala u državne poslove i to i lažima, intrigama i pokušajima da utiče na kadrovska rješenja, da daje svoje ocjene o ljudima, događajima, zbivanjima, da sabotira, ako se tako može reći, otežava drugu Predsjedniku izvršavanje njegovih državnih i političkih funkcija. Posebno je bila do kraja naelektrisana protiv svih onih koji su po posebnoj liniji referisali drugu Predsjedniku, jer tim referisanjima nije bila prisutna. Činila je sve da dozna o čemu se razgovara, otvarala bi sporedna vrata, po nekim informacijama, čak montirala prislušne aparate i snimala - ukoliko je tehnički to uspjela - da čuje referate i razgovore koji su u Rezidenciji kod druga Predsjednika vođeni. Ne jedanput se drug Predsjednik dizao sa stolice i nervozno lupio sporedna vrata od svog radnog kabineta, koja bi ona odškrinula, naslonila uho i pokušala čuti o čemu se razgovara.
- Ona vrši i pokušaje vrbovanja ljudi, uticanja na sve one koji su u i oko Rezidencije (Užička 15) da prikaže sebe kao mučenika i spasioca Kuće, kao čovjeka koji na svojim leđima nosi i državne poslove, kao čovjeka kome treba sve referisati da bi ona mogla da “pomaže” drugu Titu u vođenju državne politike.
Takav pokušaj je bio i prema meni dok joj nisam glasno i jasno rekao “da sam na dužnosti drugu Predsjedniku i da ću isključivo izvršavati njegova naređenja”.
(...)
Članak