FATALNA KOMBINACIJA Sankcije, pad cijena nafte, sve više siromašnih, regije bez novca: Rusija u savršenoj ekonomskoj oluji

Dosegnuli smo samo dno ekonomske krize. Uskoro će početi oporavak - pomalo slavodobitno poručio je ruskim građanima ministar ekonomskog razvoja Aleksej Uljukajev tek koji dan nakon što je državni statistički ured objavio da je u razdoblju od 1. travnja do 30. lipnja Rusija doživjela pad gospodarstva od 4,6 posto i tako upala u najtežu recesiju u posljednjih šest godina. Iako većina zapadnih analitičara u to sumnja, možda se pokaže da je Uljukajev u pravu, pa ruska ekonomija opet počne rasti u drugoj polovici godine. Ipak, i takav rast - ako ga bude - malo će značiti građanima koji žive u Kalinjingradu, ruskoj enklavi na Baltičkome moru.

U cijeloj Rusiji vjerojatno nema grada u kojem se bolje očituje sva besmislenost trenutačnog političko-gospodarskog stanja u kojem se zemlja nalazi. Zbog svoje izdvojenosti od matične nacije, Kalinjingrad je godinama imao status “ruskog Hong Konga”, a zbog znatno labavijeg graničnog režima i blizine poljoprivredno razvijenijih Poljske i Litve, i neformalnu titulu ulaznih vrata za veliko rusko tržište hrane. Brojne tvrtke iz prehrambeno-prerađivačkog sektora, među kojima i ona hrvatskog poduzetnika Stefana Vlahovića, smjestile su se upravo tamo. Zbog te silne aktivnosti grad je godinama bilježio jak gospodarski rast, često i veći od 10 posto. A onda je eskalirala kriza u Ukrajini, zapad je Rusiji uveo sankcije, Rusija odgovorila sankcijama na uvoz poljoprivrednih proizvoda, a za Kalinjingrad su nastupili crni dani. U nekoć ekonomski najrazvijenijoj ruskoj regiji danas tako vlada nestašica najosnovnijih prehrambenih artikala. Nekadašnje obilje i bogat izbor danas je nezamisliv, a ono svježe voće i povrće koje se i nađe na polupraznim policama znatno je skuplje nego nekoć. Kilogram jagoda, najpopularnijeg lokalnog voća, košta oko sto rublji (10 i pol kuna), četrdesetak posto više nego što ih se može kupiti tek koji kilometar dalje, u Poljskoj. Kupus je, primjerice, poskupio 60 posto. Ipak, zbog embarga uvoza nema, pa umjesto lokalno proizvedenog voća i povrća, u Kalinjingradu jedu hranu uvezenu iz Turske, Kine ili Srbije.

Okruženje za šverc

Takva situacija, kako bi se moglo i pretpostaviti, motivirajuće je okruženje za šverc. Najnovijim ruskim carinskim propisima dopušten je unos pet kilograma hrane po osobi, no pretpostavlja se kako rijeka građana koja se svakog dana iz Kalinjingrada slijeva u prekogranična mjesta u Rusiju unosi i znatno više hrane nego što je dopušteno, koja se utopi u rastućem crnom tržištu. Naravno, sve se to događa uz prešutnu dozvolu vlasti, a disciplina se održava periodičkim zapljenama i javno prezentiranim spaljivanjem nelegalnih pošiljki “europske hrane”. Sve u svemu, embargo na uvoz europske hrane izazvao je rast cijena od otprilike 21 posto, što je u kombinaciji s ostalim negativnim faktorima ozbiljan udar na životni standard. Prema službenim podacima ruske vlade objavljenima u ožujku, broj siromašnih - onih koji žive s mjesečnim prihodom manjim od 9662 rublje (1028 kuna) - dosegnuo je 23 milijuna ili 16 posto ukupne populacije, nekih 5 milijuna više nego 2014., kada je siromaštvo bilo na najnižoj razini u Putinovoj eri. Treba li čuditi da je posljednjih godinu dana zabilježen porast prijavljenih krađa u dućanima od 44 posto, pri čemu se smatra da je prava brojka i višestruko veća.

U takvim okolnostima evidentno je da Putinova vlada balansira, pažljivo dozirajući populističke i nepopularne poteze i tako održavajući društvenu stabilnost. Primjerice, prije nekoliko mjeseci ruski mediji objavili su relativno skromne izvještaje o novom predsjedničkom dekretu kojim je uvedeno ograničenje maksimalnog broja zaposlenih u federalnom Ministarstvu unutarnjih poslova na milijun ljudi. Iako to nigdje u izvještajima nije bilo naglašeno, s obzirom na to da ministarstvo ima oko 1,1 milijun zaposlenih, faktički je na taj način podijeljeno sto tisuća otkaza u javnom sektoru. Tek dva dana kasnije ruska vojska pokrenula je - bogato medijski popraćene - velike vojne vježbe na Arktiku. Takva komunikacijska strategija zasad djeluje vrlo dobro. Prema posljednjim istraživanjima, čak 89 posto Rusa podržava Putina, a 70-ak posto vjeruje da je cilj stranih sankcija slabljenje i ponižavanje Rusije.

Politički efekti

Utoliko, politički efekti ruske gospodarske krize zasad su vrlo slabi, no problem je što zasad sve ukazuje na to da će kriza potrajati. Jer, po mnogočemu, recesija u koju je upala Rusija može se okarakterizirati kao “savršena ekonomska oluja”. Dva su njezina ključna uzroka. Prvi, dakako, su međunarodne sankcije koje su, prvenstveno, rezultirale značajnim bijegom kapitala iz Rusije te restrikcijama za ruske tvrtke i banke - naročito one državne - u pristupu stranim financijskim tržištima. S druge strane, golemi pad cijena nafte u zadnjih godinu i pol dana osakatile su vrijednost osnovnog ruskog izvoznog proizvoda - nafte i plina te sukladno tome i priljev stranih valuta u zemlju. Sve to, na koncu, dovelo je do pada vrijednosti nacionalne valute, a to pak do inflacije, koja je u prvih tri mjeseca 2015. iznosila velikih 16 posto.

U praksi, radi se o katastrofalnoj recesijskoj spirali. Zbog pada vrijednosti rublje, počele su rasti cijene svih uvoznih roba, a kako istovremeno nisu rasle i plaće, padala je kupovna moć građana. Kako su Rusi za svoje plaće i ušteđevine mogli kupiti manje roba i usluga, tako je padala i ukupna vrijednost potrošnje, a time i aktivnost ekonomije te porezni prihodi države. Ruska centralna banka uspjela je usporiti pad rublje, no da bi to učinila morala je povećati referentne kamatne stope, što je povisilo cijenu kredita u bankama i u konačnici brojnim građanima zatvorila vrata financijskog tržišta. A to je onda dovelo do daljnjeg pada u potražnji. Kaluga, grad smješten oko 180 kilometara od Moskve, u posljednjih je deset godina postao jedan od industrijskih centara Moskovske regije, a cijeli niz zapadnih kompanija tamo je otvorlo tvornice i poslovna predstavništva, namijenjena opskrbi 20-milijunskog tržišta Moskve i njezine okolice. Sama Kaluga poznata je kao središte stranih automobilskih kompanija u Rusiji, koje su godinama bile privučene ruskim tržištem automobila - jedinim u Europi koje je raslo i usred globalne recesije.

Pad valute

Ipak, kad je pala vrijednost ruske valute, porasla je i cijena uvezenih komponenti od kojih se sklapaju automobili u Kalugi, pa i konačna cijena automobila. Sve to u kombinaciji s manjom dostupnošću kredita dovelo je do pada prodaje - samo u veljači taj pad iznosio je oko 38 posto - a to na kraju do manjeg opsega rada tvornica i otpuštanja. Još u ožujku Citroën je otpustio oko 800 zaposlenih u svojoj lokalnoj tvornici, Volvo je prepolovio broj radnika, a najveća tvornica u Kalugi u vlasništvu njemačkog Volkswagena, u kojoj radi pet tisuća ljudi, prošle je godine tri puta prekidala proizvodnju. Otpuštanja i pad prometa industrije, dakako, rezultirali su i slabijim prihodima lokalnih vlasti. U Kalugi to je iznosilo dvadesetak posto, no u pojedinim dijelovima Rusije situacija je dramatična. Iako službenih podataka nema, pretpostavlja se da je 20 od 83 ruske regije u tehničkom bankrotu te da samostalno ove godine neće moći vratiti svoje dugove. Njih 40 navodno imaju dugove veće od 60 posto svog BDP-a, desetak veće i od 100 posto. Dakako, u pomoć će uskočiti država, no pitanje je ima li novca za sve kojima je potreban. U uravnoteženim ekonomijama uz negativne posljedice devalvacije nacionalne valute bilo bi i koristi, jer bi domaći proizvodi postali konkurentniji u izvozu.

Održavanje razine

Nevolja Rusije je u tome što više od dvije trećine izvoza čine izvoz nafte i plina, a njihova cijena na globalnom tržištu u samo godinu i pol dana pala je sa 100 na 50 dolara za barel. A kako je nafta referentna cijena za cijeli niz drugih sirovina, to se očitovalo i na ruske prihode u izvozu niza drugih roba - željezu, ugljenu, plemenitim metalima i uraniju. Prema procjenama, za održavanje planirane razine proračunske potrošnje Rusiji je bila potrebna cijena od 105 dolara po barelu. Čak i uz određene restrikcije koje je provela vlada, nema sumnje da je ruski proračun neodrživ uz aktualnu cijenu nafte. Ironija cijele priče jest u tome što, za razliku od nekih drugih zemalja, marginalni trošak proizvodnje nafte u većem dijelu ruskih nalazišta iznosi ispod deset dolara po barelu, no goleme investicije kompanija i veliki porezi države stvorili su očekivanja golemih profitnih marži koje su trenutno neostvarive. Procjene ruske vlade očito su da takva situacija ne može potrajati dulje od dvije do dvije i pol godine, a zalog stabilnosti u tom periodu trebale bi biti vrlo bogate ruske devizne rezerve, koje trenutno iznose oko 350 milijardi dolara. Putin je obećao stotinjak milijardi dolara pomoći velikim proizvodnim kompanijama, financijskim institucijama i regionalnim institucijama, a vlada je obvezala i sva ministarstva da srežu rashode za deset posto. Ipak, produlji li se period niske cijene nafte, a vrijednost rublje nastavi padati, i goleme rezerve brzo će se otopiti. I proizvodnja nafte, kako se predviđa, u narednoj bi godini mogla početi padati, što zbog nedovoljnog ulaganja, što zbog sankcija koje tamošnjim naftnim tvrtkama onemogućuju kupovinu zapadnih strojeva i tehnologija potrebnih za održavanje nalazišta. Utoliko, ekonomska perspektiva Rusije nije naročito svijetla, iako bi bilo pogrešno misliti da će ona urušiti Putinovu vladavinu.

Kako se ruski predsjednik misli nositi s krizom poprilično se jasno može iščitati iz činjenice da je jedino ministarstvo izuzeto iz programa ušteda - Ministarstvo obrane. Takva strategija podjednako je efektna i unutar Rusije i izvan nje. Prema istraživanju američkog Pew research centra provedenog u 30 zemalja svijeta, samo u tri zemlje - Kini, Tajlandu i Gani - više od polovice ispitanih ima pozitivno mišljenje o Rusiji.

Novi zid

U praktički svim zemljama zapadne hemisfere broj onih koji na Rusiju gledaju pozitivno je u padu, kao uostalom i broj Rusa koji pozitivno gleda na te države. Već i ta činjenica zoran je pokazatelj da je ekonomska kriza u Rusiji tek jedna od nuspojava puno ozbiljnijih političkih događaja. Četvrt stoljeća nakon rušenja Berlinskog zida, novi zid je u izgradnji, ovaj put u glavama građana Rusije i Europske unije. A taj će zid trajati puno dulje od same ruske recesije.