ZAGREB - U petak, nešto prije 10 ujutro, susreo sam se pred zgradom Jutarnjeg s dvojicom urednika koji me već dulje vrijeme izbjegavaju jer mi ništa nisu platili još od... hm, mislim da je Sanader još uvijek bio na vlasti...
Nakon uvodnih “gdje si?”, “šta ima?” i “kad ćete mi platiti?”, počeli su mi s uzbuđenjem pubertetlija opisivati Anitu Dujić - manekenku i glumicu o kojoj ja unaprijed zapravo ništa nisam ni znao, ali s kojom sam trebao napraviti intervju.
Iako opet nije bilo riječi o plaćanju - pristao sam!
Pa zar se kava s manekenkom uopće može odbiti?
“Ona je savršenstvo bez mane...”, rekao je jedan od urednika. “...Lutka s naslovne strane”, dopunio ga je drugi. I dalje slineći nad pomisli da će je vidjeti uživo, a ne samo na internetu - mjestu gdje ova dvojica viđaju većinu komada - poveli su me prema studiju, gdje je junakinja moje priče trebala odraditi photoshooting prije planiranog razgovora sa mnom.
Najljepša djevojka
Zaobilazeći zgradu i spuštajući se puteljkom prema barakama, za koje sam pomislio da su garaže, upitao sam dečke je li ovo mjesto uopće legalno.
“Ovdje slikate za svoju privatnu kolekciju ili će to fakat izaći u Jutarnjem?” Uvjeravajući me da im je tamo studio, nastavili smo hodati. Dočekao nas je fotograf. Osebujan lik u japankama i čarapama.
Nije Čeh, već je navodno slomio prst.
“Ne možemo još ući unutra, nema momka s ključem”, obavijestio me prilikom upoznavanja.
Za nekoliko se trenutaka pojavila, kako sam u tom trenutku shvatio, najljepša djevojka na planetu.
Umiremo od straha
A i šire!
Sve fotografije koje su mi dva napaljena poslodavca pokazivala nisu uspjele prenijeti ni 10 posto prirodne ljepote ove krhke djevojke.
Nemojte me krivo shvatiti, cura je fotogenična kao Isus, ali i Njega bi zasigurno bilo ljepše vidjeti uživo, zar ne?
E, pa tako je i s njom.
176 centimetara dotad neviđene ljepote koračalo je u crvenoj kariranoj majici, uskim crnim trapericama i gumenim čizmama, besprijekornim manekenskim korakom, prema četvorici napaljenih, njoj nepoznatih muškaraca, a ipak - oni su bili ti koji su umirali od straha.
Poznajemo li se?
U trenutku kad sam se okrenuo prema urednicima kako bih im odao priznanje za izbor djevojke o kojoj ću pisati priču, primjećujem da ih više ne primjećujem.
Nekoliko koraka prije nego što će nam ona priči i, vjerojatno najugodnijim glasom koji sam u svoje dvadeset i četiri godine čuo, bespotrebno se predstaviti - ova dva do maloprije neustrašiva jebača pobjegla su glavom bez obzira natrag u redakciju.
“Bok, ja sam Anita Dujić”, rekla je samouvjereno pružajući mi svoju malu, mekanu, manekensku ručicu.
“ Miro Par”, rekao sam što sam muževnije mogao.
“Jel’ se mi možda odnekud poznajemo?” pitala je ona na moje veliko iznenađenje.
“Jel’ mi se to nabacuješ”, odgovorio sam i ispao ona zadnja seljačina, što i jesam.
Nakon toga jedno vrijeme nismo komunicirali, što bi mi, da je tako ostalo do kraja, otežalo posao.
Momak za kojeg sam pomislio da je zaboravio pomaknuti sat na ljetno vrijeme donio nam je nakon nekih petnaestak minuta čekanja ključ od barake, mrzovoljno otvorio vrata i nadrkano rekao kako on ne kasni.
“Onda smo valjda svi mi uranili...”, ironično mu je odgovorila Anita , pokazujući kako joj je itekako stalo do profesionalnosti i poslovnosti koje je stekla radeći više od 10 godina, sve od Zagreba pa do Hong Konga, u beskrupuloznom svijetu manekenstva koji, kako mi je kasnije objasnila, i nije tako beskrupulozan.
“Trebaš samo uvijek bit točan i savršen”, rekla je, a ja sam, prisjećajući se da je na ovaj razgovor stigla točno u sekundu i, promatrajući njezino savršeno lijepo lice, odmah shvatio zašto ona taj svijet nije doživjela kao nešto beskrupulozno.
Nije ni Ronaldu teško igrati nogomet.
---
Anita, njezina šminkerica, “modni mačak”, fotograf i frizer zauzeli su mjesto ispred velikog ogledala i počeli se intenzivno pripremati za svoj posao, a ja, glumeći hladnokrvnost, sjeo sam u fotelju pokraj njih i zapitao se kako ovi mađioničari misle, ovu već sada vjerojatno najljepšu djevojku koju sam ikada vidio, a sigurno najljepšu s kojom sam pričao, pa makar ono nešto malo na početku, učiniti još ljepšom nego što je sada.
Tri sata kasnije, kad je iz garderobe izašla odjevena i našminkana u stilu pin up djevojke iz 50-ih godina, vidio sam da je i to moguće.
Dugotrajni proces šminkanja, šišanja i općenito pripreme Anite za fotografiranje počeo je jednom neugodnom situacijom.
Prava ekonomija
Na moje kretensko pitanje, na koje me odgovor zapravo uopće nije ni zanimao, studira li možda nešto, ona je odgovorila da je već diplomirala ekonomiju.
“I to onu pravu!” ponosno je dodala.
Baš kad sam je htio podržati što je naglasila da je završila pravu ekonomiju, onu koja spada pod zagrebačko sveučilište, i na taj se način odmah izdvojila od onih što se predstavljaju kao da su i oni završili ekonomiju, a zapravo su na privatnim fakultetima ko fol nešto studirali, a uglavnom na kavama kulirali - šminkerica zadužena za Anitino lijepo lice na tren ju je prekinula šminkati, odmaknula se od Anite i pomalo ljutito rekla:
“Pa ja studiram na Libertasu”
Na trenutak neugodnu tišinu, koja je mogla prerasti u ozbiljniji sukob, prekida Anita. “To je isto, pa dijeli nas samo cesta”, rekla je kroz smijeh, aludirajući na blizinu tih dviju ustanova, i privremenu napetost u prostoriji ponovno su zamijenili opuštenost i osmijesi.
Upravo jedan takav osmijeh uputila mi je Anita kada je pričajući o tome da je već dugo u sretnoj vezi rekla da je ni slučajno ne pitam kad se namjerava udati, jer je baš zbog tog pitanja spremna nikad se ne udati.
“Kad se namjeravaš udati?” pitao sam i dobio osmijeh kakav sam do tog trenutka viđao samo na filmovima.
Moram vam ovom prilikom reći, jer sigurno ne znate, da je zaista poseban osjećaj kada vam bivša Miss turizma svijeta, koja je uz to još tako skromna da ne želi da se ta titula, osvojena prije devet godina na izboru u Kolumbiji, uopće spominje, pošalje jedan iskren osmijeh u vašem smjeru.
A ako vam još namigne kao što je tada namignula meni, onda znate za što ste se rodili.
“To je bilo tako davno da više nije ni bitno...”, kaže ona skromno, a ja, i dalje razmišljajući samo o osmijehu koji mi je uputila, ne mogu a da titulu ipak ne spomenem.
Ne zbog nje, već zbog sebe. Ne može svatko za sebe reći da mu se nekad u životu osmjehnula i namignula Miss svijeta, a ja ne mogu, kad već imam tu jedinstvenu životnu priliku - da to ne kažem.
Sorry Anita, ali thanks!
Dok joj je frizer fenirao kosu, primijetio sam omanju tetovažu na njenom nježnom vratu.
“Evo i druge...”, rekao sam dajući joj do znanja da sam već ranije primijetio onu na zglobu desne ruke.
“Imam ih pet. Četiri možeš vidjeti, a jednu nećeš nikada”, rekla je, usmjeravajući sve moje misli s ovih koje mogu vidjeti na onu jednu koju neću nikada.
Najgori intervju
Osjećajući da bi ovo mogao biti možda najgori intervju napravljen s nekom slavnom osobom još od onog kad je Aco Stanković u studio doveo nekog sasvim trećeg čovjeka da odgovara na pitanja kao da je Jadranka Kosor, odlučujem se na hrabar potez - pozovem je na kavu poslije snimanja, pa ako tamo, u meni poznatom kafanskom okruženju, ne dobijem ideju za neku priču ili ako barem ne saznam (bez da je vidim) gdje se nalazi ta mistična peta tetovaža - onda ne znam ni zašto sam dolazio...
Trebala je prvo pristati na piće:
“Ej, kad si već diplomirala ekonomiju, onu pravu, mogu li te pitati nešto iz tvoje struke?”
“Naravno, pitaj!”
“S obzirom na to da je sad ova kriza i recesija, bi li mi se isplatilo uložiti tridesetak kuna da te počastim pićem u obližnjem kafiću?” pitao sam nikad hrabriji.
“Kao Dinamu kupnja Ante Rukavine... Ako baš inzistiraš...”, rekla je, napokon spremna za fotografiranje.
---
“Malo k meni... da vidim noge... tu mi sjedni... takoooo...”, uživao je fotograf nakon što je Anita napokon stala ispred njegova objektiva.
“Jel’ ti ovo prvi put?”, upitala me je vidjevši da sam blenuo ko tele.
Naravno, ona je mislila na prvi photoshooting, a ja sam, maštajući o nečemu sasvim drugome, krivo shvatio njeno pitanje.
“Ma ne, bio sam ja već s mnogo djevojaka...”, rekao sam i ispao budala.
Nitko ovo ne čita
Razmijenila je s fotografom poglede jedva se suzdržavajući od smijeha, a ja sam se do kraja photoshootinga, za koji su je pripremali više od dva sata, a koji je zahvaljujući svojoj profesionalnosti odradila za manje od pet minuta, pritajio u najmračnijem kutu prostorije.
“Pokaži nogu, digni suknjicu...”, uživao je fotograf dok naposljetku nije dobio sve ove fotografije zbog kojih nitko ni ne čita moj tekst.
Nitko, pa ni ja!
---
Za razliku od svojih uobičajenih odlazaka s djevojkama na piće, gdje je uglavnom riječ o takvim akrapima da me čudi što me konobar uopće poslužuje, a ne samo s desetominutnim zakašnjenjem, ovaj put, kad sam u kafić ušetao s djevojkom zbog koje mnogi počinju vjerovati u ljubav na prvi pogled (me included), konobar nas je poslužio za one dvije sekunde koliko je konobarskom mozgu potrebnu da sliku lijepe djevojke primljenu preko krmeljavog oka prepozna kao takvu.
Ona je pila Cedevitu od limuna, a ja Colu, koja je u jednom trenutku, zbog moje nervoze i smotanosti koje se često pojavljuju u okruženju lijepih i pametnih žena skoro završila po njenim hlačama.
Nekako uspijevam uhvatiti bocu u zadnji tren prije nego što je pala i, umjesto da ispadnem totalni šmokljan koji ju je polio Colom, pred Anitom ispadam još i donekle simpatičan u toj svojoj smotanosti.
Upravo zbog toga, a i zbog laka za kosu kojeg se u nenormalnim količinama nadisala u zadnjih pola sata, počela mi se i malo više povjeravati...
U tih pola sata koliko sam s njom proveo u cafe baru “I”, pokraj redakcije Jutarnjeg lista, saznao sam o Aniti Dujić, međunarodno priznatoj i uspješnoj manekenki, misici svijeta koja to ne želi biti, diplomiranoj ekonomistici na Sveučilištu u Zagrebu i glumici koja na velika vrata ulazi u svijet sapunice - više stvari nego tijekom cijelog prijepodneva koje sam proveo na njenom snimanju, koje je možda meni bilo napornije nego njoj koja je sve to, uključujući i mene, odradila usput. No, od svega toga što sam o njoj saznao ili pokušao saznati, vas, isto kao i mene, najviše zanima jedna stvar - koju, moram vas razočarati, nažalost nisam uspio saznati.
Još!
Večeras u Pepermintu
Možda večeras dok za šankom u Pepermintu, uz dovoljnu količinu medica, nastavimo naš razgovor kao što smo se dogovorili prije nego što smo se u petak razišli u cafe baru “I”, saznam i gdje se krije ta peta, misteriozna tetovaža, o kojoj ne mogu, evo ima već tri dana, prestati misliti...
Isto kao o prvom trenutku kad sam ugledao tu ljepotu, koja hemonovski rečeno - u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost.
Povijest prošlih i budućih mijena, u čijem licu se može prepoznati kako žgoljava djevojčica, tako i zrela žena, kako i djevojčuljak, tako i brižna starica, koja se onog petka, točno u deset sati ujutro, pojavila iza barake i u mome, od tog trenutka puno ljepšem, životu.