ISPOVIJEST NOVINARA IZLOŽENOG PRIJATNJAMA

Drago Hedl: Glavaš je planirao likvidirati me na liniji bojišnice, a ubojstvo pripisati pobunjenim Srbima

ZAGREB - Bilo je vruće, sparno nedjeljno popodne, 7. srpnja 1991. U redakciju Glasa Slavonije, u kojoj sam tada bio glavni urednik, stalno su stizale uznemirujuće vijesti s terena. Rat ne samo da se osjećao u zraku; njegovi prvi plamičci koji će uskoro buknuti u ogroman požar, posvuda su se širili.

Dok smo se dogovarali oko naslovne stranice, javljeno mi je kako su me doma tražili neki ljudi i rekli da se hitno javim u mjesnu zajednicu kako bih preuzeo mobilizacijski poziv. Već za nekoliko sati dobio sam zelenu, plastificiranu iskaznicu Zbora narodne garde s brojem 0608 i potpisom Branimira Glavaša, tadašnjeg sekretara Sekretarijata za narodnu obranu.

Dok sam sjedio, nadomak njegova ureda, u podrumu dvorišne zgrade u Županijskoj ulici 4,u središtu Osijeka, čekajući da zadužim vojnu odoru, lako sam zaključio zašto sam, kao jedini glavni urednik u Hrvatskoj, tog 7. srpnja, dobio mobilizacijski poziv. Bila je to odmazda za odbijanje da provodim uređivačku politiku kakvu je tražio Glavaš. Tako sam, uz Viktora Ivančića, glavnog urednika Ferala, koji će kasnije “po kazni” kao i ja, biti mobiliziran, bio jedini glavni urednik nekog hrvatskog medija s iskaznicom Zbora narodne garde.

Zvat će vas paranoikom

Upravo nevjerojatnom koincidencijom, točno dva desetljeća kasnije, početkom srpnja ove godine, dok je još bio zapovjednik Kopnene vojske, general Mladen Kruljac izašao je u javnost sa šokantnom informacijom. Ticala se mene. Rekao je kako mu je zamjenik načelnika Glavnog stožera oružanih snaga, general Slavko Barić, došao s idejom da se raspita o meni, te da mu pomogne u mojoj likvidaciji. Kruljac je bio poznat po društvu tvrdih i nimalo nježnih momaka, pa se Bariću valjda učinio kao najbolji mogući “izvođač radova”. Kruljac je, kaže, bio zaprepašten i glatko je odbio ponudu. Tako se, u dva srpnja, u razmaku od dvadeset godina, zatvorio krug različitih prijetnji, koje su, s manje ili više intenziteta, pratile moj novinarski posao.

Prvi događaj, čudnu mobilizaciju u ZNG tada nisam shvatio kao Glavaševu prijetnju, već kao pritisak. Tek ću kasnije saznati da je ideja bila poslati nas nekoliko nepodobnih na liniju bojišnice, ondje likvidirati i ubojstva pripisati pobunjenim Srbima. Tada sam, naravno, shvatio da je ono što sam smatrao pritiskom i pokušajem discipliniranja, bila itekako ozbiljna prijetnja. Drugi događaj, Kruljčeva izjava o planiranju moje likvidacije, bila je potpuno eksplicitna i nije ostavila prostora nikakvim dvojbama.

Kada se u dvadesetogodišnjem rasponu između ta dva događaja, pojavi još desetak sličnih, i kada oni dospiju u javnost, vjerojatnost da budete percipirani kao paranoična osoba li netko tko si na taj način podiže cijenu, više je nego izgledna. Lako će vas optužiti da sami sebi pišete prijeteća pisma, da viđate duhove, da ste “psihijatrijski slučaj”, obuzet manijom proganjanja. Pa što uraditi kad stigne prijetnja?

Samozatajno šutjeti i strepiti da bi se mogla ostvariti, ili s tim izaći u javnost? Jer, javnost je ipak ponajbolja zaštita: kada informacije o prijetnji isplivaju, manji su izgledi da će se ostvariti. Prijaviti prijetnju pa dobiti epitet paranoika, ili šuteći o svemu živjeti s njom, pitanje je bez univerzalnog odgovora.

Galbraithova intervencija

Kad mi je početkom devedesetih prošlog stoljeća jedan zastupnik HNS-a prenio Glavaševu poruku da će me, zbog mojih tada objavljenih tekstova o osječkim ratnim zločinima, pretvoriti u prah i pepeo, prijetnju nisam prijavio policiji. Kakvog bi to smisla imalo i kakvu bih zaštitu mogao očekivati, kada je šef osječke policije bio Glavašev kum, a on, Glavaš, jedan od najmoćnijih ljudi u državi. Pomoći mi je mogla jedino javnost. A kad je vijest onamo dospjela, ubrzo je stigla i do tadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha.

Iako ga tada još nisam poznavao, nazvao me doma, izravno, bez posredovanja tajnice, i ponudio da tog popodneva razgovara s predsjednikom Tuđmanom i ministrom obrane Šuškom, s kojima se trebao sresti i upozori ih što mi je zaprijećeno. Događaj je kasnije zabilježen i u godišnjem izvještaju State Depratmenta. Siguran sam da je to bila mnogo djelotvornija zaštita nego da sam se tih godina obratio policiji.

Uvjerio sam se u to kada mi je, ubrzo nakon što je na izborima 2000. godine HDZ sišao s vlasti stigao poziv, prvo iz Ministarstva unutarnjih poslova, a potom i iz Ministarstva obrane, s ponudom da mogu, ako to želim, dobiti uvid u svoje dosjee o tajnom praćenju civilnih i vojnih sigurnosnih službi.

Bio sam među 120 hrvatskih novinara koje je prisluškivao i pratio SZUP, i među dvadesetak koje je nadzirala tadašnja vojna obavještajna služba, SIS. Kolebao sam se uzeti li uopće u ruke ono što su o meni skupljali tajni agenti, ili se time ne opterećivati, no znatiželja je prevladala.

Čitajući u svojim dosjeima kako sam “često putovao u Mađarsku”, što uistinu jesam, kao i većina ljudi uz granicu, ondje kupujući tada znatno jeftinije živežne namirnice; ili da sam jednom išao u SSSR (gdje do tada uopće nisam bio), ili smiješne bilješke o nekim razgovorima s kolegama iz Feral Tribunea, osjećao sam miks podsmijeha i srdžbe.

Bilo mi je smiješno kada sam vidio na što su, uhodeći me, uzalud trošili proračunske pare i ljutit pročitavši da su u dosjeima navodili i podatke o mojem, tada malodobnom, sinu. Očekivati da će vas zaštititi u tadašnje Tuđmanovo vrijeme, sa stigmom “državnog neprijatelja”, koga su - kao i još 120 kolega - uhodili i prisluškivali, bilo bi isto kao da ste od dželata, dok drži omču, tražili pomilovanje.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUATRNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 22:55