VELIKI VOZNI PARK

FOTO: 'Savjetnik sam premijera i skupljam limuzine ubijenih tirana, a imam i svoju slastičarnicu, restoran i kazalište'

Bratislav Petković (67), bivši srpski ministar kulture i savjetnik premijera Aleksandra Vučića, vlasnik legendarne slastičarnice u središtu Beograda, dramski pisac i redatelj, osnivač popularnoga privatnog kazališta Moderna garaža te strastveni skupljač oldtajmera, uveo je reportere Nedjeljnoga u svoj fantastični Muzej automobila i otkrio im kako je stvorio zbirku skupocjenih vozila kojima su se služile neke od najvažnijih političkih osoba s prostora bivše Jugoslavije
 Danijel Soldo/CROPIX

Bratislav Braca Petković, rođen je u Beogradu 28. rujna 1948. odakle su mu i šukunpreci. I tu vazda živi šezdeset sedmo ljeto, tek s jednogodišnjim prekidom dok je u mladosti vojnikovao u Beloj Crkvi. Djed mu je bio vlasnik nekoć glasovitih restorana “Sablja dimiskija” i “Skoplje”, a 1904. u blizini trga Slavija otvorio je i slastičarnicu. Nju je 1936. Bracin otac Bogdan premjestio preko puta žive Palilulske pijace, gdje je skutrena i sada. Slastičarnica “Petković” najstarija je u srpskoj metropoli. U njoj se, i u ovim modernim elektronskim vremenima, slastice i osvježavajući napici prave po receptima kao s početka dvadesetoga stoljeća:

“To je očev zavjet, i ja ga se, kao njegov nasljednik, nisam usudio iznevjeriti. Jest da je takva ručna izrada daleko sporija i više stoji od industrijske, ali neiskazivo je zadovoljstvo slušati hvale vremešnijih sugrađana kad mi kažu da je okus i miris kolača, torti, žita sa šlagom, boze i limunade ostao jednak, kakav je bio prije onoga rata, kad je današnji milijunski Beograd imao jedva dvjesto tisuća stanovnika. A osobito sam sretan što su naše delicije prihvatili i najmlađi sladokusci”, istakne zadovoljno Braca.

Junak naše priče je četiri desetljeća oženjen s Jelenkom koja mu je rodila dvojicu akademski obrazovanih sinova: Bogdana (38), producenta i scenarista, i Dušana (32), snimatelja. Bogdan se preklani proslavio s igrano-dokumentarnim cjelovečernjakom “Beogradski fantom”, istinitom kronikom o manijaku koji je prošlih pedesetih i šezdesetih suludo brzo vozio sportska kola i po najprometnijim ulicama i trgovima, na užasavanje i silni strah prolaznika, koji su panično bježali od njega, isprepadani da će skončati pod kotačima i osvanuti u smrtovnici i crnoj kronici. Film je bio nadasve gledan, dašto napose u Beogradu, a ubrao je i pregršt međunarodnih nagrada. Posljednjom su ga okitili na nedavnome festivalu u San Franciscu.

Vrhunsko kazalište

Braca je u kremi najobrazovanijih i najsvestranijih srpskih intelektualaca. Valja se potruditi da se nanižu u nisku sva njegova leonardovska umijeća, uz bojazan da ne izostavimo koje od njih. Dakle, nakon što je diplomirao kazališnu režiju na beogradskoj Akademiji za pozorište, film i televiziju, nametnuo se javnosti višestrukim nadarenostima. Postavio je niz kazališnih komada koje je napisao. Prvijenac se dogodio u Beogradskome dramskom pozorištu s komadom “Sporting life”, da potom na istoj pozornici budu viđene njegove predstave “Razbojnici”, “Kaskader” i “Albatros”. U međuvremenu je dobio izvrsne kritike za monodrame “Prodajem razbijenu kuću” i “Ispovijest klauna Dragoljuba”. Nije odolio ni neodoljivoj privllačnosti televizije, tako da je “Albatros”, o ubojstvu kralja Mihajla Obrenovića 1868. u parku Košutnjaku, pod istim naslovom pretočio u film koji su višekratno reprizirali, a da ni pisac pouzdano ne zna koliko puta.

Nemoguća misija Brace Petkovića ostvarila se 1994. godine nakon što je utemeljio Muzej automobila, a koji je danas, s više od sto dvadeset modela, jedan od najbogatijih na europskome tlu. Svako od tih vozila kupio je od slastičarske zarade, te od honorara i tantijema svojih drama. Stoga je s nevjericom bila dočekana vijest koju su iskopali kao vjeverice radoznali novinski istražitelji, da su Petkoviću s proljeća 2013., dok je bio ministar kulture u vladi Aleksandra Vučića, poreznici odrezali kako mora platiti više od 300.000 dinara (po ondašnjem tečaju preko 2500 eura), što je pozamašna svota za srpske mogunosti. Mada mu srcu nije drago kad se potegne razgovor o toj nepravdi, e da bi namirio nenadani dug morao je podići kredit koji još isplaćuje. Čuđenje je to veće jer Muzej automobila nikada nije primio ni pola dinara uobičajene državne subvencije, a usporedbe radi nije naodmet kazati kako plaća čuvara debelo nadmašuje prihod od ulaznica rijetkih posjetitelja.

Iza prostora izloženih kola, Braca Petković je izgradio komornu scenu Moderna garaža s gledalištem od osamdesetak sjedala gdje prikazuje svoja četiri uvijek rasprodana igrokaza koja je i režirao. Pored “Cvjetova zla” i “Grand prixa” (o automobilskoj utrci oko beogradskoga Kalemegdana 3. rujna 1939.), silan uspjeh požnjele su povijesne drame o udesima dviju značajnih Srpkinja: “O tempora, o mores” (saga o nenatkriljivoj kazališnoj prvakinji Žanki Stokić, koja je, stoga što je glumila za njemačke okupacije, od 1941. do 1944. i sudjelovala u radijskim programima, bila uhićena poslije oslobođenja i osuđena na gubitak građanske časti, a umrla je od tuge, ne dočekavši rehabilitaciju koju je za nju izborio slavni redatelj Bojan Stupica); i “Legija časti” (o Milunki Savić, legendarnoj junakinji iz Prvoga svjetskog rata, jedinoj ženi nositeljici francuske Legije časti i dvostruko odlikovanoj, također francuskim, Ratnim križem, a koja je potkraj života, bez ikakve mirovine, da bi preživjela, mizerno zarađivala kao čistačica kavanskih zahoda, bila je baba sera). U svima četirima Petkovićevim predstavama igrali su vrhunski dramski umjetnici Svetlana Bojković i Đuza Stojiljković, a pored njih su glumili Petar Kralj, Božidar Stošić, Goran Sultanović i Miki Krstović.

Restoran za gurmane

No Braca je ponukan djedovom i očevom ugostiteljskom žicom, u sklopu Muzeja automobila podigao i majušni restoran sa šest stolova, u kome je njegova sestra i imenjakinja Bratislava kuhala vrsne domaće juhe, grah, sarmu, tripice i gulaš. I zbog čudesnih zalogaja, ali i zbog vrlo povoljnih cijena, ako niste na vrijeme najavili dolazak, gosti bi uvijek morali strpljivo dočekati slobodna mjesta. Dok su čekali da dođu na red, nisu se dosađivali jer su ubijali vrijeme razgledavanjem izložaka iz veteranskoga voznog parka. Kad je postao ministar, da jezičava čaršija ne bi rekla ovo i ono, Braca je zatvorio restoran. Sada kad to više nije, ponovno će odmandaliti dugo zaključana vrata zalogajnice. Među bonkulovićima koji jedva čekaju otvaranje, među nama rečeno, je i vaš dopisnik iz Beograda:

“Kakav ste slastičar i kuhar?”, pitam Bracu Petkovića, a on samouvjereno uzvraća:

“Dobar. To mi je u krvi. Djed i tata se ne bi postidjeli svoga unuka i sina!”

Ministar i mehaničar

Što još navesti da se nadopuni slika o liku i djelu Brace Petkovića? Da je ulaskom u politiku, a pošto je Srpska napredna stranka (SNS) premoćno zavladala Skupštinom, 2012. godine bio ustoličen na mjesto savjetnika za kulturu šefa države Tomislava Nikolića, i da iz te fotelje, poslije samo mjesec dana uznapredovao do fotelje ministra kulture. Nakon što je u rujnu 2013. godine premijer Vučić temeljito izmijenio kabinet, Petković postaje njegov savjetnik za kulturu, a odnedavna je premješten u Upravu za vjere, u ministarstvo pravde.

Povrh te dužnosti, on je dopredsjednik Udruženja dramskih pisaca Srbije i predsjednik Zajednice muzeja nauke i tehnike. Dobitnik je prestižnoga kazališnog priznanja, Nušićeve nagrade, te Zlatnoga beočuga za doprinos kulturi. Bio je zapaženi hokejaš na ledu i atletičar. Skupljač je starih kovanica, odlikovanja i fotografija. Zavidna mu je kolekcija umjetničkih slika i kipova. Nezasitni je bibliofil, stan mu je prepunjen knjigama kojima nije broja.

I da ne smetnemo s uma: Braca bi mogao, zlu ne trebalo, lijepo zarađivati i kao mehaničar jer osobno održava svoj automobil.

Novinarima, koji ga često pohode, Braca je, okreni obrni, ipak najprivlačniji zbog Muzeja automobila. Pa da i Nedjeljni Jutarnji ne ostane iznimka, fotoreporter i potpisnik ovih redaka uročili su susret s njime na tome mjestu, u Ulici Majke Jevrosime u prizemnici na broju 30, gdje je nekoć bila prva javna garaža na Balkanu.

“Kako ste se zarazili za automobile?”, bilo je prvo pitanje.

Lud za autima

“Rastao sam u sivilu poraća i za sve nas, beogradske klince, kola su bila senzacija, osobito ona otmjenija i skuplja, a to će reći zapadne izrade, iz truloga kapitalizma, kako su svijet s druge strane željeznoga zastora žigosali naši listovi i radio. Hrlili smo pred ambasade, osobito pred američku, i gutali pogledima njihove Chevrolete, Pontiace, i nadasve sjajni cabriolet kojim se vozio ambasador. Ispred njemačke smo nosom mastili stakla nad najnovijim Mercedesima, BMW-ima i Borgvardima, dok smo pred francuskom zavidno uzdisali nad prvim dugim Citroënom koji smo nazvali ajkula, potom Renaultima i Peugeotima. Zbog jeftinih cijena usluga, sve učestalije su nam dolazile filmske ekipe pa smo ispred ‘Metropola’, tada najprestižnijega hotela u Beogradu, napajali oči na kolima kojima su se vozile najskuplje svjetske zvijezde. Odlazili smo u američku i englesku čitaonicu i listali, a bogami i derali i krali stranice, poznatih časopisa za poklonike automobila i motocikla. Meni je bio najdraži ‘Automobil quarterly’ koji je opisivao muzeje automobila, a njih je onda u Americi bilo tek dva do tri, dok ih je danas više od trideset. Tada sam se zagrijao sa željom da se i meni nasmije sreća i jednoga dana otvorim svoj muzej”, glasio je Petkovićev prvi odgovor, uz dodatak da su mu djed i otac pričali o rijetkim vozilima najimućnijih Beograđana prije Drugoga svjetskog rata: “U to vrijeme su cijene automobila, porezi na njih i benzin bili najskuplji u Europi. U jedinome Rolls Royceu su, primjerice, vozili kralja Petra II, dok je knjižar Geca Kon imao Mercedes 540k koji je stajao pravo bogatstvo.”

I kad smo poveli priču o kraljevskome dvoru, onda je vrijedno spomena da je kraljica majka Marija bila prva žena u Srbiji koja je stala za volan. Iz Bukurešta se na zaruke s budućim mužem kraljem Aleksandrom I Karađorđevićem dovezla u Beograd sa svojom majkom upravljajući sportskim Delaceom, a uza nju se vezuje i prijeratni rekord u brzini koju je postigla od središta Beograda do vrha Avale. U dvorskome Rolls Royceu vozila je od Beograda do Pariza. Nije imala ni najmanji udes.

“Bilo bi zgodno znati s kojim vozilom ste počeli puniti muzej?”

“Bio je to dobro očuvani Ford 1 iz 1925. godine, u vlasništvu poznatoga starog gradskog kicoša čika Žare, zvanoga Papagaj zbog košulja, sakoa i hlača drečećih boja koje je nametljivo nosio. Opsjedao sam ga i nagovarao gotovo dvije godine da mi ga proda, a on ni da čuje. Povremeno ga je vozio i jako ga pazio, a vlast mu ga nije rekvirirala stoga što je Ford pretjerano trošio gorivo. Možda bih digao ruke, da slučajno nisam napipao Papagajevu Ahilovu petu. Saznao sam da je bio opsjednut toplim baritonskim glasom pravnika Mijata Mijatovića koji je prije rata na radiju pjevao sve: od opernih arija, preko zabavnih melodija do narodnih pjesama. Bio je popularan i snimio je više ploča na 78 obrtaja. A moj djed se odnekuda domogao nenačetoga kompleta Mijatovih deset ploča. Sada je čika Žare vabio mene da mu ih prodam. Imao sam ga u šaci i brzo smo se nagodili: pored ploča dao sam mu gramofon Hid masters voice, i još pola milijuna dinara pride, a u ono doba, 1965. godine, to je bila fina parica.”

Sharon od 200.000 eura

“Za Fordom je, slutim, brzo stigao i drugi kapitalac...”

“Tako je. Mercedes iz 1955. godine kojim se u početno vrijeme braka s Titom vozila Jovanka Broz. No kako je i taj prepuno gutao gorivo, maršalat ga je prodao beogradskome taksistu čika Dragome. S njime je Dragi taksirao, ali je sve više gubio. Slagao sam ga da ću i ja taksirati, a on me je sažalno nagovarao neka ne bacam uludo novac u vjetar. Prodao mi ga je u bescjenje, sretan što ga se riješio!”

“Koji automobil iz muzeja najviše vrijedi?”

“Ručno izrađeni Sharon iz 1908. godine od 25 konjskih snaga, koji je bio dika voznoga parka Petra I. Kralj ga je 1912. godine darovao vojvođanskome bogatunu Bogdanu Dunđerskome, da ga ovaj potom vrati u Beograd gdje je služio kao taksi. Za nj sam umjesto novca tadašnjem promućurnom vlasniku u zamjenu kupio najnoviji traktor Ferguson. Znam da bih za taj Sharon sada glatko dobio više od 200.000 eura! Toliko je vrijedan i Mercedes kabriolet iz 1955. godine kao onaj kojim se služio njemački kancelar Konrad Adenauer.”

“Negdje sam čuo da imate kola u kojima je 9. listopada 1934. godine u Marseilleu bio ubijen kralj Aleksandar...”

Kraljev krvavi Delage

“Ne, imam tek farove. Aleksandar je bio prvi monarh kojega je ubojstvo u kolima bilo snimljeno za kinožurnal. Lijepo se vidi kako mu atentator Vlado Černozemski prilazi i iz buketa cvijeća vadi pištolj, a kralj mu se osmjehnuo iz automobila Delage - D8 iz 1928. Znakovit je podatak da je francuski snimatelj umro tjedan dana nakon toga. Prvi monarh koji je bio ubijen u kolima bio je austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand 1914. u Sarajevu, no to ubojstvo nije bilo ovjekovječeno. Marsejska prefektura darovala je ukleto vozilo Beogradu i ono je sve do 1944. bilo izloženo u muzeju na Kelemegdanu. Njemački okupatori ga nisu dirali, jer je Aleksandrovu ispraćaju nazočio najmoćniji Nijemac poslije Hitlera, debeli feldmaršal, Hermann Goering. S ulaskom partizanskih postrojbi u Beograd ono je skinuto s postolja da bude ustupljeno kuhinji Doma JNA koja je u njemu s tržnice donosila voće i povrće, a poslije večere odvozila ostatke hrane, pomije, u vojno gazdinstvo u kome su timarili svinje, perad, ovce i goveda. No kako se nekome previše revnome i sumnjičavu poručniku učinilo da neki reakcionarni civili sjetno gledaju auto u kome je izdahnuo kralj Aleksandar, a čak mu se i naklone, odlučeno je da bude bačen u otpad. Čim sam saznao gdje su ga sklonili, pohitao sam da ga uzmem za muzej, ali sam debelo zakasnio. Tamo su već bili skupljači sirovina i trgali ga dio po dio kao što krdo lavova čereči zaklanu zebru. Zamalo su me istukli zato što su namirisali da ću im oteti dio plijena. Jedva sam ih uvjerio kako želim tek farove koji njima nisu bili potrebni, i tako su sada moji. Spominjem se, da su se na stražnjem sjedalu tada, bezmalo trideset godina poslije smaknuća još nazirali tragovi kraljeve krvi.”

“Automobil povezan s posljednjim atentatom na visokoga srpskog državnika je kod vas...”

“To je blindirani auto u kome se najprije vozio Slobodan Milošević, a od njega ga je naslijedio premijer Zoran Đinđić. Pao je smrtonosno pogođen iz snajpera netom nakon što je izišao iz kola 12. ožujka 2003. godine krenuvši prema dvorišnome pomoćnom ulazu. No ona su mi posuđena, a ja ih nastojim otkupiti. Ufam se da ću uspjeti...”

“Koje su se povijesne ličnosti vozile u kolima koja su u vašem muzeju?”

“Kraljevi Jugoslavije Petar I, Aleksandar I i Petar II, maršal Josip Broz Tito i žena mu Jovanka, Aleksandar Ranković, Zoran Đinđić. U njemačkoj autoamfibiji se prevozio feldmaršal Friedrich von Paulus za opsade Staljingrada.”

“Koja vam priča vezana uz vaše stare modele dolazi u sjećanje?”

“Milijunaš Boško Milenković, u čijem je vlasništvu, štono se kaže, bilo pola Beograda, bio je i ostao prvi i jedini Jugoslaven koji je vozio na utrkama Grand prixa, preteče Formule 1, kad je oko Kalemegdana 1939. pobijedio talijanski as, svjetski prvak, Talijan Tazio Nuvolari, zvani El maestro, a Nijemac von Brauhitsch stigao iza njega. Milenković je upravljao Bugattijem 51 od osam cilindara, ali nije završio utrku. Poslije oslobođenja ostao je ogoljen do kože, jer mu je doslovce sva imovina bila oduzeta. Primio ga je k sebi na stanovanje neki od njegovih obožavatelja, a Milenković se prehranjivao vozeći trolejbus broj 13 na liniji od Slavije do Dušanovca. Putnici nisu slutili da im je šofer nekoć proslavljeni automobilist. Kad mu je neki dječak s romobilom, ne njegovom krivnjom, podletio pod kotače, očajni Milenković se, misleći da je mališan smrtno nastradao, objesio u podstanarskoj sobici. Neoprezni dečko je, međutim, preživio. Kako nije imao obitelj, Milenkoviću je sprovod platilo Gradsko saobraćajno poduzeće, ali je pokopan u uboškoj grobnici pa više nema traga njegovim ostacima. I još nešto o utrci. Govor kojim je otvorio utrku, ministru Velizaru Jankoviću, kad je nahvalio njemačku automobilsku tehniku, sročio je ambasador u Berlinu Ivo Andrić. Poslije završena rata ministar Janković je zbog ode nacističkoj industriji krivično odgovarao, dok budućega nobelovca Andrića sudske vlasti nisu gonile.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 20:17