Na početku dokumentarnog filma “Video-cracy” na ekranu se pojavi neoštri, tehnički nečisti snimak davnog televizijskog programa. Na snimku se vidi skromni studio kabelske televizije kakvih postoje dvije ili tri u svakom većem hrvatskom gradu. U studiju sjedi skupina muškaraca i žena. Riječ je o kontakt-emisiji pa se gledatelji javljaju u program i odgovaraju na pitanja. Onda kad gledatelj odgovori točno, žena u studiju svlači jedan po jedan odjevni predmet. Snimak o kojem je riječ potječe iz 1976., a izvorno je emitiran na Telemilanu, kabelskoj televiziji koju je početko 70-ih osnovao jedan mladi, dinamični poduzetnik kao servis naselju novogradnji koje je upravo sagradio.
Čovjek o kojem je riječ bio je tada još uvijek lokalni građevinski developer, a Telemilano je bio njegov prvi iskorak u medije. Njegovo ime bile je Silvio Berlusconi.
Od kvartovske kabelske TV
Tri i pol desetljeća kasnije Berlusconi više nije građevinar koji ziđe stanove po periferiji Milana. U međuvremenu je postao najbogatijim Talijanom, sagradio poduzetnički imperij, te stvorio političku stranku na čijem je čelu triput bio premijer Italije. No, što je najvažnije, u 34 godine koliko je prošlo od davnog, zamućenog prizora kvartovske kabelske TV, Silvio Berlusconi postao je gospodar monopolističkog medijskog carstva kakvom nema sličnog čak ni u poludemokratskim društvima. Silvio Berlusconi danas je vlasnik nakladničkog koncerna Mondadori, više dnevnih i tjednih listova, najveće nacionalne oglašivačke agencije, te tri nacionalne TV stanice. U filmu “Videocracy”, dok gledamo stari kabelski snimak, mi zapravo vidimo imperij u njegovu začetku. Vulgarnost, seksizam, neukus i lascivnost - sve ono po čemu bazdi taj majušni kabelski šou - u međuvremenu su zapljusnuli talijanskj naciju preko berluskonijevskog televizijskog imperija. U tom davnom studiju 70-ih, sugerira film “Videocracy”, krije se virus. Taj virus u međuvremenu je mutirao i pretvorio se u kugu koja je uništila talijansku demokraciju.
Film “Videocracy” - koji će biti prikazan u Zagrebu na ovogodišnjem festivalu ZG Dox (28. 2. - 7. 3.) - dokumentarac je koji opisuje simptome te društvene kuge. Dokumentarni film redatelja Erika Gandinija bavi se fenomenologijom talijanske medijske kulture i berluskonijevske TV, te analizira neraskidiv koloplet Berlusconijeve medijske estetike, političke figure i sustava vrijednosti. Prepletene do neraskidivosti, Berlusconijeva televizija i politika pretvorile su se u jedno klupko koje Gandini u svom filmu naziva “videokracijom”.
“Moj je cilj bio pokazati kako se demokraciju može uništiti sisama i guzicama. Ono što šokira je spoznaja kako kultura banalnosti može uništiti nekoć zrelo, politički angažirano društvo i stanovništvo”, rekao je u intervjuu za Indiewire 43-godišnji režiser. Gandini je rođen 1967. u Bergamu u Italiji, a iz rodne zemlje odselio se kao maturant kad se s obitelji preselio u Švedskoj. Prema vlastitim riječima, nakon dolaska u Švedsku doživio je kulturološki šok shvativši da televizija nisu nužno blještavi šou-programi s obnaženim curama i raskošnim kulisama, nego da TV može biti i ozbiljna. Iz tog šoka proizišao je “Videocracy”.
Rim na vrhuncu obijesti
“Mojim prijateljima u Švedskoj talijanska je TV smiješna”, rekao je Gandini, “ali po mom mišljenju to nije smiješno, nego strašno, i tako sam napravio film. Shvatio sam da sam uspio kad je jedan švedski sajt moj film proglasio najboljim hororom godine.” Doista, “Videocracy” nije film koji se izruguje. To je film koji jezivom minucioznošću prikazuje jednu kulturu u njenoj finalnoj dekadenci, naciju omamljenu opojnim vonjem šarenila i gluposti, te oligarhiju debelih i ćelavih patricija koji iz tog zaglupljivanja izvlače sve: političku moć, profit, vile na Sardiniji, mlade djevojke. U “Videokraciji” Italija ne izgleda kao demokracija nego kao Rimsko Carstvo na vrhuncu obijesti, a Gandinijev film doima se kao filipika nekog gnjevnog, sjevernog protestantskog propovjednika koji kudi rimsku bludnicu, masno leglo opačine i poroka.
“Videocracy” se u najvećem dijelu sastoji od asocijativno montiranih isječaka talijanskog televizijskog kiča. Minute i minute, pred našim očima promiču konfeti i lampice, obnažena bedra hostesa, potpetice, grudnjaci. Kroz taj bombardman kiča, Gandini provlači osobne priče o ljudima koji žive u društvu gdje ono što nije bilo na TV, kao da uopće nije bilo. Prvi od njih je Ricky, mladi automehaničar koji trenira karate, imitira Jean Claude Van Dammea i usput pjeva. Dok ga zabrinuta mater gleda s verande, “Ricky meccanico” u dvoru demonstrira karate poteze, prijavljuje se na amaterska natjecanja i žudi upasti na TV, makar kao pljeskač. Gandini nas potom odvodi na natječaje gdje se djevojke prijavljuju za “veline” - nijeme hostese koje obnažene okružuju voditelja i sudjeluju u plesnoj točki od 30 sekundi. U Gandinijevu filmu, nijeme “veline” koje prate postarijeg, muškog voditelja postaju metafora položaja žene u Italiji. Stotine djevojaka tuku se i gužvaju ne bi li bile odabrane za “veline” i bez riječi treptale očima dok muškarac govori. Posljedica toga, implicira Gandini, je društvo u kojem Berlusconi odabire ljepojke za ministarska i parlamentarna mjesta. Italija je, kaže redatelj na špici, po spolnoj ravnopravnosti ispod 80. mjesta na svijetu.
‘Veći od Mussolinija’
U tom svijetu gdje stari muškarci gospodare haremima budućih i bivših “velina” postoji i aristokracija, ali to nisu oni koji imaju političku moć, nego oni koji imaju televizijsku. Gandini nam predstavlja Lelea Moru, jednog od najistaknutijih talijanskih TV agenata. Ovaj oniski, podeblji muškarac ekipu filma dočekuje odjeven u bijelo, u posve bijeloj spavaćoj sobi svoje viletine na Sardiniji. Životni stil mu izgleda otprilike kao Kerumov: neprestani partyji, šampanjac uz doručak, poluzvijezde i curice koje se klatare oko bazena. Prema Berlusconiju Mora gaji bezgranično divljenje. “On je veći od Mussolinija” veli Mora, “a to vam kažem ja, musolinijanac”. Potom vadi mobitel i zaprepaštenoj švedskoj ekipi pusti zvuk zvona svog telefona - fašističku himnu Giovinezza! U tom trenutku, politički načitanom gledatelju ne može ne pasti na pamet stara tvrdnja Slavoja Žižeka iz “Plagues of Fantasy”: da je jednom, u prošlosti, fašizam bio strog, tiranski i asketski, ali da je današnji fašizam šaren, hedonistički i postmoderan, da miluje čula i kupa se u blještavilu. Mora i Berlusconi očito su personifikacije takvog, “postmodernog fašizma”.
Treći tamni heroj Gandinijeva filma našoj novinskoj publici nije nepoznat: to je Fabrizio Corona, bivši muž Nine Morić (koju film ne spominje imenom), bizarni tipus koji je u našim tabloidima (ali ne samo tabloidima) imao status latino zavodnika koji je hrvatsku krasoticu odveo na kriminogenu stranputicu. Ali, tek “Video-cracy” otkriva u čemu se sastoji ta “stranputica”. Corona je hranidbenom lancu celebrity kulture razvio osobitu, neviđenu vrstu parazitskog preživljavanja: on ima tim paparazza koji snimaju slavne, ali fotografije ne prodaju medijima, nego iz poput ucjenjivača izravno prodaje onima koje je uslikao. Poput lišaja izraslog na celebrity kulturi, Corona se hrani otpacima izvitoperenog medijskog prostora. Sam Berlusconi u Gandinijevu se filmu prikazuje malo, mahom kroz arhivsku fototeku, a o njemu uglavnom pričaju drugi. Zato je u film uvršten njegov politički reklamni spot u kom deseci ljepotica pjevaju refren “blažene smo što imamo našeg predsjednika“. Čak se i meni, koji sam pola života proživio uz Titov i Tuđmanov kult ličnosti, od tog ekstrakta kiča zavrtio želudac. Gandinijev film premijeru je imao prošlog rujna na Mostri u Veneciji. Uprava Biennala filmu je dala samo jedan projekcijski termin, i to u pomoćnom šatoru. Kad je film krenuo u kina i RAI i Berlusconijeve televizije odbile su prikazati trailer od 30 sekundi s objašnjenjem dostojnim ere Obrada Kosovca: u službenom dopisu objasnili su da reklama za film “političku osobu prikazuje jednostrano” i nije primjerena izvan konteksta izborne kampanje.
Što je ostalo od Italije
“Videocracy” u Zagreb stiže upravo u vrijeme kad je iznimno važno da taj film u Hrvatskoj bude viđen. Naš TV prostor, doduše, ipak je bolji od talijanske šljašteće kloake, pa mnogi moji talijanski znanci vele kako im je nakon Italije TV u Hrvatskoj pravi mentalni odmor. Ali, berluskonijevsko razmetanje sjajem i seksizmom na prošlim se lokalnim izborima pokazalo kao dobitna formula u ne samo jednom slučaju. Istodobno, hrvatski medijski prostor - od komercijalnih televizija, preko novina, pa i novina koje čitate - uvelike se zaputio smjerom petparačke idiotizacije. Ono što švedski film pokazuje je da celebrity kultura, te koktel seksa i šarenila nisu samo opasni po dobar ukus. Na duge staze, oni uništavaju sposobnost kreacije, volju za otporom i demokraciju samu. I tu se vrijedi vratiti na sliku kabelske TV iz ‘76. U vrijeme kad se u milanskom inkubatoru kotio virus propasti, Italija je bila politizirana, žustra zemlja. Bila je to zemlja žive politike, zemlja Crvenih brigada. Baš u to vrijeme stvorila Bertoluccijev “Novecento”, Olmijevo “Drvo za klompe”, velike romane Calvina i Sciascie. Nakon 34 godine berluskonizma, rezultat nije samo postmoderna autokracija: rezultat su, osim toga, i ispražnjene glave. “U Italiji su ostale samo dvije klase”, veli Gandini, “oni koji su na TV-u i oni koji nisu.”