Godine 1966. jedan je čovjek iz mojeg rodnog grada, čovjek kojemu sam se divio, iako su ga službeno proglasili ludim, uspio provesti dvanaest sati s one strane naše državne granice. Izbio je drvenu oplatu na stropu zahoda u vlaku koji je prometovao od Zagreba do Beča i u tom je procjepu, sklupčan, proveo dvadeset i četiri sata. Nije imao dobar osjećaj za vrijeme, osim što je predviđao da će mu trebati dosta da se prijeđe granica i dospije na slobodni Zapad. Nakon dvadeset i četiri sata odlučio je izaći iz skrovišta, misleći kako je već stigao do Beča, ali tada je shvatio da se nalazi na istom mjestu gdje je i ušao u vlak, u Zagrebu. Nije ni vidio Beč, ali već to što je bio tamo, učinilo mi ga je silno egzotičnim. Bio je to njegov treći pokušaj bijega uz Jugoslavije, za što je bio nagrađen dvogodišnjim boravkom u ludnici. Službeno je političko stajalište bilo jasno, ako ste imali želju napustiti zdravo društvo, poput socijalističke Jugoslavije, da biste živjeli na dekadentnom Zapadu, to je značilo da ste ludi.
Moj stariji brat Vladimir, koji je kasnije postao liječnik, s dvanaest je godina htio pobjeći u Albaniju. Načuo je da je, kad jednom tamo uđeš, poslije nemoguće izaći, pa ga tamo više neće moći pronaći otac. Naš je otac izrađivao cokule i volio je izrabljivati svoju stariju djecu, tjerao ih je da rade s njime. U to je vrijeme to bilo sasvim normalno, no moj brat nije htio pristati na to da mora raditi po četiri sata dnevno, jer nije imao vremena za domaće zadaće. Vlado je tako uskakao u kojekakve vlakove, neki put čak i u krivom smjeru, tako da ga je jednom policija vratila s austrijske granice kad ga je već cijela obitelj oplakala. Mislili smo da je negdje poginuo.
Mnogo godina kasnije, Vlado je zažalio što nije emigrirao odmah nakon završenog Medicinskog fakulteta, kao što su to napravili neki njegovi prijatelji koji su se obogatili u Švicarskoj ili u Sjedinjenim Državama.
Čuo sam u to vrijeme i za ljude koje su ustrijelili prilikom pokušaja bijega preko granice, u Austriju, ali i o onima koji su se uspjeli sakriti među vreće krumpira i koji su se kasnije odlično snašli u Americi. Naš najpoznatiji emigrant otišao je još za onog najstarijeg političkog režima. Bio je to Nikola Tesla . Pamtim kako se u nas znalo govoriti, Nikola Tesla sjeo na vesla, otišo u Ameriku i otkrio elektriku.
Tako sam i ja sanjao da ću, kad odrastem, emigrirati, i to mi se činilo kao nedostižni, konačni cilj.
Zemlju u kojoj sam se rodio htio sam napustiti iz više razloga. Ona grozna, nazovi narodna glazba, u kojoj se stalno zavijalo, bila mi je zaista strašna. (To je bilo puno prije nego što su se Bregović i Kusturica po cijelom svijetu proslavili mješavinom motiva jugoslavenske narodne glazbe, ciganskim melosa i rocka.) Nije mi se sviđala komunistička propaganda (mi smo, kao, bili nesebični ljudi, voljni sve dijeliti, dok je ljude na Zapadu kvarila pohlepa), a nije mi se sviđalo ni neprestano ismijavanje religija, što mi se kao baptistu često događalo. Jednom me učitelj iz povijesti pred cijelim razredom pitao - zašto prodajem opijum te kako ne znam da je to zabranjeno...
“Kako to mislite”, pitao sam. “Nikad nisim ni vidio kako droga izgleda.”
“Ti nama prodaješ religiju. Zar ne znaš što je Marx rekao, da je religija opijum za narod. Religija je za kukavice”, rekao je.
U cijeloj je Jugoslaviji tada bilo ukupno samo oko tri tisuće baptista, pa su nas svi smatrali zadrtim sektašima. Zakon je zabranjivao propagiranje vjere na javnim mjestima, a što da onda rade baptisti ako ne smiju javno propovijedati? No, nisam volio ni crkvu, jer sam zbog vjere dolazio u neugodne situacije (kao onaj javni sukob s učiteljem), ali i zato što su me htjeli ekskomunicirati kad sam s nekim prijateljima počeo svirati u rock bendu. Od te sam crkve kod kuće želio jednako pobjeći kao što sam želio pobjeći i od socijalističkog režima koji se temeljio na “diktaturi proletarijata”.
Međutim, moj odlazak preko granice bio je mnogo lakši nego što sam pretpostavljao. Da bi riješio problem nezaposlenosti i da bi došao do tvrde inozemne valute, Tito je otvorio granice i pustio Jugoslavene da odu u Njemačku i Francusku kao gastarbajteri, na povremeni, sezonski rad. A ja sam, pak, 1976. godine otišao na američki Vassar College, u sklopu studentske razmjene, i nakon toga jednostavno ostao u Sjedinjenim Državama. Prešao sam na Yale i tamo studirao teologiju i filozofiju. Na fakultetu su me kolege studenti, kad bi čuli da sam iz Jugoslavije, gotovo u pravilu pitali kako mi je uspjelo pobjeći. A kad bih im rekao da sam izišao iz zemlje sasvim normalno i legalno, kao student, to bi ih na neki način razočaralo. Kako je vrijeme prolazilo, dosadilo mi je stalno ponavljati istu priču - a i inače vjerujem da svaki razgovor prije svega treba biti zabavan - pa sam počeo koješta izmišljati, kao, na primjer, da sam preplivao Dravu dok su graničari pucali za mnom. Drugo pitanje koje su mi obično postavljali bilo je, je li moja obitelj još uvijek u Jugoslaviji? Kako to mislite još uvijek, uzvratio bih pitanjem. Pa tamo ne razmišljaju baš svi samo o tome da pobjegnu u Ameriku.
Na neki način me vrijeđalo to što se o mojoj domovini govorilo na taj način, pa sam se često prepirao s ljudima i objašnjavao im da o Istoku ne znaju ništa, i da je to sve posljedica političkih i kulturoloških predrasuda.
Nakon što sam otišao iz Jugoslavije, odjednom mi se učinila privlačnijom nego prije. Nadao sam se da ću u Americi na svakom koraku čuti rock i jazz, a umjesto toga posvuda je zavijala disko glazba. Umjesto prisnih odnosa i zanimljivih razgovora o slobodnoj ljubavi i vrhunaravnim iskustvima, prečesto su me uvlačili u predvidljive prepirke o razlikama komunizma i kapitalizma. A neupitna, svuda prisutna američka patriotska narcisoidnost prenerazila me. Kamo god da sam se maknuo iz studentskog naselja, posvuda su vijorile američke zastave, činilo mi se da je tih zastava, po kvadratnom kilometru, bilo više nego igdje na svijetu.
Ono što moji kolege na fakultetu baš nikako nisu mogli shvatiti bio je moj plan da se nakon nekoliko godina u Americi, vratim u Jugoslaviju. Gledali su u mene kao da sam potpuno poludio, a jedan moj prijatelj koji se pripremao za studij medicine, inače sin nekog ortopedskog kirurga, koji je uvijek bio dobro opskrbljen kojekakvim tabletama i drugim drogama, zaključio je da sam ja potpuno lud ako se želim vratiti u komunizam, i da mi je potreban odgovarajući tretman. Prvo terapija razgovorom, a nakon toga terapijama raznih vrsta droge. Predlagao je prvo morfij, pa marihuanu, pa speed, a ako ni to ne pomogne, onda LSD.
Da su Amerikanci u pravilu toliko veliki patrioti, to me zbunjivalo. U Jugoslaviji su me, u školi i kod kuće, odgajali govoreći da nema razlike između patriotizma i nacionalizma. Da se riječju patriotizam samo pokušava podjariti ona ista, ružna nacionalistička potreba izdizanja vlastite zemlje iznad drugih. Da patriotizam samo pomaže u prijevari kojom patrijarhalno društvo lakše regrutira vojnike da krenu prolijevati krv drugih naroda. U socijalizmu su nas odgajali tako da su nam govorili da je nacionalizam ne samo buržoaska pojava, već i da je to isto što i nacizam, a da su hrvatski nacionalisti isto što i ustaše, hrvatski fašisti koji su počinili mnoge zločine tijekom Drugog svjetskog rata. Jugoslavija je stalno bila na oprezu i zbog hrvatskih i zbog srpskih nacionalista, koji su bili u stanju čak i podmetati bombe u kina i činiti druge terorističke ispade. A takve stvari su se i događale.
Na izborima u Americi činilo mi se kao da svi prije svega iskazuju vlastiti patriotizam, i to je meni bilo vrlo čudno, jer sam odrastao uz parole poput “Proleteri svih zemalja, ujedinite se” i ideja koje su težile internacionalizaciji. U Americi, pak, političar kao da je morao biti konzervativan, reakcionaran, da bi imao ikakve izglede. Nužna i neupitna ljubav prema Ustavu, Povelji ljudskih prava i američkoj zastavi mene je neodoljivo podsjećala na u kršćanstvu nezaobilazno obožavanje Biblije i križa, iako mi se činila još dogmatičnija.
U to vrijeme nisam imao nikakva razloga da se ne vratim u Jugoslaviju, i bio sam u neodumici. Jugoslavija je u to doba bila prosperitetna zemlja, s najvišim standardom među zemljama koje su se smatrale Istočnim blokom, onako kako će Amerika biti početkom trećeg tisućljeća u odnosu na ostatak Zapada. Jugoslavija je posudila mnogo novca od Međunarodnog monetarnog fonda, no nije ga vraćala i nije to ni imala namjeru. (Uostalom, ima li i Amerika namjeru vratiti četrnaest bilijuna dolara, koliko iznosi nacionalni dug, uglavnom prema inozemnim bankama?)