Europska centralna banka (ECB) napokon je opalila i iz svog najtežeg oružja. Na europsku deflaciju, prezaduženost i stagnaciju ispalila je “monetarnu bazuku”: do 1080 milijardi eura kreditnog novca koje će ubrizgati u europski monetarni sustav u sljedećih 18 mjeseci, od ožujka ove do zaključno s rujnom sljedeće godine. Predsjednik ECB-a Mario Draghi objavio je to na konferenciji za novinare u četvrtak, prvi put održanoj u novom ECB-ovom neboderu u Frankfurtu, kao odluku Upravnog vijeća ECB-a koja je donesena isti dan.
Premda je ECB prije nekoliko mjeseci počeo s ubrizgavanjem novca radi zaustavljanja deflacije i pokretanja kreditne aktivnosti u eurozoni, u četvrtak objavljena odluka je epohalni, prijelomni potez europske monetarne politike, i zbog svoje veličine (do 60 milijardi eura na mjesec tijekom 18 mjeseci), i zbog toga što predstavlja novu emisiju novca.
Američki pritisak
ECB-ova odluka znači da je angloamerička monetarna doktrina, po kojoj centralna banka smije (i u određenim okolnostima mora, barem neizravno, preko sekundarnog tržišta) financirati državu, nadvladala krutu njemačku ordoliberalnu doktrinu po kojoj je to potpuno neprihvatljivo jer uzrokuje rasipništvo državnih administracija i hiperinflaciju.
Šizma između tih dviju doktrina u kontinentalnoj Europi postoji od vajmarske hiperinflacije 1920-ih godina. I dok američka, engleska i japanska centralna banka, da spomenemo samo najveće, slobodno kupuju obveznice svojih država i poduzeća da bi ih izvukli iz recesije, Nijemci to ECB-u nisu dozvoljavali. A kad je ECB ipak odlučio da će to učiniti, Nijemci su ga izveli pred sud, najprije njemački Ustavni sud, a zatim i pred Europski sud pravde.
No pritisak, i američki, i nekoliko velikih zemalja članica eurozone, urodio je plodom, osobito nakon što su se pojavile naznake da će Europski sud pravde odbaciti njemačke prigovore, pa je i ECB krenuo stopama drugih emitivnih centralnih banaka, samo sa sedam godina zakašnjenja i nakon što je optimalni rok za tu operaciju vjerojatno prošao. No, što je točno odlučio ECB, a Mario Draghi na presici priopćio svjetskoj financijskoj zajednici koja je gorjela od iščekivanja i znatiželje?
Upravno vijeće Europske središnje banke odlučilo je pokrenuti “prošireni program kupnje (financijske) imovine”, koji bi obuhvatio i dva postojeća programa kupnje obveznica izdanih na temelju neke financijske imovine (najčešće su to bankovni krediti) te pokrivenih obveznica, dakle obveznica s nekom vrstom državnog jamstva.
ECB će, kako je rekao Draghi, kupovati te vrijednosne papire sve dok se inflacija ne počne približavati ECB-ovu cilju - malo manje od dva posto na godinu u srednjem roku. (Suvremeni monetarni pogledi inflaciju od “malo manje od dva posto” definiraju kao stabilnost cijena.) No, koje će to papire ECB kupovati da bi zaustavio deflaciju, potaknuo kreditiranje, zapošljavanje i općenito ekonomski rast?
Sekundarni učinci
U ožujku će Eurosistem, dakle sustav europskih nacionalnih centralnih banaka, početi kupovati (na sekundarnom tržištu, od banaka, a ne izravno od vlada), obveznice država članica eurozone, državnih agencija i europskih institucija, denominirane u eurima i s prvoklasnim bonitetom. No, zašto se i Europska centralna banka odlučila na nekonvencionalno “kvantitativno popuštanje” monetarne politke, ili, popularno govoreći, “štampanje novca”, čak i u nestabilnim i problematičnim državama južnog oboda eurozone i EU?
Na to su ga konačno natjerala, kako kaže europski guverner Draghi, dva nepovoljna trenda. Prvo, deflacija se pojačava brže nego što su to europski centralni bankari donedavno predviđali. Premda je nagli pad cijene sirove nafte uvelike utjecao na “inflacijsku dinamiku”, potencijalni sekundarni učinci na cijene i plaće pojačali su se i mogli bi loše utjecati na cijene u srednjem roku - čitaj: ubrzati deflaciju. Tu procjenu, prema Draghijevim riječima, potkrepljuju tržišni indikatori inflacijskih očekivanja “na svim horizontima” i činjenica “da su svi pokazatelji stvarne ili očekivane inflacije na svojim povijesnim minimumima ili blizu njih”.
Ekonomska mlitavost
U isto vrijeme ekonomska mlitavost Europe (Draghi je upotrebio vrlo zanimljivu riječ slack) i dalje je izražena, a stanje novca i kredita i dalje je prigušeno... Sve to bilo je dovoljno Upravnom vijeću i predsjedniku ECB-a da procijene da “prevladavajući stupanj monetarne prilagodbe nije bio dovoljan da se suprotstavi povećanom riziku od suviše produljenog razdoblja niske inflacije”.
Tako je postalo opravdano da ECB posegne i za povećanjem svoje bilance kako bi postigao cilj stabilnosti cijena, osobito nakon što su ključne kamate, po kojima ECB posuđuje novac bankama, već snižene praktički na nulu. No, upada u oči vrlo kompliciran plan po kojem će Eurosistem kupovati financijsku imovinu.
Najbitnije je da će nacionalne obveznice kupovati nacionalne centralne banke, proporcionalno svojem učešću u ECB-ovom kapitalu. Za države čije obveznice nemaju prvoklasni bonitet, i koje su u programima EU i MMF-a, vrijedit će i dodatni kriteriji. To znači da će, na primjer, i Grčka centralna banka kupovati grčke državne obveznice, a Ciparska ciparske, koje su u rangu “smeća”, ali pod posebnim uvjetima.
To rješenje očito je posljedica želje da jedna nacionalna centralna banka, odnosno jedna zemlja članica eurozone, ne snosi rizik od bankrota druge zemlje članice. Nijemci, na primjer, neće snositi rizik bankrota Italije. Ali, to istovremeno znači i fragmentaciju eurozone i sigurno nije potez koji bi kod ulagača u euro budio jače povjerenje u tu valutu.
Da bi se taj loš dojam ublažio, Eurosistem će ipak dio rizika podijeliti, učinit će ga kolektivnim, što je možda prvi korak prema “europskim monetarnim sjedinjenim državama” ili stvaranju euroobveznice za koje bi solidarno jamčila cijela eurozona.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....