JEDINSTVENO TRŽIŠTE

EU ODGOVARA DIGITALNIM VLADARIMA SVIJETA Slijedi obračun s Googleom, Facebookom i Appleom?

Jedinstveno tržište godišnje bi povećalo prihode za 415 milijardi eura i stvorilo 3,8 milijuna novih radnih mjesta. No, koliko je to realno?
 AFP

Želim vidjeti pankontinentalne telekom mreže, digitalne službe koje prelaze granice i val inovativnih europskih start-up kompanija - elaborirao je prije dvije godine svoju viziju Jean-Claude Juncker, bivši luksemburški premijer, a danas predsjednik Europske komisije, izvršnog ogranka Europske unije. Rekao je to u jeku protesta protiv okupacije europskog interneta od strane američkih giganata kao što su Google, Apple, Amazon i Facebook, a posebnu aromu diskusijama dala je afera Snowden, koja je pokazala kako američka NSA, Agencija nacionalne sigurnosti, lako dolazi do podataka visokopozicioniranih europskih političara, ali i običnih građana koji su ih povjerili nekom online dućanu prilikom kupnje knjiga ili elektronskih tričarija.

Manifest u tri odjeljka

Amerika nas iskorištava, a mi smo razjedinjeni - bio je jednodušni stav koji je rezultirao inicijativom Digital Single Market, jedinstveno digitalno tržište, čije je postulate prošlog tjedna izložio Junckerov potpredsjednik Andrus Ansip, bivši premijer Estonije, uz asistenciju svog povjerenika Günthera H. Oettingera, za kojega se pak smatra da lobira za moćne njemačke online izdavače, ugrožene od strane Googlea i Amazona.

Digital Single Market kao program ne doima se loše. Uvodna rečenica “Jedinstveno europsko tržište treba prilagoditi digitalnom dobu i pretvoriti 28 nacionalnih tržišta u jedno, što bi godišnje povećalo prihode za 415 milijardi eura i stvorilo 3,8 milijuna novih radnih mjesta” zvuči moćno, no koliko je to realno?

Ansip i Oettinger podijelili su svoj manifest u tri odjeljka. U prvom su upozorili na probleme u online dostupnosti digitalnih dobara i usluga u zemljama Europske unije. Ukoliko ste poduzeće malog ili srednjeg opsega, obeshrabrit će vas troškovi usluga koji se mijenjaju od zemlje do zemlje. Ukoliko ste kupac, zbunit će vas i razbjesniti formulacija “ovaj artikl nije raspoloživ za vaš teritorij”. Još prije dva mjeseca bio sam zgranut da isti DVD s njemačkog Amazona ne mogu naručiti u Hrvatskoj, članici Europske unije, ali zato to mogu u Srbiji, koja to nije. Nevjerojatan je podatak da samo 15 posto potrošača kupuje iz neke druge zemlje Europske unije, a jedva 7 posto poduzeća proda nešto izvan nacionalnih granica. Problem je tzv. geo-blokiranje, u Italiji i Njemačkoj ne vrijede ista pravila, ne možete ni zamisliti kako je u Hrvatskoj ili Rumunjskoj, ukratko, europsko ekonomsko jedinstvo slovo je na papiru iza kojeg se krije gomila različitosti. Tu je napokon i porez na dodanu vrijednost koji također varira ovisno o državi. Ansip i Oettinger se zalažu za jedinstvenu Europu u kojoj ćete moći kupovati i prodavati pod jednakim uvjetima. “Pri online kupovini trebate se osjećati kao kod kuće, a i trgovci neka rade kao da je u pitanju kućni obrt.” Nešto je osjetljivije pitanje znači li to i ujedinjenu digitalnu Europu, u kojoj ćemo svi zajedno, kako Nijemci tako i Bugari, moći u svojim kućnim kinima istodobno gledati i čitati sve što nas zanima, no sastavljači manifesta izvlače se formulacijom da je neophodno moderniziranje zakona o autorskim pravima koje bi trebalo usuglasiti interese tvoraca i potrošača, ali će se i dalje svakako boriti protiv zloupotreba, tj. piraterije.

Problematičniji je dio teksta koji objašnjava kako digitalne mreže i službe mogu optimalno funkcionirati u današnjem okružju. U njemu se naglašavaju politički korektni sadržaji, primjerice, uz dužno upozorenje da se ne dozvoljava povreda autorskih prava, ipak se ističe da bi se u Europi moralo omogućiti bezbolno skakanje s jednu internetsku platformu na drugu. Problem je pojednostavila novinarka jednog britanskog lista: uplatila je korištenje američkog portala Netflix u svojoj zemlji, no na ljetovanju je u Španjolskoj tamo joj to nije dozvoljeno, jednostavno zato što te dvije zemlje imaju različite internetske propise.

Krasna budućnost

Bolje je i ne spominjati primjer Hrvatske za koju Netflix zasad uopće nije zainteresiran jer mu predstavlja minorno tržište. Bilo bi idealno - ukoliko ste član Europske unije - da vam prodaju licencu koja vrijedi za čitavo to područje. Manje je prihvatljivo podržavanje okrupnjavanja telekom mreža koje predlažu Ansip i Oettinger: to je jedini teren na kojem Europa nije imala osobitu konkurenciju, Amerika se držala svoga tržišta, no svaki pretplatnik telefonskih, kablovskih i internetskih usluga u nas zna kako su drastično snižene cijene kada su hrvatskom Telecomu počeli konkurirati lokalni manjinski “provajderi”.

Treći stupanj Digital Single Marketa najmanje je izazovan, zagovara digitalizaciju cjelokupne industrije, upozorava da potencijalni kadrovi moraju biti digitalno osposobljeni kako bi sebi osigurali posao u suvremenoj Europi pa i u svijetu, no zloguko je upozorenje da se internetski standardi definiraju izvan našeg, europskog tržišta. Nimalo slučajno da se nijedna od europskih kompanija nije probila među najjače na domaćem tržištu, nego to vode američki i azijski koncerni.

Smjernice Europske komisije oslikavaju krasno društvo budućnosti u kojem ćemo od kuće uživati u digitalnim proizvodima - kako bi se reklo - bit će to Europa bez granica koja će superiorno konkurirati ne samo Americi nego i svijetu, neće biti prepreka na koje smo dosad navikli. Europa, Amerika, Azija, sve će se to stopiti u jedan svijet čije ćemo najbolje proizvode konzumirati iz vlastitog doma, bez obzira živjeli u metropoli ili provinciji.

Idilični koncept

Taj idilični koncept nije se baš dopao raznoraznim europskim filmskim udrugama, koje su već narednog dana nakon objave reagirale na tekst Europske komisije zadužene za jedinstveno digitalno tržište. U čemu je stvar? Kako će ostvarenje koje je financiralo bar desetak europskih i međunarodnih filmskih fondova biti u istom trenutku dostupno na digitalnim platformama diljem Europske unije? Teritorijalna prava mukotrpno se prodaju i malo koga zanima podatak da je važnije platiti licencu - koja je ponekad mizerno skromna - nego dozvoliti gledateljima neke manje europske državice da vide hvaljeno djelce iz Estonije ili Hrvatske. Bitka je to za svaki kvadrat Europe i nimalo slučajno da filmske udruge od nje ne odustaju. Rezultat je na žalost poznat, globalno usmjereni holivudski filmovi osvajaju gledatelje diljem svijeta, upravo zahvaljujući mreži multipleksa koje podupiru lokalne ekonomije, a u njima ima najmanje mjesta upravo za europski film. Nešto slično odigrava se i na internetskoj sceni, Amerikanci su u ofenzivi i koriste mrežu koju su im podastrle manje konkurentne zemlje diljem svijeta. Naravno da im jaki europski konkurenti neće dozvoliti primat bez granica, a Digital Single Program jedna je od dosjetki kojima bi se to trebalo postići.

Nesumnjivo, Europa u 2020. kakvu je zacrtala Europska komisija zbilja izgleda i zvuči primamljivo, no ponavlja se pitanje - je li tako nešto realno. Ne oduševljavaju ciljevi Europske komisije da se prve ozbiljne zakonodavne premise moraju raspraviti najprije potkraj svibnja na sastanku Vijeća Europske unije, a definitivnih prijedloga neće biti prije kraja ove ili naredne godine.

Veliki otpori

Ansip i sam upozorava da najveće otpore ne očekuje od Amerikanaca, nego od pojedinih europskih zemlja i njihove birokracije. Nije utješna ni poruka da bi se Single Digital Program trebao ostvariti u 2020. godini, no kako će svijet izgledati tada, zbilja je teško procijeniti. Možda neće biti Europske unije nego neke posve druge grupacije zemalja, međutim, jedno je posve sigurno: korisnici interneta željet će kao i dosad što više audiovizualnih sadržaja pod najpovoljnijim mogućim uvjetima, što će zasigurno biti poticaj da se internetska ekonomija programira u tom smjeru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 20:20