Republika Hrvatska treba širi “Savez za razvitak” jer “Domoljubna koalicija (savez)” koja razjedinjuje Hrvatsku niti je domoljubna niti je savez. “Savez za razvitak Hrvatske” može se zasnivati samo na jedinstvu njezinih građana da pridonose njezinu napretku, na njihovu prepoznavanju pa i u njihovim svjetonazorskim i drugim razlikama, te ponajprije na njihovu zajedničkom cilju s pogledom prema otvorenoj budućnosti zemlje, a ne na presuđenim podjelama s pogledom na njezinu prošlost koje zatvaraju budućnost.
Domoljub je onaj koji razvija svoju Domovinu - radom, zalaganjem, znanjem, solidarnošću, obzirom prema Drugom, a nije onaj koji baca pijesak u oči da bi onog Drugog prokazao kao neprijatelja, a svoje interese postavljao iznad tog Drugog, iznad društva i države kao cjeline. Takvih smo se “domoljuba” nagledali, još od pretvorbe i privatizacije, ratnog profiterstva, pa do suvremenih agitatora socijalne i ekonomske nejednakosti i povlašćivanja nekolicine na račun svih drugih. Socijalna demokracija i njezin progresivni savez pruža ruku svima, i lijevu i desnu, radi ostvarivanja ciljeva koje smo postavili, a ne pruža jednima lijevu, a drugima desnu, a zapravo nikome ni jednu.
Ovo su samo neki od naglasaka iz dokumenta koji nosi naslov “S kritičkim iskustvom vlasti, za ubrzani razvitak Hrvatske”, koji je napisao Antun Vujić, dugogodišnji političar i SDP-ov neformalni strateški guru. Iako se u posljednjih mjeseci Vujić ne želi eksponirati u medijima i redovito odbija pozive za intervjue ili nastupe u emisijama, Jutarnji list imao je uvid u materijal koji se slobodno može opisati kao Novi socijaldemokratski manifest ili barem, Načela političke strategije SDP-a u novim okolnostima.
Arhivirana vizija
Prema informacijama koje smo dobili, Vujićev dokument vidjelo je samo nekoliko osoba iz vrha Socijaldemokratske partije Hrvatske, među kojima Zoran Milanović i Branko Grčić, koji su neke (manje) dijelove koristili u nedavnoj izbornoj kampanji. Ali za golemu većinu članova SDP-a Vujićeva strategija još je nepoznanica i to isključivo odlukom autora ovog dokumenta. Ukratko, postoje tri razloga zbog kojih se Antun Vujić odlučio privremeno povući iz javnosti, i po cijenu da njegova vizija kako se SDP treba ponašati u budućnosti ostane arhivirana:
Prvo, Vujić je odlučio da neće sudjelovati u borbama za vlast unutar SDP-a, čak niti na način da implicitno podrži nekog kandidata. Usto, smatra da bi objavljivanje Socijaldemokratskog manifesta dok traje kampanja različite neformalne frakcije u SDP-u pokušale iskoristiti u sukobu sa svojim protivnicima.
Drugo, Antun Vujić drži da predsjednik SDP-a treba biti izabran na temelju programa i strategije koju će predložiti, i dok ovaj proces ne bude završen, nema smisla izlaziti s drugim dokumentima.
Treće, čini se da je Vujić prilično skeptičan prema načelu “jedan član, jedan glas” kojim se bira predsjednik Socijaldemokratske partije. On smatra da je bolje kada stranačka konvencija bira predsjednika i vodstvo, a time i određuje politički smjer za iduće četiri godine. “Jedan čovjek, jedan glas je pravilo dobro za hrvatsko društvo, ali ne i za SDP”, njegov je zaključak.
Prema budućnosti
Vujićeva nova vizija djelovanja SDP-a i demokratskih snaga nipošto nije skup teoretskih prijedloga ili analiza. Naprotiv, u pitanju je materijal koji duboko zadire u pitanja ekonomije, financijske i porezne strategije i monetarnih tema, na kojima SDP treba graditi politiku koja će omogućiti povratak na vlast i izgradnju socijalno pravednije Hrvatske.
“Za socijalnu demokraciju i njezin progresivni savez je dobro samo ono što je dobro i za državu i društvo. Ako smo na strani rada i zalaganja, to onda uključuje jednako poduzetnike kao i radnike jer su njihovi interesi suprotstavljeni samo ako su suprotstavljeni interesi rada i interesi kapitala, interesi očuvanja patologije socijalnih i ekonomskih odnosa, a tada, kako smo vidjeli i danas i jučer, gube svi. Ne postavljamo program da bismo privilegirali neku određenu političku skupinu i njenu nomenklaturu, jer sve što govorimo, od načina upravljanja do raspodjele bogatstva, upravo je usmjereno protiv bilo čijih političkih i socijalnih monopola. Takav program postavljamo jer ga mi možemo i izvršiti, jer nasuprot onih koji govore o prošlosti i dijele Hrvatsku na temama te prošlosti, mi govorimo o budućnosti na temeljima suvremenih spoznaja, modernih i kompetentnih gledišta koje danas usvajaju napredne europske zemlje i nama srodni politički partneri; na tim temama se Hrvatska povezuje, a ne dijeli”, piše među ostalim u Vujićevu manifestu.
U nastavku teksta Vujić objašnjava da su Hrvatska i Europa na prekretnici. Građani Hrvatske, kao i Europe, osjetili su i još osjećaju teške posljedice krize koja je dovela do gospodarske stagnacije, rasta nezaposlenosti, sve zaoštrenije nejednakosti, socijalne isključenosti s velikim socijalnim problemima za sve veći broj građana. Pritom upozorava: “Krizu su izazvali jedni, ali ispaštaju drugi. Na prekretnici smo jer je takvo stanje napokon dovelo i do sumnji, a zatim i do sve oštrije kritike pa i pokreta protiv neokonzervativnih i neoliberalnih ekonomskih i političkih modela koji su stvarali uvjerenje da se jedino politikom štednje i rezova, udarom na socijalna davanja, od zdravstva i obrazovanja do socijalne skrbi, samoregulacijom tržišta i deregulacijom svake zaštite javnih interesa i socijalnih prava može ostvariti bilo kakav napredak”.
U tom pogledu i sama se socijaldemokracija često okrivljuje da nije čvršće nastupala protiv takvog toka stvari, da se poslije politike Trećeg puta našla nespremnom te se ona sada treba radikalizirati u novom, kritičkom smjeru.
Distanca od banaka
Ovo znači da SDP bez obzira tko će ubuduće voditi stranku, mora skrenuti ulijevo i distancirati se od predstavnika banaka i krupnog kapitala.
“Stiglo je vrijeme za razlaz s politikom slijepe štednje i rezova javnog sektora, isključivanja države od ekonomskih i socijalnih odgovornosti i inicijativa, razlaz s ideologijom kvazislobodnog tržišta kojeg nema ni kao slobodnog ni kao neslobodnog, nego tek kao otuđeno financijskog - jednom riječju razlaz s neokonzervativnim i neoliberalnim modelom. To je promjena koja traži hrabrost da se vidi i kaže da je car gol sada kada se progledalo kroz njegovo prozirno ruho”, glasi prijedlog Antuna Vujića.
Ključna nejednakost
Ili precizno, socijaldemokracija se mora suprotstaviti planovima rezanja javnih službi jer su, unatoč medijskim manipulacijama, razlike u plaćama između javnog i privatnog sektora u Hrvatskoj na razini prosjeka u zemljama EU. Nasuprot tzv. neproduktivnom javnom sektoru, koji navodno svuda stvara probleme, treba reći da doista ima zemalja koje su smanjivale javni sektor i bile uspješne, no isto tako ima i brojnih razvijenijih zemalja u kojima je javni sektor rastao, a one zbog toga nisu postale neuspješne.
Problem leži u neefikasnosti pojedinih dijelova javnog sektora, a ne u njegovoj nabujalosti.
Dakle, nije riječ se o otpuštanjima i rezovima, nego o racionalizaciji i efikasnosti sustava. Čak ni na razini lokalne uprave i samouprave problem nije u broju i troškovima zaposlenika, nego u efikasnosti sustava; nije dobro, ali nije ni toliki problem što ponegdje postoje tri općine umjesto jedne, nego je problem u tome da je time ugrađen mehanizam da one jedna drugoj smetaju i parcijaliziraju projekte od zajedničkog interesa. Reforma uprave i javnog sektora mora biti usmjerena prema efikasnosti, kvalitativno, a ne prema rezovima, kvantitativno. Važan dio Vujićeve strategije predstavlja tema nazvana “Stvarni položaj Hrvatske i socijalni zahtjevi”.
Ovdje se posredno izražava priznanje rezultatima vlade Zorana Milanovića u posljednjoj godini mandata, ali i upozorava da je još dugačak put do stvaranja pravednijeg društva. Ako je Hrvatska nakon dugog razdoblja stagnacije, rasta nezaposlenosti, pada domaće proizvodnje i potrošnje, te pada BDP-a, u 2015. počela uz napore Vlade bilježiti rezultate uspona, kritičko sagledavanje njezina gospodarskog i socijalnog položaja može samo pomoći učvršćivanju novih pozitivnih trendova. Njima treba kritička podrška da bi se učvrstili i razvili optimalne mogućnosti, a to znači i javno učvršćivanje političkog mišljenja koje vodi ohrabrivanju pozitivnih rezultata i inicijativa.
Antun Vujić smatra da je jedan od temeljnih problema to što je “nejednakost u Hrvatskoj velika, a nejednakost financijske imovine dramatična”. Iznosi i argumente.
Prema podacima banaka, samo 300.000 ljudi, odnosno 10% štediša drži 80% štednje, a od toga 2,5% štediša drži pola štednje, što je oko 90 milijardi kuna. Dakle, 70.000 ljudi drži 90 milijardi kuna štednje, prosječno po 1,3 milijuna kuna, a koncentracija je sigurno još i veća uzme li se u obzir da neki od tih štediša dolaze iz istog kućanstva. Vrlo je vjerojatno da 1 posto kućanstava u Republici Hrvatskoj kontrolira i druge oblike financijske i materijalne imovine. Svi ostali se boje budućnosti; više od 300.000 ljudi ima blokirane račune, a od prosječne plaće se niti ne štedi.
“Progresivno oporezivanje ne bi dotaklo golemu većinu hrvatskih građana, a omogućilo bi pozitivnu redistribuciju prema većoj potrošnji i ulaganjima. Također, ako se zna da samo oko 3000 građana drži oko ¾ ukupnog duga građana, onda je jasno kome treba pomoći, a kome ne! Svi su dugovi problemi države, ali neki najveći problemi su i problemi sudstva, neki i vjerovnika i njihova vlastitog klijentelizma. Nevolje dužnika proistekle iz svakodnevne besparice pojedinaca i kućanstava, nezaposlenosti, nesposobnosti vraćanja egzistencijalnih kredita s vjerom da će ‘sutra biti bolje’ - to su problemi države. Većini treba pomoći, ali mnogi trebaju i odgovarati - i dužnici i vjerovnici”, navodi se u prijedlogu nove socijaldemokratske strategije.
Za SDP, pitanje nejednakosti ne može biti samo socijalno i moralno pitanje, niti je to pitanje samo potrebe za pravednijom redistribucijom imovine i prihoda, nego je to i političko pitanje ponajprije redistribucije moći i utjecaja. Ako je do nejednakosti došlo razgrabljivanjem nacionalne imovine ili prevagom interesa kapitala nad interesima rada, rezanjem socijalnih prava te istodobno produbilo ekonomsku i socijalnu krizu, onda je sigurno da korisnici takvog stanja imaju interesa da se takvo stanje i održi - a to znači izbjegavanje oporezivanja i forsiranje loših politika za svoj račun, a na račun nacionalnih interesa; takvu im snagu daje njihova društvena moć, vezana i uz kontrolu medijske moći, oboružana mrežom društvenih i političkih utjecaja, zaštićena “nevidljivom rukom kapitala”.
Reforma mišljenja
“Potrebna je i reforma mišljenja i reforma temeljnih sektorskih politika. Ako ne želimostvaranje socijalne napetosti i sukoba koji će se manifestirati u ekstremiziranju suprotstavljenih populističkih ideologija i pokreta koji ne donose rješenja, ili naprosto ako želimo povesti društvo prema prevladavanju takvog stanja, prema njegovom razvitku, potrebna su nova i hrabrija politička mišljenja s konkretnim odlukama”, drži Vujić i predlaže: “Najprije, država u krizi smije i mora biti i investitor i regulator. Tako postupaju sve zemlje kad se nađu u takvim prilikama, a našle su se i takve kakve su SAD ili Njemačka. Država smije i mora nadoknaditi pad potražnje i potrošnje; ona mora zaštiti dostatnu jednakost njenih građana”.
Država smije i mora ulagati i preusmjerivati ulaganja tamo gdje razvija vlastitu infrastrukturu,energetiku, krajnje neiskorištenu poljoprivredu, tamo gdje su radno intenzivne djelatnosti i tamo gdje se potrebe njenih građana ne zadovoljavaju domaćom proizvodnjom, nego uvoznim robama. Ona mora otvoriti put ulaganjima i u obrazovanje, znanost i inovacije kao agense modernog razvitka. Monetarni suverenitet nema smisla ako država ne koristi vlastiti novac, nego stranu valutu kao vlastiti novac kojom joj drugi oduzimaju njenu imovinu; ukidanje deviznih klauzula ne mora nužno biti “udar na banke”, jer se može zaštiti i garancijskim fondovima. Tako i “dužničko ropstvo” ima pravo tražiti zaštitu od države. Ako se i ne radi o “otpisu dugova”, može se raditi o razduživanju. Kada nesreće građana postanu i same stavke “analize troškova i koristi, onda se ta analiza okreće u obratnom smjeru od onog s kojega je krenula. Razduživanje je stvaranje novog početka”.
HNB izvan države
A na kraju, Vujićev manifest bavi se Hrvatskom narodnom bankom, ali i temom koja je postala tabu u zadnjih 25 godina - nekom vrstom vraćanja samoupravljanja, dakako, u uvjetima slobodnog tržišta i demokracije:
“Država ima mogućnosti da umjesto nametnutog fiksiranja kamata i tečaja kredita konvertira valute i kamate u razumna sredstva i veličine plaćanja. HNB nije izvan države, nego je u državi; ona nije zadužena za status quo kad je taj takav kakav jest, nego se treba uključiti u programe refinanciranja dugova države i građana. Ne treba nam povratak na staro - egalitarizam, “društveno vlasništvo”, “društveno samoupravljanje”, ali poticanje široke participacije u vlasništvu i upravljanju poduzećima danas je mjera koju najavljuju i u SAD-u (v. npr. Hillary Clinton u predizbornom programu za Financial Times), radi suzbijanja nejednakosti i oporavka širih slojeva društva”, zaključio je Antun Vujić.