POČNITE ČITATI

EKSKLUZIVNO: PRVI DONOSIMO ULOMAK IZ NOVOG ROMANA SLAVENKE DRAKULIĆ Dora Maar: 'Dan kad sam prvi put vidjela Pabla'

Zapravo, ništa što sam čula o njemu kao osobi nije me privlačilo. Ali bio je - Picasso

Picassa sam upoznala na premijeri filma Jeana Renoira “Zločin gospodina Langea” jedne zimske večeri početkom 1936. Došla sam u kino Aubert-Palace na Bulevard des Italiens kao službena fotografkinja na setu, zajedno s Bretonom, Paulom i Cartier-Bressonom. Film je na neki način bio proizvod naše grupe, glumila je moja prijateljica Sylvia. Picasso je bio okružen skupinom ljudi - oko njega je uvijek svita, šapnuo mi je Paul, njegov veliki obožavatelj. Bila sam fascinirana njime kao i svi oko mene, svjesna njegove slave koja je bila tako blistava da bi na svaku osobu u njegovom društvu palo nešto od njegove zlatne prašine. Rukovali smo se. Njegova ruka bila je gruba i topla. Ipak, nisam mu se nasmiješila. Nisam se trudila biti ljubazna, iako sam, naravno, bila svjesna da je taj Andalužanin slikarska veličina kojoj se moje društvo klanjalo do zemlje. Počastio me jednim jedinim prodornim pogledom i promrmljao nešto kao kompliment o onoj fotografiji indijanske božice koju sam glumila za Mana Raya. Upravo je ta fotografija privukla Picassovu pažnju već prije nego što smo se upoznali, čak je tražio da mu je Ray pokloni.

Zapravo sam nerado stajala ispred objektiva tuđe kamere. Znala sam vrlo dobro koliko kamera otkriva osobu, a ja sam se skrivala iza fasade tajanstvenosti. Man Ray bio je jedan od rijetkih koji me mogao nagovoriti da mu poziram. Tako je i snimio tu fotografiju. Zamisli da me zavodiš, govorio je dok me snimao, ali te su riječi u meni izazivale smijeh, koji sam jedva suzdržavala gledajući pred sobom njegovu čupavu kosu i komičan izraz lica. Božica mora biti ozbiljna.

Da barem Picasso nikada nije vidio tu fotografiju! Uvjerena sam da bi naš odnos bio drugačiji. Muči me pomisao da je ta jedna jedina fotografija odredila njegovu percepciju mene i moje osobnosti. Ali fotografije imaju moć koje često nismo svjesni. Od našeg prvog susreta, kad je prepoznao lice s fotografije, vidio je u meni prije svega model.

Stvarna osoba - ja, Dora Maar - bila je netko drugi, a ne model privlačnog lica. Tu je osobu Picasso susreo nekoliko mjeseci kasnije u kavani Deux Magots, a slučaj u tome nije igrao nikakvu ulogu. Glavnu je ulogu i dalje igrala njegova slava koja mi je bila neizmjerno privlačna. Željela sam da mi se Picasso divi. Znala sam da to mogu postići, trebalo je samo smisliti kako da me zapazi. To i nije bilo tako teško jer smo posjećivali ista mjesta. Čula sam da o njemu pričaju kako je iznimno inteligentan, ali neobrazovan. Nije imao vremena za knjige, ali mu to nimalo nije smetalo da se razmeće ocjenama djela koja nije čitao, već samo na temelju onog što bi čuo od nekog autoriteta, poput primjerice Gertrude Stein. I dok je bila riječ o slikarstvu, to mu se moglo oprostiti, no kad bi prešao na politiku ili poeziju, bio je samouvjeren u svojim stavovima, i to bez razloga, rekao mi je Paul. Naravno, brzo je shvaćao nove ideje i nije imao nikakav zazor pred autoritetom. Ponašao se kao da mu je njegova pozicija poznatog slikara davala pravo da sudi o svemu i svačemu, što je meni bilo odbojno. Zapravo, ništa što sam čula o njemu kao osobi, nije me privlačilo. Ali bio je - Picasso.

Kad smo se napokon sreli u kavani, zapazila sam kao i svi drugi velike crne oči i prodoran pogled. Piljio je u ljude dok im ne bi postalo neugodno, ali vjerujem da je to činio iz urođene znatiželje, a ne s namjerom da bude nepristojan. Nije on bio čovjek koji je mario za pristojnost. Bila mi je smiješna njegova frizura, o kojoj je i te kako vodio računa! Bile su mu tada pedeset i četiri godine i svoju već prosijedu kosu češljao je s desne strane na lijevu kako bi prikrio ćelavost. Pamtim kako je zbog toga moja prva pomisao bila da je on u stvari patetični starac. I da sam se jedva obuzdala nasmijati mu se u lice dok je netremice buljio u mene. Ne znam zašto to nisam učinila. Kroz glavu mi je prošla slika njega ujutro, u kupaonici. Sigurno dugo stoji pred ogledalom i pažljivo odvaja dugačak pramen preko tjemena, a zatim ga lijepi nekim sredstvom, valjda briljantinom. Pažljivo ga fiksira kao gospođa koja se upravo priprema za bal. Što se događa s kosom kad iznenada puhne vjetar? Odlijepi li se taj dugački pramen tada i zavijori kao zastavica? Je li to razlog što često nosi francusku kapu? A kad spava, razvlači li se taj čuperak po jastuku? Slika u mojoj glavi bila je smiješna i izazivala sažaljenje. Slikarski genij koji češlja kosu kao bilo koji drugi tašti starac!

Sva njegova neizmjerna taština, ne kao slikara nego kao muškarca, bila je izložena na uvid onima koji su je željeli vidjeti. Kao i ranjivost koja se ogleda u toj gesti i koja ga čini još arogantnijim prema ženama. Trebala sam to uočiti, naslušala sam se o tome, pričalo se uvelike o njegovom mačizmu. Morao je biti svjestan, barem ujutro pred ogledalom, da ga većina žena ne bi ni pogledala da nije Picasso. Ma zaboravite tu kosu, ošišajte taj glupi pramen, samo vas čini smiješnim - došlo mi je da mu kažem. Picasso, slavni slikar, želi biti privlačan muškarac? Nije li to paradoksalno? Sasvim sigurno, uvrijedio bi se da sam takvo što rekla. Ipak, poslije je odrezao pramen. Bilo je to tek u svibnju 1945., i razlog je bio sasvim druge prirode. Možda je to bio njegov način da proslavi kraj rata. Inače je “privilegij” da prisustvuje šišanju imala samo Marie-Thérčse. Brijač mu je dolazio u atelje u Rue des Grands-Augustins i poslije “obreda” skupljao kosu i nokte kako ih se ne bi dočepao netko tko mu želi zlo. Činim to protiv uroka, tumačio mi je. Vjerovao je u to, valjda su ga tome naučili Romi s kojima se družio kao dijete. Stvarno, da pukneš od smijeha.

I brojna imena nanizana uz očevo prezime Ruiz, kad sam ih vidjela na nekom njegovom službenom dokumentu, bila su mi smiješna. Podsjećala su me na vlakić za djecu ili paprene kobasice koje u seoskim podrumima vise u dugačkim kolutovima. Pablo, Diego, José, Francisco de Paula, Juan Nepomuceno, Maria de los Remedios, Cipriano de la Santisima Trinidad Ruiz y Picasso - taj dugi niz pobrojanih predaka bio je njegovo pravo ime. Sumnjam da ih je znao ponoviti napamet. Ali dok sam ih gledala ispisana na papiru, objasnio mi je odakle svako od njih dolazi: Pablo po ujaku koji je umro, Diego po očevom djedu i najstarijem očevom bratu, José po ocu, Francisco de Paula po majčinom djedu, Juan Nepomuceno po kumu, Maria de los Remedios po dojilji i, napokon, Cipriano de la Santisima Trinidad - za sreću!

Eto s čime je taj stranac došao u Pariz. S prtljagom u kojoj nije bilo mnogo više od gomile crteža i kobasice od imena, koje je skraćeno glasilo Pablo Ruiz, kasnije Pablo Picasso. Od kuće, iz Málage, ponio je i bezgranično obožavanje majke (čije je prezime Picasso), bake, sestre, dvije tete, sluškinje i svih bližih i daljih rođakinja. I njegov otac José Ruiz morao se pridružiti ženama. A Pablo mu je, unatoč tome, uskratio jedino zadovoljstvo koje slavni sin može pružiti ocu - da nosi njegovo prezime.

Bezuvjetna ljubav žena oko njega činila je neprobojni štit. Sebično i razmaženo čudovište Minotaur u njemu je nesmetano raslo.

Ali nisam odmah zapazila tu Picassovu osobinu. Ne, nikako! Dugo mi je trebalo, dugo sam bila slijepa. Trebala sam ga samo pažljivo promatrati, a ne zanositi se njegovom slavom. Da sam samo upotrijebila svoje glavno čulo, svoje oko, vidjela bih ono što je važno, prodrla bih u njega. Možda bi nekoj drugoj ženi bilo već dovoljno vidjeti kako se češlja, kako navlači pramen preko okrugle lubanje nasađene na nisko, zbijeno napeto tijelo da bi zaključila kako je njegova taština vjerojatno prevelika prepreka da mu se približim. Ali ja sam ostala fascinirana, gotovo bih rekla, zaslijepljena. Možda bi bilo drugačije da sam u rukama imala svoje umjetničko oko, svoju kameru kojom bih ga promatrala iza objektiva. Perspektiva bi bila drugačija, imala bih zaklon i odmak. Ovako, on je bio taj koji je mene, kao i sve oko sebe, promatrao kao objekte.

* * *

Kad me toga dana ugledao za stolom u Deux Magots, zabuljio se u mene, ali umjesto da me samo okrzne, njegov pogled počivao je na meni duže nego što je to bilo potrebno. Možda zato jer sam mu uzvratila istom mjerom. Drsko sam gledala čovječuljka preplanule kože sa smiješnom frizurom, odlučna da ne skrenem pogled prva, odlučna da zarobim njegovu pažnju. Oh, da, smislila sam kako ću to učiniti, nije mi bilo prvi put da izvedem tu lukavu predstavu, egzotični trik dame koja igra mušku igru zabadanja noža između prstiju raširenih na stolu, tajanstvene elegantne gospođice koja se ponaša poput prostakuše. Polako sam skinula jednu crnu rukavicu ukrašenu ružičastim cvjetićima koje sam nosila kako bi dojam bio što bizarniji. Picasso me zainteresirano promatrao. Zatim sam u golu ruku uzela nož i igra koju me naučio Jacques Prévert je počela. Bila sam brza, ali nedovoljno uvježbana i događalo mi se da vrh noža okrzne prst i okrvavi rukavicu koju sam zadržala na drugoj ruci. Bila sam svjesna dojma koji ostavljam, da je toga trena u meni vidio ženu uspravnog držanja koje sugerira aroganciju, nepomično lice koje govori o kontroli i nadmoći, dok vješto baratanje nožem otkriva sklonost riziku i ljubav prema opasnosti, možda čak i mazohističku crtu karaktera. Mračan prizor, zaista mračan. Paul je bio uz njega i šapnuo mu moje ime. Sjećam se, podigao je obrve i rekao, glasno tako da i ja mogu čuti: A to je, dakle, ta Batailleova ljubavnica o kojoj se priča.

Njegova me prisutnost nije zbunila. Nisam više bila mlada provincijalka i profesija mi je nalagala da gledam ljude dok ih fotografiram. Sjećam se, oholo sam promotrila oniskog muškarca pred sobom, njegovo lice, kratak vrat, košulju bez ovratnika i bezobličnu jaknu, rubac oko vrata, ruku s cigaretom među prstima.

Uspjela sam u namjeri da ga šokiram. Ali šokantan nije bio samo u glasu o ljubavnici koji je do Picassa stigao prije mene, nego i okrutna igra, opasni ples nožem i prizor krvi kojem Picasso nije mogao odoljeti jer ga je podsjećao na koridu. Naime, izvela sam zbog njega dramatičnu predstavu, taj trik sračunat na privlačenje pažnje i divljenje. Picasso je morao poznavati tu igru, sigurno je vidio mornare po krčmama kako se nadmeću većim i oštrijim noževima dok se oko njih ljudi nadglasavaju i klade. Vidio je takve užarene poglede i na koridi, poglede koji traže krv, žrtvu, smrt. I sada ga je jedna žena u Parizu na to podsjetila.

Obratio mi se na francuskom, tražeći da mu poklonim svoju okrvavljenu rukavicu. Kao da sam se na to pripremala, odmah sam teatralno ispunila njegov zahtjev. Uzmite i moju ruku, odgovorila sam mu na španjolskom, prepuštam Vam se. Tenga mi mano, me entrego a Ud. Žena koja igra okrutnu mušku igru i koja govori njegovim jezikom i još mu se otvoreno nudi, to mora da je čak i za njega zaista bilo iznenađenje!

Zapravo, u tom trenu, pružajući mu okrvavljenu rukavicu, osjećala sam se kao da plešem tango. Kao da mi je ponovno trinaest godina i prilazim partneru. Držim se izazovno, visoko podignute glave, sva u nervoznom očekivanju. I on čeka, spreman, napet. Dodirujemo se prvo samo pogledima, kojima upijamo jedno drugo. Zatim on prima moju ruku, lagano, i ja već plešem zanesena pokretom.

Eto, po tome sam znala da je moj susret s Picassom fatalan. Bio je to poziv na tango. Je li on već tada ispod mog ponosnog držanja naslutio žensku pokornost, koja je također dio plesa? U tom trenu ja sam bila ta koja se osjećala nadmoćno jer sam osvojila njegovu pažnju. Izazvala sam ga. On je prihvatio izazov.

Ne znam što sam točno željela... Prvo, da me zapazi. Zatim, željela sam njegovu pažnju i divljenje i stoga sam bila spremna na zavodnički igrokaz. Priznajem, ponijela sam se izazovno, kao prava francesa. Ponudila sam mu više nego što je očekivao, ne samo rukavicu već i ruku, cijelu sebe. Vidjela sam po njegovom začuđenom izrazu lica da ga je šokirao moj melodiozni glas. Ne znam što je očekivao, možda piskutav glasić, koji cvrkuće na francuskom, možda glas ozbiljan poput mojeg lica. Svakako ne treperav, gugutav glas na rubu pjeva - kako mi je opisao svoj prvi dojam. Ponekad te pažljivo slušam samo zbog boje tvoga glasa, znao mi je govoriti kasnije, misleći da mi daje kompliment! A ja, ja sam mrzila kad bi mi to govorio...

Ali sve je trebala biti tek obična predstava. Svakako nisam očekivala da bi njemu taj mali teatarski čin mogao biti zavodljiv, a još manje da bi se naš susret mogao pretvoriti u ozbiljnu vezu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 20:49